Marketing
Zar se nitko ne može potruditi? Pokušati ispraviti štetu? Ne dopustiti da nečija smrt prođe nekažnjeno?
Svi znaju za smrt Luke Ritza. Jedan od razloga zašto nisam htjela napisati post o toj temi (iako bi zbilja mnogo toga mogla napisati) je taj da možete naći hrpu blogova s postovima o tome događaju. Svaka čast ljudima, imaju dobre namjere i u svakom slučaju je to vrlo lijepo od njih, ali... Svi ti postovi su na istu shemu, samo su rečenice drugačije formulirane. Dijelu njih je možda stalo do tog što su napisali i zbilja to i misle i osjećaju. To je dio koji me fascinirao. Onaj drugi dio je onaj koji me užasava. U našoj Predivnoj Državi će se opet dogoditi nešto slično što će dignuti javnost na noge. I opet će svi iskazivati suosjećanje. No, tko će se tada sjećati Luke? Krug ljudi koji su ga poznavali i oni kojima nitko ne može vratiti izgubljeno. Eventualno će se netko na spomen njegova imena sjetiti da je to onaj mladić čiji život je nepravedno ugašen.
Na nekih 60-ak % tih već gore navedenih blogova je vjerojatno napisana i rečenica ne dajte da se zaboravi ili nešto u tom smislu.
Recite mi, koliko mladih je izgubilo živote na taj ili sličan nasilnički način? Za koliko njih je rečeno ne dajte da se zaboravi? Koliko njih je u očima javnosti palo u zaborav?
Tko se sjeća dečka ubijenog na Novom mostu? Onoga koji je pretučen i bačen pod auto? Koliko ljudi zna kako se zvao?
Kada će rječi postati djela?
Post je objavljen 12.11.2008. u 21:37 sati.