Pull the knife from my back...

Ljudi tokom razgovora često spomenu kako je život prevrtljiv. Više-manje mi nije jasno zašto.
Mislim da sada počinjem shvaćati.
Jedan dan si potpuno sretan, drugi prazno zuriš u nebo i ništa ti nije jasno. Jedan dan imaš frendicu za koju si mislio da će bit uz tebe, drugi dan si izdan. Jedan dan imaš sretnu obitelj, drugi dan misliš kako je najbolje samo otići od svega. Jedan dan mrziš nekoga, drugi dan ga gledaš kako pijan tetura i pitaš se zašto mu nikada nisi dao priliku.

Ljudi tokom razgovora često spomenu kako treba učiti na vlastitim greškama
To je rečenica koju prilično mrzim. Nakon nekih grešaka ostaju ožiljci. Nisam toliki mazohist pa da si namjerno nanosim bol. E sad dolazi onaj dio sa ali. Ali, zbog toga straha možeš nešto izgubit. I što sad? Pojma nemam, obećala sam sama sebi da nema šanse da se više zaljubim u nekoga. Znam da je to bilo u trenutku kad mi je srce bilo slomljeno ali obećanje je obećanje. Zapravo ispada da sam kukavica što se tiče ljubavi. Bez problema ću istrčat na cestu i spriječit psa da grize dijete koje se slučajno tamo našlo, bez problema ću reći ne osobito inteligentnoj osobi da me udari iako je ta ista osoba poprilično veća i jača od mene, bez problema ću uletit u krug pijanih debila i spasit curu koju maltetiraju ali riskirat slomljeno srce ne. To bi bilo udaranje glave o zid. Opet. I ne želim to opet proći. Ali hoću, moram. Možda i nemam jamstvo da će sve biti u redu, ali dok ide, ide. Ako zbog ničega, ona zbog činjenice da je prva stvar koju ti kaže kad se ujutro probudi volim te.

Ljudi tokom razgovora često spomenu da ne vrijedi žaliti zbog propuštenih prilika. Kažu i da nikada nisu propuštene jer ih iskoristi netko drugi kad mi sami nećemo. Biti s nekim samo zato jer on to želi nije ljubav, već sažaljenje. Čemu se truditi oko nečega što je unaprijed osuđeno na propast? Otvori oči, i sam znaš da neće postati ono nešto . Moje ono nešto se nalazi u drugim očima. Možda ti nije jasno, vjeruj, nije ni meni, ali iz svega toga mogu izaći samo dva slomljena srca koja na vrijeme nisu uočili nešto tako očito.

I will meet you in the next life, I promise you
Where we can be together, I promise you
I will wait till then in Heaven, I promise you I promise, I promise

I know of a heaven...
and damn sure...
I know of a Hell...

Maloprije sam pročitala jedan post i ostavila poprilično dvosmislen komentar. Vjerovatno će me horda ljudi napast zbog toga. Vlasnica neće (bar nebi trebala jer mislim da će shvatit smisao) ali i da ne shvati...A jbg, neke stvari jednostavno ne možeš cenzurirat. Možeš jedino poslagat riječi tako da tih par rečenica može imat dva smisla...Ako vam se ne sviđa jedno, mislila sam na drugo. No da, nisam o tom htjela pisat.

if you could take a look into this fighter's mind...
the things you'd see.
What would you think?
How would you feel?

Ajde se ti bar jednom probaj stavit u moj položaj. Uđi mi u misli. Pokušaj. I...Što vidiš? Iznenađenje, ha? Sad shvaćaš ono da su svi ljudi dvolični? Da će te 90% njih napustiti zbog banalnih razloga. Bez obzira na činjenicu da samo ti ostaješ uz njih. Što ostali odlaze. Da samo ti skužiš kada lažu.
Hajde, baci se na pod, još jednom zaplači, vrišti, reci da ne možeš dalje. Sve ima svoje granice. Idući put ne računaj na mene. Rekla bi da mi je žao. Ali neću. Jer nije.

If you could really know me... mmm...
Can you see this Hell I feel inside?
A tragedy in a human mind.

Do nedavno sam bila sigurna da sam ja ta koja griješi, da nisam dovoljno dobra, da se trebam predat...
Možda je to dio odrastanja, možda tvrdoglavost, možda želja da dokažem da nisam toliko slaba kao što misliš. Ne znam što je, zapravo ni ne želim znat ali je jebeno dobar osjećaj znati da ne ovisim o nikome.
Još nešto...Moji izbori...Većinom su krivi, no bar su moji. Ja mogu reć da sam pogriješila. Možeš li ti?
Nisam ni mislila.

That's what I am!!!
So turn away, turn away and go.
Turn away while you still can.
Turn away.
The way I'm gonna go is not the way you want to go!

Sve se raspalo...Da, krivim tebe. I uvijek ću. Čemu zavaravanje? Netko od nas je postao osoba koja nema dovoljno hrabrosti da kaže što misli. Netko od nas je postao osoba na koju ne možeš računat. Netko od nas je postao osoba koja pada pod tuđe utjecaje. Netko od nas je izgubio sposobnost razmišljanja svojim mozgom.

This reign that I have built myself,
over the years, will crumble down me.
Life's double edged sword gives both pleasure and pain.
And it's MY cross to be carried!!!
Can you see this chaos-ridden mind?
This tragedy, this tragedy of a human mind.

Ljudi su čudni. Nikada ne znaju cijenit ono što imaju. Ja razmišljam na skroz drugačiji način...To vjerovatno mogu promijenit. Ali neću. Pa zašto i bi? Bar za sebe mogu reć da sam se trudila biti čovjek.
Što je najbolje od svega, nećeš shvatiti. Prekomplicirano je to za tebe. I dalje ćeš ostat ista spodoba nesposobna za razlučivanje dobro od lošeg.


That's how I am!!!
"It might seem t's just a part of the illusion of life.
There's no perfection in this world,
and in the end we're but two strangers
sailing our personal seas of sorrow..."
I've been to heaven! (and let me tell you)
I have been "down there" So turn away, go.

Ja bar pokušavam

Some things never change
Some things never go away

Ponekad se dogodi da sasvim neočekivano vidiš nekoga tko uzrokuje totalni kaos u tvojim mislima. Misliš da je kilometrima daleko i onda se jednostavno pojavi ispred tebe. Kroz glavu ti prođe toliko sjećanja i misli da više nisi ni sam siguran što se zapravo događa. Jednostavno shvatiš da možeš prijeći preko stvari koje su vas razdvojile ali da ih nikada nećeš zaboraviti ili preboljeti. Zajedno ste odrastali i jedno drugome obećali da ste zauvijek frendovi, da ostajete jedan uz drugoga bez obzira na sve. Onda se dogodi nešto što ni jedan ni drugi ne shvaćate. U par dana se sve promijeni, u par dana vas dijele tisuće kilometara, u par dana više ne živite u istoj državi. U par dana postaneš poput duha, hodaš a da ni sam ne znaš gdje, lutaš bez cilja. Izgubiš se u vlastitim mislima.

Something isn't right here
Something isn't right in this world called confusion

Svakim njegovim korakom postaješ sve nervozniji. Približava ti se i više ti zbilja ništa nije jasno. Osjećaš onaj isti adrenalin koji si osjećao onog dana kada ste se upoznali. Sretan si, dovoljno ga poznaješ da i izdaleka vidiš da izgleda drugačije... Hoda drugačije...
Dolazi do tebe i tvoga društva. Svjestan si činjenice da imaš dosta alkohola u krvi ali ti zbilja nije jasno zašto dovraga skače po dečku za kojeg nisi ni znao da ga poznaje. Zajedno dolaze do tebe... Ovoga...Tko si sad ti?

i'm tired of hanging around
i want somebody new
i'm not sure
who i've got in mind
but i know that it's not you

Ma bravo, to je neka sasvim druga osoba. Umjesto da se izvlačiš na alkohol i sam sebi pokušaš objasnit koji vrag se upravo dogodio, po glavi vrtiš misli za koje zbilja nije vrijeme. Upoznaju vas. Kažeš nešto blesavo a da toga nisi svjestan. A šta sad? Uzmeš pivu u ruku. Neobjašnjivo si sretan . Nije On, daleko je od tebe a osjećaš da se vratio i On i dio tebe koji je nestao njegovim odlaskom.

you don't want him
you don't need him

Jedna od rijetkih osoba kojoj je stalo do tebe i koja te zapravo poznaje u dušu, kaže da se ne ceriš tako blesavo, i da ti zbilja, ali zbilja ne treba osoba poput njega u životu. Tko zna zašto ti se ta priča čini poznatom? Već si je negdje čuo?

What have I learned from yesterday?

Očito ništa, svjesno udaraš glavom u zid i još si sretan zbog toga. Danima ti ponavljaju istu priču. Odgovaraš im da shvaćaš i da se nećeš petljat u to. Pitaš se zašto dovraga lažeš? Svjestan si činjenice da će vjerovatno naći neku priču koja bi te trebala maknut od svega toga. Ne žele ti ništa loše, samo se boje za tebe a i znaju da si pod prevelikim dojmom da bi zapravo jasno razmišljao.


I would rather suffer now
Than leave this life without passion

Nabaciš osmijeh na lice i odeš van. Vjerovatno ni ne zna da postojiš. Zapravo te to ni najmanje ne dira. Jednostavno uživaš u trenutcima sreće. Ili čega već.

-"Mama, zašto ljudi plaču"?
-"Azra, premala si da bi shvatila. Na svijetu se događaju mnoga sranja. Ratovi, nesreće, ljudi umiru, i djeca umiru, mnogo ljudi pati. Pate čak i zaljubljene cure, zaljubljeni dečki. Sada si mala, ali kad odrasteš shvatit ćeš da je život težak i da nikada, ali stvarno nikada ne smiješ odustati od svojih snova. Ajde, u krpe, kasno je."
-"A dobrooo, 'noć mama"

Tako je otprilike izgledao jedan razgovor prije spavanja između mene i moje mame. Bila sam prilično malena ali opet dovoljno ozbiljna da vidim neke stvari koje možda čak i nebi trebala.
Tada su ljudi počeli primjećivati da se zbog svega što se događalo počinjem zatvarati u sebe. Priča bi otprilike išla ovako...Moja mama se za mog (biološkog) starog udala sa nešto malo više od 18 i zatrudnila sa 19 kad je rodila Nensi. Tada su bili prava mlada 'savršena' obitelj. Onda sam se rodila ja. Imala sam negdje 7 mjeseci kada je počeo rat. Dio djetinstva se sjećam, znam da smo tada bile mamine princeze i da smo bile sretne. Drugi dio je onaj kojeg se trudim zaboraviti i za kojeg redovito tvrdim da sam bila premala pa da se jednostavno ne sjećam. Nisam sigurna dali je to zbog rata, zbog činjenice da uzdržava ženu i dvoje djece ili nekog sasvim petog razloga, stari (biološki) se propio. Svakim danom je dolazio pijan s posla i sve više i više maltetirao i nas i mamu. Sve to je prešlo granicu kada je fizički počeo napadati njih dvije. Mene nikada nije udario, bar mislim. Teško da ću ikada zaboraviti miris alkohola, viku, plač i sve ono komešanje susjeda. U svemu tome je najviše čudno to što mi se jedino ta svađa urezala u sjećanje i očito ostavila dubok trag na mene i moju psihu. Sve je bilo gotovo kada je mama odlučila da više tako ne ide i zatražila rastavu. Nakon rastave smo živjele s bakom i djedom. Mama je radila dva, ponekad i tri posla da bi nas uzdržavala. Tada sam shvatila da je bolje da šutim, da ništa ne tražim, da ništa ne govorim, da emocije držim u sebi. Bojala sam se da ću mami samo otežati pa sam uvijek mirno čekala sa strane. Nakon nekog vrlo kratkog vremena sam se skroz povukla u sebe, živjela sam u svom svijetu punom noćnih mora.
Danas, kada je situacija potpuno drugačija, kada mi je jedna od glavnih briga što ću obući navečer kada idem van, shvaćam da sam se poprilično oporavila. Kako i nebi, prošlo je desetak godina.
Kažu da svakim iskustvom nešto steknemo. Ne znam, mislim da je tako, ipak zato i pišem ovaj post. Muče me ožiljci koji su ostali nakon svega toga. Nema ih puno, nisu veliki. Zapravo je osato samo jedan. Koji me izluđuje, koji i dan danas nije zaliječen. On je u mom srcu. Ili psihi, nisam sigurna. Radi se o tom što nemam povjerenja u ljude. Tjeram od sebe sve koji mi se približe. Jednostavno mi se čini da spadam u skupinu ljudi koji ne mogu voljeti. Ili mogu, ali se boje?
Trenutno razmišljam o tom kako se ne znam nositi sa činjenicom da me netko voli. Te dvije riječi, volim te...Nešto je u njima, nešto što me užasno plaši. Zbog njih sam izgubila dvije osobe do kojih mi je bilo stalo, i ne želim da se to ponovi. Žao mi je. Što drugo da vam kažem? Pokušavam, trudim se, ali...Jednostavno ne mogu...