-"Mama, zašto ljudi plaču"?
-"Azra, premala si da bi shvatila. Na svijetu se događaju mnoga sranja. Ratovi, nesreće, ljudi umiru, i djeca umiru, mnogo ljudi pati. Pate čak i zaljubljene cure, zaljubljeni dečki. Sada si mala, ali kad odrasteš shvatit ćeš da je život težak i da nikada, ali stvarno nikada ne smiješ odustati od svojih snova. Ajde, u krpe, kasno je."
-"A dobrooo, 'noć mama"
Tako je otprilike izgledao jedan razgovor prije spavanja između mene i moje mame. Bila sam prilično malena ali opet dovoljno ozbiljna da vidim neke stvari koje možda čak i nebi trebala.
Tada su ljudi počeli primjećivati da se zbog svega što se događalo počinjem zatvarati u sebe. Priča bi otprilike išla ovako...Moja mama se za mog (biološkog) starog udala sa nešto malo više od 18 i zatrudnila sa 19 kad je rodila Nensi. Tada su bili prava mlada 'savršena' obitelj. Onda sam se rodila ja. Imala sam negdje 7 mjeseci kada je počeo rat. Dio djetinstva se sjećam, znam da smo tada bile mamine princeze i da smo bile sretne. Drugi dio je onaj kojeg se trudim zaboraviti i za kojeg redovito tvrdim da sam bila premala pa da se jednostavno ne sjećam. Nisam sigurna dali je to zbog rata, zbog činjenice da uzdržava ženu i dvoje djece ili nekog sasvim petog razloga, stari (biološki) se propio. Svakim danom je dolazio pijan s posla i sve više i više maltetirao i nas i mamu. Sve to je prešlo granicu kada je fizički počeo napadati njih dvije. Mene nikada nije udario, bar mislim. Teško da ću ikada zaboraviti miris alkohola, viku, plač i sve ono komešanje susjeda. U svemu tome je najviše čudno to što mi se jedino ta svađa urezala u sjećanje i očito ostavila dubok trag na mene i moju psihu. Sve je bilo gotovo kada je mama odlučila da više tako ne ide i zatražila rastavu. Nakon rastave smo živjele s bakom i djedom. Mama je radila dva, ponekad i tri posla da bi nas uzdržavala. Tada sam shvatila da je bolje da šutim, da ništa ne tražim, da ništa ne govorim, da emocije držim u sebi. Bojala sam se da ću mami samo otežati pa sam uvijek mirno čekala sa strane. Nakon nekog vrlo kratkog vremena sam se skroz povukla u sebe, živjela sam u svom svijetu punom noćnih mora.
Danas, kada je situacija potpuno drugačija, kada mi je jedna od glavnih briga što ću obući navečer kada idem van, shvaćam da sam se poprilično oporavila. Kako i nebi, prošlo je desetak godina.
Kažu da svakim iskustvom nešto steknemo. Ne znam, mislim da je tako, ipak zato i pišem ovaj post. Muče me ožiljci koji su ostali nakon svega toga. Nema ih puno, nisu veliki. Zapravo je osato samo jedan. Koji me izluđuje, koji i dan danas nije zaliječen. On je u mom srcu. Ili psihi, nisam sigurna. Radi se o tom što nemam povjerenja u ljude. Tjeram od sebe sve koji mi se približe. Jednostavno mi se čini da spadam u skupinu ljudi koji ne mogu voljeti. Ili mogu, ali se boje?
Trenutno razmišljam o tom kako se ne znam nositi sa činjenicom da me netko voli. Te dvije riječi, volim te...Nešto je u njima, nešto što me užasno plaši. Zbog njih sam izgubila dvije osobe do kojih mi je bilo stalo, i ne želim da se to ponovi. Žao mi je. Što drugo da vam kažem? Pokušavam, trudim se, ali...Jednostavno ne mogu...
Post je objavljen 03.08.2008. u 14:32 sati.