Zapisi sa Zapada

dan dvadesetčetvrti 7.8

četvrtak , 12.08.2021.

Razmišljala sam.. sve šta bih htjela napisati da me ljuti zapravo me živcira. Odnosno, ja to osjećam kao živčanost, a ne kao ljutnju. Ne dozvoljavam si da me ljuti, da se ljutim. Osim na sebe.
Možda da počnem.

Ljuti me što sam se morala preseliti.
Ljute me šefovi koji mi nisu ponudili povišicu, bolju poziciju. Možda se više ljutim na sebe što nisam nikad tražila nego sam očekivala da moji rezultati i efikasnost i dugogodišnje davanje sebe firmi i poslu nešto znači tj da će netko to prepoznati.

Ljutim se na mamu što je takva kakva je i što sam ja takva zbog nje - tj kao ona.

Ljutim se na sebe. Evo, uvijek dođem na ljutnju na sebe.
-----
Osjetila sam neku bol u preponi, možda je urasla dlaka, možda je neki živac, ko zna.. ali su me odmah oprali strahovi od bolesti.
Inače, ja sam negdje deep down uvjerena da ću dobit rak i umrijet od toga. Kao da sam to zaslužila.
Osjetno mi pada raspoloženje. I volja za životom, za pričanjem, za druženjem, htjela bih biti sama. u mraku i tišini.

p
a
d
a
m u

r
u
p
u

Dan dvadesettreći 6.8.

ponedjeljak , 09.08.2021.

Tresem se, nemir je postojan. Nadam se da će se smiriti nakon terapije.
Osvijestila sam da stalno pišem koje su senzacije u tijelu, umu..valjda tako znam da su stvarne.
---
Grupa je bila intezivna. Neki su dijelili svoja iskustva iz djetinjstva, obiteljsko nasilje, alkoholizam.. Sve je to zahtjevno za slušati, a za vrijeme toga se u meni razvila agresija, bijes, ljutnja.. To očito već dugo vremena čeka blizu površine da izađe pa je i s nuspojavama od lijekova krenulo van.
Agresivne slike i ideje koje mi je i bed izgovorit ili napisat jer napravim li bilo što, letim ili van ili na ozbiljne sedative i zatvoreni odjel.
---
Blaga me pitala na koga sam - osim sebe - ljuta?
Ne znam.
Pitala me želim li i jesam li spremna saznati?
Rekla sam da da, pa sam odlučila pisati popis na što i na koga sam ljuta.
Bit će teško - već mi je teško.
Prvo tuš da razbistrim glavu.
--
Kako početi? Kako otkriti? Šta pomisliti bez da se osuđujem? Tko sam ja da se ljutim na nekoga, na nešto?
--
Odrastala sam bez prava na ljutnju.

Dan dvadesetdrugi 5.8.

nedjelja , 08.08.2021.

How the hell am I supposed to recover when I don't even understand my disease?
-Susanna Kaysen

(ko lud za vrijeme liječenja na psihijatriji gleda Girl, Interrupted?!

Noć je bila zahtjevna. Oko 4 sam se probudila u bunilu i suzama, sanjala sam da sam morala ići od čovjeka do čovjeka, raznih grupa ljudi kojima sam morala govoriti da sam kriva i zašto sam kriva, napadali su me sa svih strana, a najviše sam napadala ja samu sebe.
onda je bio u snu i dr. Brzi koji me duge kose u havajskoj košulji pregledavao lampicom u oči.
Nakon popijenog Xanaxa snovi su se nastavili, ali ovoga puta sam morala stići negdje, po stepenicama u ulici gdje sam odrasla i na vrhu je bilo nešto kao.. npr.. Novi Sad.
Ukratko, bez obzira na sadržaj (premda sam OPET sanjala Skinsa), opet klasik priča: moram negdje trčat, pobjeć od neke opasnosti, ali ne ide - ja ne mogu trčat, ne mogu se snać, kasnim za svima, jednostavno se ne mogu pomaknut s mjesta - NE IDE!

Dan dvadesetprvi 4.8.

Budim se sama oko 6.
Sinoć je na odjelu bio kaos, potpuni. Hiža se onesvijestila na hodniku, nisu je mogli sat vremena "dobit" nazad. Svi su se uspaničili, kiša je lijevala, bila je oluja..
---
"don't get too comfortable" kaže taksist Sussani Kaysen na izlasku iz auta ispred bolnice.
Jutros me trese nemir iznutra.
Tko zna kakav će dan biti danas.
---
Voljela bih se malo izolirati. Imam osjećaj da iz mene treba izaći puno bijesa.
Kao da je u prvom ciklusu izašlo puno tuge, a sada ide bijes.

Ali ništa ne izlazi.
---
Nakon terapije je krenulo ludilo. Kao da sam na 3g lošeg speeda. Treskavica, nemir, noge rade, oči u križ, grebem se po rukama, nogama, ne mogu se skoncentrirati, misli su kaos. Užasno stanje.
Usjpjela sam malo zaspat ujutro, probudila me doktorica.
Dogovor je da mi mijenja venlafaksin. Novi se zove burpropion.
Malo me to smirilo, ali ne znam šta me čeka s novim lijekom. Tj znam, koliko me čeka još tu - to je barem mjesec dana dok počne djelovat, pa nuspojave i tako..
I onda još koji tjedan da bude stabilno, i tek onda mogu vani.
Za sad je ovako. Tu sam di jesam.

A G R E S I J A

možda da je probam nacrtat?

B I J E S

Dan dvadeseti 3.8.

Dobila sam noćas menstruaciju. Probat ću danas što više odmarat- Uz to je i kiša.
Sinoć mi je bilo toliko kaotično u glavi da nisam htjela više bit budna.
Snovi su bili puni događanja kojih se baš i ne sjećam ali dojam i feeling: neki moj paralelni život kojeg živim u kući iz djetinjstva - vjerojatno povezano s time da je Ringo umro. Ta vijest me pogodila, iz izvanjskog svijeta, neki reality check.

Danas je dan za vaganje i mjerenje. Tlak i puls su ok. Struk je 84, kg 68. Skoro +3 nego prošli tjedan.
I dalje se osjećam lažno.
IDENTITET
IDENTITY

Dan devetnaesti 2.8.

srijeda , 04.08.2021.

Osjećam se lažno, pomalo nestvarno, nemotivirano i...

KOJI KURAC JA OVDJE RADIM?!?!

Baca me gore-dolje iz duboke crnine u maničnu visinu...

Dan osamnaesti 1.8.

Jučer je bilo jako teško. Osim što je dan bio naporan i vruć, bilo je raznih događaja koji su ga otežali tj učinili takvim.
Umjetnica je otišla, nismo imali nikakvu grupnu terapiju.
Došao je Tužni i nekako je na mene utjecala ta njegova tuga. Svi su bili malo više sjebani nego je uobičajeno.
---
Uz to me roka pms. Zato mi je On bio donio McDonalds. Bilo mi je to jako teško, nisam mogla ni pričati s njim, jedva sam ga gledala. Gotovo da ne bih htjela da opet dođe. Trpala sam taj Big Mac u sebe kao prase.
Još me dodatno spustio i bacio u tmurne misli razgovor s Gianfrancom. Ne znam zašto, pričali smo o nekim ok, veselim temama. O njegovom ljetu i kako je na moru. Kako je na brodu i na kojim su otocima bili.
Ali mene bacio u crno. Jer nisam na moru niti na brodu niti na otocima. Nije da bih htjela biti. Samo me strah i pomisli da budem tamo.

Možda me ovaj venlafaksin hiće na negativu. Popodne me "digne", oko 4,5 mi poraste energija, ali negativna. Dolaze mi negativne misli u glavu, destruktivne, koje rade u smjeru probijanja granica, rađenja nečeg što se ne smije.
A realno, da se sad usred normalnog sjedenja preko zidića bacim na leđa i padnem kat ispod, prelomim si kičmu, bogme bi me zatvorili na hitnu.
Ali meni se um jednostavno pomrači.

Sjećam se još otkako sam bila mala čega me najviše bilo strah. I još uvijek - požara, prometne nesreće i da ću poludit.
---

Dan sedamnaesti 31.7.

ponedjeljak , 02.08.2021.

Navući ću se na ove pillse za spavanje.
Sanjala sam poplavu, krov kina, mace koje umiru u nesrećama, spašavanje...
Nervozna sam i nemirna od jutra. Nema strahova, samo nervoza. Ne mogu se umiriti. Poslije ručka opet Xanax. Veselim mu se ko narkoman.
Danas nisam jela bijeli kruh.
Jučer mi je Lucka rekla neka ne dijelim stvari i neka mislim na sebe (Valjda jer sam Zatvorenoj dala kutiju napolitanki i odnijela u dnevni boravak čokoladu da svi pojedu) Nisam još uvijek s tim na čisto. Zašto ne bi dijelila?
---
Jučer me dr. Blaga uputila da pitam Roditelje kako se oni osjećaju s tim što sam ja u bolnici i da im kažem kako se ja osjećam. To je jedan sloj.
---
Prihvatiti i tražiti pomoć. Kažu već je velika stvar što sam uopće došla na liječenje, ali trebam vježbat za ubuduće. Za život, za sebe...
---
Brinem se kako On sve ovo podnosi. Željela bih ga zagrliti, nasloniti se na njega, da me mazi po glavi.. Da mi Bora liže uho i maše repom kad me vidi, da stavlja glavu ispod moje ruke kada hoće da je mazim, da je vodim u šetnju..
---
Svjesna sam da nisam još dobro, dovoljno dobro za izaći. Nisam ni sigurna u ovu terapiju baš. Osjećam malo suze upravo kako kreću, ne znam što me točno pogađa dok pišem ovo.. ali suze = stale su, kao da sam ih zablokirala, kao da se bojim plakati i ponovno prolaziti patnju utapanja u tuzi, zabetoniranosti u suze i nemoć.
---
Kužim da sam malo aktivnija, jer je ovdje to potrebno. Ali iznutra nema baš promjene. Imam osjećaj da bi kad izađem sve bilo isto. Isti strahovi, iste boli, iste borbe, ista neizainteresiranost.

S J E B A N
D A N
K O J I
D U G O
T R A J E
---

Dan šesnaesti 30.7.

subota , 31.07.2021.

Jedva zaspala, probudila se u 5.
Tmurne misli

Tmurne se misli reska svjetla boje...

Veselim se vikendu. Želim pogledati Girl, Interrupted. Kao, s drugom perspektivom sad.
I dalje mi se teško koncentrirat na disanje. I dalje sam zatvorena....

----
Krivnja za svoju bolest - jer nisam reagirala i radila na sebi kad sam mogla, u nekom paralelnom svemiru sad ne bih bila tu, bila bih bolja osoba
Krivnja što Roditelji moraju sve prolazit - ja sam im priuštila brigu i neizvjesnost
Ne prihvaćam pomoć/poklon jer nisam zaslužila. Moja mama ne prihvaća moju zahvalnost, pa ni tuđu.
Bila sam loša jer me deda najviše volio. To kao nije bilo dobro i pravedno prema braći i sestrama.
Brat je bio bolji.
Drugi su bilo bolji. Ugledaj se na....
Djecu ne valja hvaliti jer će se onda pokvarit.
Prepostavka da nismo dobri kao djeca ("Jesi li pozdravila tetu? Jesi li zahvalila na čokoladi?" i to pred drugima
-ipak, moji roditelji imaju roditelje isto. od kojih su nešto dobili, preuzeli, naučili, vidjeli, upili... i moji djedovi i bake su imali roditelje..i tako u krug odnosno u povijest...

Dan petnaesti 29.7.

petak , 30.07.2021.

Danas je točno 14 dana kako sam tu. Ne osjećam veliku želju za komunikacijom s ljudima. Veselim se grupi s dr. Svetom, imam potrebu se malo misaono angažirati u ovim emocijama i stanjima, pa makar šutjela.
--
Iz bolničkog kreveta plaćam režije internet bankarstvom. What a time to be alive, a niti trošim tu vodu, niti znam kako je trenutno u stanu, čak ga i teško zamišljam...
---
Sanjala sam neke proteste po Zagrebu, nasilje, zauzimanje za sebe, vrtnju u krug, bila je Mala, On, Visoki Tip iz Srednje, dida, neka žena s posla, nepoznata - kojoj ja govorim da imam F dijagnoze.
Probudila sam se nekako mamurna.
---
Htjela bih danas ne jesti kruh. Vražje su ove tablete. Neke te tjeraju da se treseš, neke da se trpaš smećem, neke da ne možeš ni pomislit na hranu.
---
Koliko god mi je drago kad dođu Roditelji ili On i zahvalna sam im što mi donose stvari i pomažu - često mi bude preintezivno i skroz mi poremeti dnevni ritam.
Oni su i simbol vanjskog svijeta i života, od kojeg sam odvojena. A kao da nisam još prihvatila da je ovo sada moj život i da su i oni dio njega, takvog kakav je. On kaže da je naš potencijal to što nismo fiksirani i može biti i ovo i ono, iako um ima potrebu da sve fiksira.
---
Jutros mi je vilica bila stisnuta toliko da nisam mogla otvarati usta.
Na kavi sam popila 2 nescafea s brdo šećera. Hoće taj olazepin šećer, majkumu.
---
Grupa sa sestrom Facom je bila o strahu, sramu, krivnji i osudi.. Zahtjevno. Ali i utješno što smo svi podijelili, čovjek se u tome pronaše (koliko je ovo klišej izraz!?), čuješ da nisi sam... Ali teško je sve te savjete usvojit i prihvatit za sebe.
Danas dolaze Roditelji donijeti još neke stvari. Stalno otkrivam šta bi mi još dobro došlo dok sam tu. Kao da se gnijezdim, kućim...
----
Bila sam jako tužna kad su bili Roditelji. Dolaze mi misli: "a ja njima tako vraćam.." što se liječim na psihijatriji. Da, mislim da sam ja kriva za svoje stanje. Za bolest?
I još su se držali za ruke kada su odlazili, bilo je dirljivo i tužno. Radije bih da ne dolaze da me ne gledaju tužnu i sjebanu.

Dan četrnaesti 28.7.

četvrtak , 29.07.2021.

Smantana sam nakon terapije od sinoć.
Sanjala ludosti. Glumila sam najbolju prijateljicu od glavne junakinje (valjda serije ili filma ili knjige, ne znam).
Neka kombinacija Genijalne prijateljice i Normal people. Osim što su u snu ispod mene tj podamnom stvari padale i rušile se. Stepenice, potkrovlja, krov, katovi...
----
Osjećam se kao zombi. I imam strah od toga da ću se odvojit od vanjskog svijeta i svog života i Njega...kao da ćemo morat ispočetka ulazit u odnos i u vezu.
Spava mi se.
----
when you see that you are a part of fear, not separate from it - that you are fear - then you cannot do anything about it; then fear comes totally to an end.
-Krishnamurti

Dan trinaesti 27.7.

srijeda , 28.07.2021.

Sinoć sam osjetila nalet energije otprilike ovakav < klub, 6 ujutro, gledamo kamo na after, muzika je još u ušima, vilica radi, svi jedva čekamo još po crtu povuć i pričamo 800 na sat >
I sad ja s takvom energijom, s takvim feelingom u tijelu, u glavi, u ušima mi bubnja, zuji, noge su nemirne, cupkam kao da držim ritam nekom technu... A zapravo sam u bolnici, među ljudima za koje sam sigurna (ok, pretpostavljam jer imam prerasude) da ne poznaju taj osjećaj vodenih izgubljenih očiju i prečestog lizanja vlastitih usana ispred kluba u zoru.
I nisam znala šta bi s tim. Istovremeno mi je bilo jako zabavno jer je to nešto što nisam osjetila-- ne pamtim otkad. A istovremeno i užasno jer sam svjesna da nit sam na drogama (barem ne onim zabavnim), nit ispred kluba, nit svira muzika, nit sam s prijateljima.
Nazvala sam Siri, ispričala joj. Ona razumije, previše puta smo zajedno bili u takvim stanjima, u te sate, s takvim mislima, istim nemirnim nogama i približno istom miligramažom supstanci u sebi.
---
Sanjala sam sulude situacije ali ništa bed ni nasilno. Budila se svaka 2 sata.
---
Jutros sam treskava. Iščekujem novu doktoricu i vizitu. Puno ljudi priča o izlasku iz bolnice. Mene strah. Čak mi je malo postalo bed kad mi dođu u posjet.
Možda bi valjalo o tome razmislit, kako kaže KA. Zašto? Šta mi to radi? Jel to stvarno bed ili nešto drugo?
---
Nova doktorica mi se čini ok. Nisam sigurna kako bi je nazvala, ali odaje mi dojam neke stamenosti. Neka bude dr. Stamena.
---
Ja se sasvim osjećam kao da trebam biti još tu. Htjela bih malo više biti sama. Razmišljati i osjećati. I dalje osjećam kao da ne osjećam ništa. Ali i to je osjećaj, zar ne?
---
Večeras idem spavati s novom dozom lijeka. Nadam se najboljem.
Današnja grupna terapija je bila dirljiva i potresna.
Ja sam tek sada nekako sigurna da sam ovdje, premda se nekad moram podsjećati da sam tu na liječenju. Jednostavno sam si preokupirala vtijeme i dane zadacima, obvezama i planovima koji su tu mogući i izvedivi, umjesto da probam naći neki svoj ritam.
I sad se osuđujem zbog toga.

Blame.
Keeps the sad game going.
It keeps stealing all your wealth -
Giving it to an imbecile with
No financial skills.
Dear one,
Wise
Up

-Hafiz

ps- struk 84, kg 65,4 (zbog bijelog kruha i nekretanja)

Dan dvanaesti 26.7.

utorak , 27.07.2021.

Teška noć.
Zaspala sam relativno brzo, ali snovi... Naravno da se ne sjećam točno sadržaja i događanja, ali sjećam se osjećaja i stanja: ja u lošem stanju, jedva hodam i pričam, nemam orijentacije, jadna sam i ne volim se, ne prihvaćam se, ne znam di sam, želim s eubit, idem po gradu, gubim se u krug, loše se osjećam u svojoj koži, u intezivnim stanjima i događanjima a sve jako živo i stvarno.. I jako puno suicidalnih i crnih misli.
Probudio me plač, jecanje, nemir. Moj.
Lucka i Singerica su me smirivale, nisam znala di sam. Odvele su me na čik. Bojala sam se ponovno ići spavati. Dobila sam Xanax za smirenje. Nekako sam uspjela spavati do 8, ali jako nemirno.
----
Kava, doručak, terapija, pa malo crtkanja s Luckom. Popodne dolaze On i Brat. Donijet će mi neke stvari kojima se veselim.
Našla sam onaj album gdje simfonijski orkestar izvodi Schuberta, to sam slušala u srednjoj školi. Sada opet.
Pokušavam odmorit mozak.
Zahtjevno je bit sam sa sobom.
Kaže On: Snovi su kao da kakaš a na guzi ti je kamera pa moraš gledat sve gadno što ide van.
----
Kad sam bila mala stalno sam u paintu crtala istu stvar. Uvijek istu. Jednu sobu s vratima. Možda bi ovog puta ta vrata mogla biti odškrinuta.

Dan jedanaesti, 25.7.

ponedjeljak , 26.07.2021.

Noćas sam se budila.
Snovi: prijatelj koji mi je pomagao, spašavao me.
---
Kasnije smo se čuli i lijepo pričali.
---
Kroz dan me krene prat nervoza, budim se po noći nekoliko puta. Crtanje me opušta.
---
Bila sam tužna nakon što sam se čula sa svojima na video-poziv. Strah me šta će i kako biti kad izađem. Pobogu, tek sam došla. Ne dajem si odmora, nego stalno nešto MORAM. Moram se nečim zaokupiti, nešto raditi, crtati, čitati, pisati, pušiti, jesti. NEŠTO!!
Trebam si dati odmora. Dozvolit si odmor.
---
Vikendom bi mogla spavati preko dana, ali ne mogu. A nisam ni probala. Ne dajem si šansu da se odmorim.
---
Stalno nešto moram. Kao da na neki - bilo koji način moram iskoristiti ovo vrijeme u bolnici. A zašto? Da ne razmišljam o tome zašto sam tu, kako je do ovoga došlo..
Samo znam da me strah mogućnosti izlaska odavde.
Uopće ne mogu razaznati svoje osjećaje, ako ih ima.
---
Jučer sam se na terapiji malo izložila, kao da se neki mali otvor dogodio i onda sam se opet zatvorila. Kako bi se osjećala sada da nisam na lijekovima? Nemam pojma, možda ne bih ni željela znati. A možda me ne bi ni bilo tu.
Ne znam što želim. Znati kako se ZAPRAVO osjećam. Jel ovo pod lijekovima ZAPRAVO i do kud je (ili odakle) granica prave mene? Što znači "prava ja"?
Valjda sam došla tu da otkrijem.
Ne znam više ništa.
---

ALL IS WELCOME. Sve je dobrodošlo.

Bez filtera?

---
želje za sutra:
-crtati
-spavati
-čitati
obaveze za sutra:
-ništa

---
You are not one drop in the ocean
you are entire ocean in one drop

Dan deseti, 24.7.

(Uz kašnjenje kao posljedica loših dana)

Snovi:
-Prijatelji, ja i psi. Lijepa šuma, šetnja, biljke. i PREDIVNI PSI.
-Mama, tata, brat i ja u nekoj avanturi, pokušavamo se sakriti od kiše i ulazimo u neki centar, trebamo ići kupiti cipele i ja se ne mogu spustiti dolje po stepenicama od straha, a oni me tjeraju.. i na kraju sjedimo na stepenicama i tata i ja i on mi kaže da je ok, da možemo ići dalje...

On this day, a year ago - kaže Facebook.
Bila sam na festivalu, treštala je muzika, zabavljala sam se. Danas.. danas sam u bolnici. I to na psihijatriji. Kako je to moguće? Što je moja stvarnost?
Danas je moja stvarnost. On THIS day.

----

Negativne i crne slike koj se kao bljeskovi prikazuju, svi mogući scenariji mog života koji su onda predmet analiziranja i emotivnog naboja i doslovno mi rovare po glavi, duši, tijelu...
Spremam se na sve što se može dogoditi, jer ako sam to već u glavi prošla - onda će mi bit lakše kad se zaista i dogodi.
A u međuvremenu strahujem od svih tih stvari.. I blokira me, opsjeda, čini tjeskobnom.
Danas sam se izložila na grupi i krenule su suze. Prvi put u 2 mjeseca. Kratko, ali nešto je negdje krcnulo.
----

Osjetila sam promjenu u terapiji jer sam opet počela bit fizički nervozna, treskavica, svrbež, nemir...
----
Da nisam uzela Xanax popodne ne znam kako bi se smirila.
Evo opet.
Dokle?

Dan deveti, 23.7.

(Uz kašnjenje koje je posljedica loših dana)

Premještena sam u drugu sobu - sa Singericom. Vidjet ću kako će ići, uvijek mogu tražiti premještaj.
Nervozna sam.
Imali smo jutros razgovor sa sestrom Cvjetnom i dr. Brzim.
Popodne sam se razgibavala i to mi je bilo super, guštala sam.
Sad ide navikavanje na novu sobu, novo okruženje i - cimerice.

Lijek se zove olazepin.

Radila sam dekupaž. Počela sam crtati.

Pitanja: AGRESIJA
Prepustiti se životu i vjerovati sebi?

Blagoslovljena sam kakve roditelje imam. Volim ih jako.

Povisili mi dozu venlafaksina. Smanjili olazepin.

...polako i nježno...

Kako ću ja u vanjskom svijetu? Devet dana ovdje i već mi je vanjski svijet neprijatelj.
strah me da kad mi bude bolje, da ću opet pasti.

---strah od promjene, gubljenje kontrole, nepovjerenje prema sebi...

Dan osmi 22.7.

Danas je tjedan dana kako sam tu. Jutros nisam bila takav zombi kao jučer, ali usporenija sam no inače.
Spakirala sam sve svoje stvari za skorašnju selidbu u drugu sobu.

Mama i tata će doći sutra. Danas je bilo dobro na grupnoj terapiji s Modelom. I na relaksaciji s Veselom.
Počastila sam se nescafeom od čokolade, očekivavši neki učinak no nije ga bilo. Mislila sam da ću možda moći na wc obaviti veliku nuždu. Ništa od toga. Možda opet laksativ?

Zamolila sam roditelje da mi donesu pribor za crtanje, 2-3 male paštete i maslinovo ulje.

PRIČA O KINESKOM SELJAKU
Jednom davno živio je kineski seljak čiji je konj pobjegao. Te večeri, svi su se njegovi susjedi okupili ispred njegove kuće. Rekli su mi: Tako nam je žao što ti je konj pobjegao. To je velika nesreća. Seljak je na to samo rekao: Možda. Vidjet ćemo.

Nakon nekoliko dana seljakov konj se vratio. A s njim je došlo još sedam divljih konja. Te večeri seljani su se opet skupili govoreći: Kakva je to samo sreća, sada imaš 8 konja. Seljak je samo rekao: Možda, vidjet ćemo.

Sljedećeg dana seljakov sin je pokušao pripitomiti jednog od novih konja. Jašući ga, pao je i slomio nogu. Susjedi su se opet okupili žalujući zabog seljakovog sina, a on je rekao: Možda, vidjet ćemo.

Nakon nekoliko dana, vojnici su došli u selo regrutirati sve sposobne muškarce da idu u rat. Seljakovog sina nisu uzeli jer je bio ozlijeđen-. Susjedi su farmeru zavidjeli, govoreći mu kako je sretan jer njegov sin jedinac ne mora u vojsku. Seljak je na to rekao, pogađate: Možda, vidjet ćemo.
_____________________________________________________

Propala
Kako za nekoga vrijedi ono što ne vrijedi za tebe? I obrnutoj. Ja Propaloj govorim. da se ne ubije, da prihvati od života priliku koju dobiva svakog jutra kad se probudi, da nije zla osoba i da se ne treba kažnjavati.
Otišla je iz bolnice.

Donirat ću knjižnici neke svoje duple ili stare knjige.
Javit ću se sestri Cvjetnoj da se angažiram oko knjižnice. Ne smijem se ovdje navikavat na udobnost previše.
Kad razmišljam o odlasku vani, imam strahove oko toga kako ću funkcionirati. Ništa mi ne ne dostaje. Osim Njega, Male i nećaka.
Nikakvi prijatleji, druženja, eventi, grad, putovanja, gužva.. čak ni laptop.
Kiša je pa je i pušenje vani na klupi na silu. Ovdje stvarno ako nemaš zanimaciju teško je. I inače si sa svojim mislima, a ovako pogotovo. Mogu samo sjedit i pisat. Ni čitat mi se ne da.
Danas je osim situacije s Propalom bio zapravo ok dan. Ko zna šta će biti dalje.
Morat ću opet tražit laksativ.

Pokušavam opet početi slušati muziku, ali jako tiho jer me zvukovi smetaju.

MOŽE BITI I JEDNO I DRUGO

Tema: agresija = ispoljavanje bijesa, prepoznavanje bijesa
Bojim ga se. Bijesa.
Bojim se konflikta.

Izgubiti prijatelje zbog bolesti?

Dan sedmi 21.7.

srijeda , 21.07.2021.

Jutros sam bila zombi. Spavala od 11:30 do 14:00. Sada sam malo bolje. Nadam se da neće bit tako svaki dan.

Selim se u drugu sobu.

Zelenu granu s tugom žuta voća
Tin Ujević

Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju

Al čežnja dršće kao ptiče golo
Ko plava pjesma naglo prekinuta
Ko neko blijedo i beznadno kolo
Ko bosi prosjak na po pusta puta

Sva ljubav moja usred ceste kisne
Moje je srce od sedam komada
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada

Tmurne se misli reska svjetla boje
Krv u moždane mozak van da skoči
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
Tuđinska ženo samilosne oči.

Nekad si dobro, nekad si loše.
POMALO
po ma lo
PooooMaaaaLooooo
P O M A L O
p_o_m_a_l_o

Dan šesti 20.7.

utorak , 20.07.2021.

Danas je taj dan iz astralnog tumačenja. Moram ponovno pročitati što piše ali sjećam se samo "Brini o sebi".

Jutros sam jako anksiozna. Razgovor kod dr. Svete. I dalje jako anksiozna.
Zvukovi mi smetaju. Ova kosilica vani je koma.
Sad će vizita. Moram sve reći doktoru. Da sam prazna. Ako i je neki osjećaj, samo je strah. I izgubljenost. Sreću ne osjećam. Ni zadovoljstvo. Samo ponekad olakšanje ali je kratkotrajno. Paše mi izolacija od vanjskog svijeta.
Puls mi je 100.
Na kavi mi je bilo jako teško, sjedila sam kraj Singerice. Onda nakon toga bila je grupa sa sestrom KA. Singerica je bila u fokusu psihodramske metode. To je bio tornado. Vojnik je izašao. Mi smo ostali sjedili unutra i slušali, a svima nam je bilo teško.
Poslije sam se izvagala i mjerila tlak. 64,8 kg. -2kg od srijede. Tlak ok.

Kasnije sam pričala sa sestrom KA o tome kako ne znam hendlat Singericu. Dala mi je savjete, da se pitam: Koja to emocije ona u meni izaziva i što me dira. Na koga me to podsjeća i što trigerira.
Mislim da me njena brbljavost podsjeća na Neurotičnu, ali to je onako samo na prvu. Valjda je i istinito ako je na prvu.
Isto tako, ta silna energija koja ide iz nje izaziva u meni čak i neku agresiju, a to je emocija s kojom se ne znam nositi, zatomljavam je i čak se je i bojim. Imam osjećaj da bi s njom mogla ući u konflikt i toga me strah.
Imam dojam da ona nema realnu vezu sa stvarnim svijeto (što je uopće stvarni svijet i tko od nas ima realnu vezu?) i toga me strah. Evo samo što pišem i mislim o tome osjećam kako mi tenzija u tijelu raste.

Rekla sam dr. Brzom da imam povećanu tjeskobu i anksioznost pa mi je dodao još neku tabletu. Zaboravila sam oku. Pitat ću večeras kad bude terapija. Uskoro će me premjestiti u drugu sobu. Ne bi voljela bit u sobi sa Singericom.

Dan peti 19.7.

ponedjeljak , 19.07.2021.

Jutros sam zakasnila na doručak, a bilo je ono što volim - kruh, puter i marmelada. Možda i bolje jer sam odmah nakon buđenja išla na wc, bilo je dugotrajno i s grčevima.
Išli smo na kavu, tamo mi je u nekom trenu postalo jako klaustrofobično, postala sam anksiozna. Došlo mi je slabo, jedva sam stajala. Onda gadan proljev. Pa opet.
Ručak je bio ok, cijelo popodne sam prespavala. I šetnju i razgovor sa sestrom. Večera - 0 bodova. Jela sam kupine.
Pričala sa Vojnikom i pušila. i TERAPIJA <3
Malo ću još čitat i ić spavat.
Pomalo se bojim ponedjeljka. Ne znam zašto.

Dan četvrti 18.7.

nedjelja , 18.07.2021.

Vikend. Spavaš do kad hoćeš. Ipak sam se probudila oko 8, doručkovala bananu. Terapija i tuš. Jako sam anksiozna i nemirna bila dok nije terapija počela djelovati.

Ne znam kako hendlat Singericu. Jako mi stvara nervozu, strah, nelagodu. Za sad imam rješenje da se maknem od nje koliko god mogu s obzirom na ograničena kretanja ali evo.. možda se naviknem.
Uzela sam iz knjižnice Jesenjinovu poeziju i neki katalog suvremene umjetnosti, a dala Zatvorenoj da čita jednu knjigu koju sam ja donijela sa sobom. Ja ću nastavit još i Normal people čitat.
Mislim da ću na popodnevnoj terapiji tražit Xanax da me malo spusti. Jučer je bilo zahtjevno. Popodne ćemo navodno imat neke vježbe za kičmu. To bih htjela isprobati.
Sve više pričam s Umjetnicom, jako je draga. I Vojnik je super. I Velika.
Drago mi je da pišem dnevnik.
Sa popodnevnim Xanaxom sam spavala ko beba. Valjda ću i večeras.
Dobila sam dvije tablete laksativa jer imam zatvor otkad sam tu.

Dan treći 17.7.

Kiša je, hladno i tmurno. Ne mogu zamislit kako je ovdje boravit za vrijeme zime ili jeseni.
Teško mi se ustat. Probudit. Ne da mi se bit s ljudima. Valjda će do kraja dana ić na bolje.

Samo želim da je mrak i da je tišina i da nema nikoga. To bi mi najviše odgovaralo. Tu nema zastora. Vani je kiša. Da bar mogu pušit gdje god hoću. U sobi, u dnevnom, u wc-u...
U ovom trenu ni ne razmišljam o tome da ne bih htjela biti ovdje. Samo da ne moram ništa.

Samo da mi taj Xanax počne što prije djelovat. Tražit ću i jedan za popodne.

Još je svašta bilo danas - jako INTEZIVAN dan.
Ujutro umjesto grupne terapije s dr. Brzim sam išla na razgovor s dr. Blagom. Čitavih 8 minuta. Rekla mi je da su mi nalazi ok. I da se fokusiram na to da sam u zaštićenom, sigurnom okruženju i da si dam prostora i vremena za sebe i za svoje poteškoće.
Onda smo išli piti kavu. Pa radna terapija sa Veselom - e to je bilo ludo. Taman pred terapiju smo dobili 2 nova prijema. Umjetnica i Singerica. Umjetnica je draga, mlada, studira na umjetničkoj akademiji, bila je na hitnoj pa su je preselili kod nas.
Singerica - bipolarna, intezivna, invazivna. Stvara u meni neki neobjašnjih osjećaj straha, paranoje, neugodnosti.
Uz to sam se na grupi još i jako izložila s pričom o bulimiji, a njeno prisutstvo i upadice su me toliko intezivno stisnuli da je to strašno. Morala sam izaći, imala sam napadaj panike. Ostatak dana sam bila anksiozna uz poneko smirenje dok smo igrali charades.
I išla sam kod dr. Svete rješavat psihotestove. Zahtjevno, neugodno.

Uglavnom - zahtjevan dan, jesam već napisala?

Dan drugi 16.7.

petak , 16.07.2021.

Sanjala sam ludosti. Beograd, ali neki iz nekog drugog vremena.
Organizirala sam festival. Vozila bez kočnica. Pjevala. Bila slobodna. Padala, smijala se...

Buđenje u 7. Mrzovoljna sam. Zapravo ne želim biti među ljudima uopće.

Doći će On donjieti mi vrećicu sa stvarima.

Vježbe disanja? My ass. Netko ti govori udah-zadrži-izdah. I tako 5 minuta. Puls mi je još brži nakon disanja. Glava me boli. Jedva čekam vidjet šta je za doručak...

Počet ću pit opet grozni nescafe. Ma ne, neću. Skoro 3 godine bez kave, ne smije se to zanemarit.
Baljezgam gluposti.
Ne mogu razaznat je li mi bolje od venlafaksina ili ne.

Da barem mogu plakat ili osjećat neku tugu ili zadovoljstvo ili ljutnju...Čak je i strah manji. Ajde, barem nešto. Lijekovi...

Jedem smeće ovdje. Ne želim se ponovno udebljati. Imala sam 66,7 kg kad sam došla.
(Ne kužim odakle smijanje...)

Sestra KA me prozvala "Dora". Rekla sam da je to ok. Da me može tako zvati. Ionako je identitet ovdje fluidan.

Danas smo imali 3 grupne terapije. Razne su teme, razni su odgovori i mišljenja. Ono što je sigurno je da su ljudi s psihičkim bolestima stigmatizirani i da je društvo jako zatvoreno prema njima. (Pišem kao da su to "neki tamo ljudi" a ne ja)

Zajebano je. Kao hoćeš utješit neke ljude, a zapravo ih potpuno razumiješ. I teško je reći - nemoj počiniti suicid, kad razumiješ.

Pričala sam danas o svom traumatičnom iskustvu. I o tome kako ne mogu ući u konflikt i toga se boji, nemam samopoštovanja. Zastrašujuće je čuti kad netko drugi to prepričava o tebi. (Grupna terapija, rad u dvoje).

Anksioznost, panika, bespomoćnost, tjeskoba, ljutnja, strah.. svega ima.
Htjela bih nešto crtati. Možda sutra ili za vikend. Za večeru je tjestenina s tunom. Toliko o budućnosti...

Dan prvi 15.7.

četvrtak , 15.07.2021.

Došla sam u nepoznato i novo. Ne znam što me čeka. Jako sam tjeskobna. Poneki ljudi su usporeni, a dosta veseli. Tablete?

Dobila sam nove tablete - Xanax. Za smirenje. Ljudi neki crtaju. Može se gledat TV. Priča se o nekoj terapiji - vježbe disanja.
Prvi dan. Valjda ću s vremenom bit bolje. Opuštenija, da mogu normalno razgovarat.
Paše mi ova izolacija. Odjednom mi se stvarni svijet čini tako dalekim, kao da taj identitet kojeg imam "negdje vani" nije moj. Tu nitko ne zna kakva sam inače. Znam li više ja?
Htjela bih pročitati obje knjige koje sam donijela. Prestat pit Colu. Prestat pit zeleni čaj. Pisati više.

Koji rollercoasteri emocija i pitanja i stanja se događaju.. U nekim trenucima razmišljam - šta ja radim ovdje, pa ja mogu bit ok... a onda nakon toga imam osjećaj da sam skroz poludjela.
Imala sam plan pisati puno i razmišljati o svojoj prošlosti i nekim događajima. Tu imam osjećaj da ne mogu razmišljati ni o prošlosti ni o budućnosti. Budućnost je ovdje kratkoročna. Čekaš večeru. Pa pušenje. Pa čekaš lijekove i spavanje. Pa čekaš novo jutro.
Tko zna šta će biti. Kad odem daleko u razmišljanje o sutra, vratim se nazad na misli o onome šta je sljedeće - lijekovi i spavanjae.

Koja ironija da na psihijatriji čitam "Normal people".
Kaže Mirjana: "Neće ona mene pregazit, nego ja nju."
Kasnije skužim da priča o depresiji.

Post prije posta

srijeda , 14.07.2021.

Danas, na Svjetski dan poremećaja hranjenja, sjedim na kauču i jedem sladoled koji je za mene danas i doručak i ručak i večera.
Ono što je dobro je da neću pojest cijelu kutiju i neću ići povraćati poslije.
Ono što nije dobro je da sam posljednji cjeloviti, normalan obrok pojela prekjučer za ručak.
Prvi put sam svjesno i namjerno povratila obrok u 2. razredu srednje.
Sjećam se da sam za vrijeme velikog odmora pojela topli sendvič iz obližnje pekare. Sjećam se i okusa, i teksture. I te majoneze. Bila mi je zapravo muka, možda je bio pokvaren sendvič, možda mi je samo krivo sjeo, možda je anksioznost učinila svoje.. kako god - bilo mi je slabo. Za vrijeme sata izašla sam iz razreda i otišla do wc-a. Gurnula 2 prsta u usta i povratila. Osjetila sam instant olakšanje. Nije mi više bilo slabo, raspoloženje se popravilo i sama svijest o tome da sam JA odlučila i napravila to da se osjećam bolje je u meni napravila nešto. Nešto za što nisam znala da će mi obilježiti inače sretno i jako bogato srednjoškolsko razdoblje. Počelo je tako - kad ti je slabo, ili pojedeš previše, povrati i bit će sve ok. (Inače nisam bila jedna od onih koja povraća od alkohola svaki vikend pa mi taj proces nije bio poznat iz perspektive pijanki.) I taj osjećaj mogućnosti kontroliranja situacije, mogućnosti odlučivanja kako ću se osjećati je bio toliko moćan i zadovoljavajuć da se samo nastavilo, samo od sebe, bez puno razmišljanja.
Do onog trena dok se moja moć nije pretvorila u moć nada mnom.
Gadila sam se sama sebi, jela sam prevelike količine užasne hrane, mazala majonezu na kruh, trpala hranu ravno iz frižidera u sebe i pravila se da sam "samo gledala šta ima za jest".
Do te mjere da sam, tada već na fakultetu, umjesto na predavanja išla u kino, sama oko 4,5 popodne, s velikim kokicama, čipsom, kolom, čokoladom... i nakon toga u McDonalds. Znam da sam često više novca u tjednu potrošila na hranu koju bi povratila nego na izlaske, cigarete i pive, kao što je bio slučaj kod mojih prijatelja.
Često ne bih ni povratila poslije, nego bi se kažnjavala s tim lošim osjećajem, s gađenjem prema samoj sebi. Od prvog povraćanja pa do tog perioda izmijenjivale su se razne faze. Jedno vrijeme nisam ništa jela, ili jako malo. Onda bih neko vrijeme jela normalno, a samo u kritičnim trenucima izrazitog nezadovoljstva sa sobom ili s nekom životnom situacijom se vratila povraćanju. I tako, u valovima, a zapravo stalno u začaranom krugu.
U međuvremenu su i roditelji saznali, mislim da je to zato što sam bila kod školske psihologice koja mi je zaista ulijevala povjerenje i mogla sam s njom podijeliti što me muči, premda tada nisam shvaćala da je to neki ozbiljni poremećaj. Puni razumijevanja i podrške, za nešto što se meni nije činilo kao big deal, moji roditelji su zapravo bili u velikom strahu. Kao maturantica, s mamom sam išla kod nekog liječnika u bolnicu koji je tada bio navodno jedan od rijetkih liječnika koji se bave poremećajima u prehrani.
Hodnik je bio pun djevojaka, djevojčica i žena raznih godina i u raznim stanjima, sjećam se jako mutno, možda sam čak i potisnula tu situaciju.
Doktor me na vratima ordinacije "pregledao", pogledao mi je lice s naglaskom na oči, grlo, zube i prste desne ruke, vidio krvnu sliku i rekao: "Vidiš ove ispred, neke jedva stoje, nekima ispadaju zubi, ti si još dobra, idi malo na razgovore."
I krenula sam na psihoterapiju, i bilo je okej. Tako je to negdje do druge ili treće godine fakulteta to trajalo. Stvar zbog koje sam išla - da prestanem povraćat i počnem relativno normalno jesti - se riješila. Sam ju riješila? Ne znam, ali sjećam se da sam u nekom trenu osjetila da ne trebam više ići, da je to iza mene.
I zaista, povraćanje, dugi periodi izgladnjivanja i prežderavanja su zaista i bili iza mene. Ali ispred mene bilo je nešto drugo.
S dugogodišnjom pauzom u međuvremenu, posljednji put sam povratila prije nešto manje od godinu dana dok sam bila u bolnici na liječenju od depresije i anksioznosti.
Bojala sam se da se bulimija vraća na velika vrata, uz sve dijagnoze s kojima sam se tada borila. Onda sam shvatila da se vraća stari, naučeni obrazac nošenja s problemima. I da nije nigdje nestao, samo je bio pritajen 10ak godina. I da ga tada, u pubertetu i tijekom tih psihoterapija nisam uopće riješila. Možda nisam bila sigurna ni što to točno trebam riješiti. Prepala sam se da će me moje ponovno povraćanje baciti unazad, sramila sam se toga i ljutila na sebe što sam tako slaba da sam pokleknula. Istovremeno, osjećaj srama i ljutnje u tim trenucima provedenim u bolničkom wc-u nakon svakog ručka bio je nadjačan nevjerojatnim osjećajem moći, lakoće i (paradoksalno) ispunjenosti kakvu samo ispražnjavanje i čišćenje utrobe poput ove može donijeti.

Između 3. godine fakulteta i prošlogodišnjeg boravka na psihijatriji prošlo je 10ak godina. U međuvremenu su se događale razne stvari u mom životu: odustajanje od fakulteta, velike ljubavi, bujanje društvenog života, otkrivanje novih interesa, širenje kruga poznanika i prijatelja, upisivanje drugog fakulteta, poslovni uspjesi, propale veze, uspjele veze, gubici bliskih osoba, bolesti, proširivanje obitelji, učvršćivanje postojećih prijateljstava, prestajanje nekih drugih, putovanja, otkrivanja, skrivanja...
I kroz cijeli taj period moj odnos s hranom bio je...nisam ni sama sigurna što da napišem - jer je bio svakojak. Ali iz perspektive ondašnjeg povrćanja, iz perspektive neke wiki-definicije anoreksije i bulimije - moj odnos s hranom bio je ok.
Moj odnos sa mnom - sve ono što me dovelo do toga da povraćam, da ne jedem, da se ne volim, da se skrivam, da se na sve moguće načine pretvaram pred samom sobom i pred drugima da sam skroz ok - on se nikad nije promijenio na bolje. Samo je dobio druga lica.
Umjesto povraćanja i izgladnjivanja, susrela sam se s anksioznosti, napadajima panike, drogiranjem i neurednim načinom života, zanemarivanjem sebe, kroničnim gastritisom i upalom žuči, lošim tenom, seborejom, vraćanju stare dobre navike griženja noktiju (uspješno stečene u vrtiću)... I naposlijetku, došla sam do kompletnog ruba, do onoga što se popularno zove burnout.
Ono u što sam sigurna je da to nije bio burnout od posla. Bio je burnout od mene same, zbog mene same... a na kraju se pokazalo - i za mene samu.

Moj odnos s hranom je i dalje često nejasan, nestalan, neuredan... Razlozi zašto trenutno imam puno slabiji apetit jesu i lijekovi koje pijem. Ali i želja da me malo manje ima. Da mi je malo manje svega "previše".
Čitav život gledam sebe u ogledalu i nisam zadovoljna. Čitav život gledam svoje noge, bokove, ruke, guzicu... gledam dlake, gledam celulit, gledam oblike.. i uglavnom mi se ništa ne sviđa. Uglavnom mi se nikad ništa nije sviđalo. I to je ono na čemu sada pokušavam radit. Usput, i dalje imam neurednu prehranu, ali sam svjesna toga. Svjesna sam da ne ide dobro, svjesna sam da imam puno posla na psihoterapiji, sama sa sobom. Svjesna sam da imam puno duboko zakopanih trauma, srama, gađenja, otpora i negativnosti koje nosim u sebi.

A sad, kako ide?
Kako koji dan. Ali polako, jaaako polako, ide na bolje.

2. lipnja

<	kolovoz, 2021
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31