Razmišljala sam.. sve šta bih htjela napisati da me ljuti zapravo me živcira. Odnosno, ja to osjećam kao živčanost, a ne kao ljutnju. Ne dozvoljavam si da me ljuti, da se ljutim. Osim na sebe.
Možda da počnem.
Ljuti me što sam se morala preseliti.
Ljute me šefovi koji mi nisu ponudili povišicu, bolju poziciju. Možda se više ljutim na sebe što nisam nikad tražila nego sam očekivala da moji rezultati i efikasnost i dugogodišnje davanje sebe firmi i poslu nešto znači tj da će netko to prepoznati.
Ljutim se na mamu što je takva kakva je i što sam ja takva zbog nje - tj kao ona.
Ljutim se na sebe. Evo, uvijek dođem na ljutnju na sebe.
-----
Osjetila sam neku bol u preponi, možda je urasla dlaka, možda je neki živac, ko zna.. ali su me odmah oprali strahovi od bolesti.
Inače, ja sam negdje deep down uvjerena da ću dobit rak i umrijet od toga. Kao da sam to zaslužila.
Osjetno mi pada raspoloženje. I volja za životom, za pričanjem, za druženjem, htjela bih biti sama. u mraku i tišini.
p
a
d
a
m u
r
u
p
u
Post je objavljen 12.08.2021. u 00:30 sati.