Dan dvanaesti 26.7.

Teška noć.
Zaspala sam relativno brzo, ali snovi... Naravno da se ne sjećam točno sadržaja i događanja, ali sjećam se osjećaja i stanja: ja u lošem stanju, jedva hodam i pričam, nemam orijentacije, jadna sam i ne volim se, ne prihvaćam se, ne znam di sam, želim s eubit, idem po gradu, gubim se u krug, loše se osjećam u svojoj koži, u intezivnim stanjima i događanjima a sve jako živo i stvarno.. I jako puno suicidalnih i crnih misli.
Probudio me plač, jecanje, nemir. Moj.
Lucka i Singerica su me smirivale, nisam znala di sam. Odvele su me na čik. Bojala sam se ponovno ići spavati. Dobila sam Xanax za smirenje. Nekako sam uspjela spavati do 8, ali jako nemirno.
----
Kava, doručak, terapija, pa malo crtkanja s Luckom. Popodne dolaze On i Brat. Donijet će mi neke stvari kojima se veselim.
Našla sam onaj album gdje simfonijski orkestar izvodi Schuberta, to sam slušala u srednjoj školi. Sada opet.
Pokušavam odmorit mozak.
Zahtjevno je bit sam sa sobom.
Kaže On: Snovi su kao da kakaš a na guzi ti je kamera pa moraš gledat sve gadno što ide van.
----
Kad sam bila mala stalno sam u paintu crtala istu stvar. Uvijek istu. Jednu sobu s vratima. Možda bi ovog puta ta vrata mogla biti odškrinuta.