Dan osamnaesti 1.8.

srijeda , 04.08.2021.

Jučer je bilo jako teško. Osim što je dan bio naporan i vruć, bilo je raznih događaja koji su ga otežali tj učinili takvim.
Umjetnica je otišla, nismo imali nikakvu grupnu terapiju.
Došao je Tužni i nekako je na mene utjecala ta njegova tuga. Svi su bili malo više sjebani nego je uobičajeno.
---
Uz to me roka pms. Zato mi je On bio donio McDonalds. Bilo mi je to jako teško, nisam mogla ni pričati s njim, jedva sam ga gledala. Gotovo da ne bih htjela da opet dođe. Trpala sam taj Big Mac u sebe kao prase.
Još me dodatno spustio i bacio u tmurne misli razgovor s Gianfrancom. Ne znam zašto, pričali smo o nekim ok, veselim temama. O njegovom ljetu i kako je na moru. Kako je na brodu i na kojim su otocima bili.
Ali mene bacio u crno. Jer nisam na moru niti na brodu niti na otocima. Nije da bih htjela biti. Samo me strah i pomisli da budem tamo.

Možda me ovaj venlafaksin hiće na negativu. Popodne me "digne", oko 4,5 mi poraste energija, ali negativna. Dolaze mi negativne misli u glavu, destruktivne, koje rade u smjeru probijanja granica, rađenja nečeg što se ne smije.
A realno, da se sad usred normalnog sjedenja preko zidića bacim na leđa i padnem kat ispod, prelomim si kičmu, bogme bi me zatvorili na hitnu.
Ali meni se um jednostavno pomrači.

Sjećam se još otkako sam bila mala čega me najviše bilo strah. I još uvijek - požara, prometne nesreće i da ću poludit.
---