Post prije posta

Danas, na Svjetski dan poremećaja hranjenja, sjedim na kauču i jedem sladoled koji je za mene danas i doručak i ručak i večera.
Ono što je dobro je da neću pojest cijelu kutiju i neću ići povraćati poslije.
Ono što nije dobro je da sam posljednji cjeloviti, normalan obrok pojela prekjučer za ručak.
Prvi put sam svjesno i namjerno povratila obrok u 2. razredu srednje.
Sjećam se da sam za vrijeme velikog odmora pojela topli sendvič iz obližnje pekare. Sjećam se i okusa, i teksture. I te majoneze. Bila mi je zapravo muka, možda je bio pokvaren sendvič, možda mi je samo krivo sjeo, možda je anksioznost učinila svoje.. kako god - bilo mi je slabo. Za vrijeme sata izašla sam iz razreda i otišla do wc-a. Gurnula 2 prsta u usta i povratila. Osjetila sam instant olakšanje. Nije mi više bilo slabo, raspoloženje se popravilo i sama svijest o tome da sam JA odlučila i napravila to da se osjećam bolje je u meni napravila nešto. Nešto za što nisam znala da će mi obilježiti inače sretno i jako bogato srednjoškolsko razdoblje. Počelo je tako - kad ti je slabo, ili pojedeš previše, povrati i bit će sve ok. (Inače nisam bila jedna od onih koja povraća od alkohola svaki vikend pa mi taj proces nije bio poznat iz perspektive pijanki.) I taj osjećaj mogućnosti kontroliranja situacije, mogućnosti odlučivanja kako ću se osjećati je bio toliko moćan i zadovoljavajuć da se samo nastavilo, samo od sebe, bez puno razmišljanja.
Do onog trena dok se moja moć nije pretvorila u moć nada mnom.
Gadila sam se sama sebi, jela sam prevelike količine užasne hrane, mazala majonezu na kruh, trpala hranu ravno iz frižidera u sebe i pravila se da sam "samo gledala šta ima za jest".
Do te mjere da sam, tada već na fakultetu, umjesto na predavanja išla u kino, sama oko 4,5 popodne, s velikim kokicama, čipsom, kolom, čokoladom... i nakon toga u McDonalds. Znam da sam često više novca u tjednu potrošila na hranu koju bi povratila nego na izlaske, cigarete i pive, kao što je bio slučaj kod mojih prijatelja.
Često ne bih ni povratila poslije, nego bi se kažnjavala s tim lošim osjećajem, s gađenjem prema samoj sebi. Od prvog povraćanja pa do tog perioda izmijenjivale su se razne faze. Jedno vrijeme nisam ništa jela, ili jako malo. Onda bih neko vrijeme jela normalno, a samo u kritičnim trenucima izrazitog nezadovoljstva sa sobom ili s nekom životnom situacijom se vratila povraćanju. I tako, u valovima, a zapravo stalno u začaranom krugu.
U međuvremenu su i roditelji saznali, mislim da je to zato što sam bila kod školske psihologice koja mi je zaista ulijevala povjerenje i mogla sam s njom podijeliti što me muči, premda tada nisam shvaćala da je to neki ozbiljni poremećaj. Puni razumijevanja i podrške, za nešto što se meni nije činilo kao big deal, moji roditelji su zapravo bili u velikom strahu. Kao maturantica, s mamom sam išla kod nekog liječnika u bolnicu koji je tada bio navodno jedan od rijetkih liječnika koji se bave poremećajima u prehrani.
Hodnik je bio pun djevojaka, djevojčica i žena raznih godina i u raznim stanjima, sjećam se jako mutno, možda sam čak i potisnula tu situaciju.
Doktor me na vratima ordinacije "pregledao", pogledao mi je lice s naglaskom na oči, grlo, zube i prste desne ruke, vidio krvnu sliku i rekao: "Vidiš ove ispred, neke jedva stoje, nekima ispadaju zubi, ti si još dobra, idi malo na razgovore."
I krenula sam na psihoterapiju, i bilo je okej. Tako je to negdje do druge ili treće godine fakulteta to trajalo. Stvar zbog koje sam išla - da prestanem povraćat i počnem relativno normalno jesti - se riješila. Sam ju riješila? Ne znam, ali sjećam se da sam u nekom trenu osjetila da ne trebam više ići, da je to iza mene.
I zaista, povraćanje, dugi periodi izgladnjivanja i prežderavanja su zaista i bili iza mene. Ali ispred mene bilo je nešto drugo.
S dugogodišnjom pauzom u međuvremenu, posljednji put sam povratila prije nešto manje od godinu dana dok sam bila u bolnici na liječenju od depresije i anksioznosti.
Bojala sam se da se bulimija vraća na velika vrata, uz sve dijagnoze s kojima sam se tada borila. Onda sam shvatila da se vraća stari, naučeni obrazac nošenja s problemima. I da nije nigdje nestao, samo je bio pritajen 10ak godina. I da ga tada, u pubertetu i tijekom tih psihoterapija nisam uopće riješila. Možda nisam bila sigurna ni što to točno trebam riješiti. Prepala sam se da će me moje ponovno povraćanje baciti unazad, sramila sam se toga i ljutila na sebe što sam tako slaba da sam pokleknula. Istovremeno, osjećaj srama i ljutnje u tim trenucima provedenim u bolničkom wc-u nakon svakog ručka bio je nadjačan nevjerojatnim osjećajem moći, lakoće i (paradoksalno) ispunjenosti kakvu samo ispražnjavanje i čišćenje utrobe poput ove može donijeti.

Između 3. godine fakulteta i prošlogodišnjeg boravka na psihijatriji prošlo je 10ak godina. U međuvremenu su se događale razne stvari u mom životu: odustajanje od fakulteta, velike ljubavi, bujanje društvenog života, otkrivanje novih interesa, širenje kruga poznanika i prijatelja, upisivanje drugog fakulteta, poslovni uspjesi, propale veze, uspjele veze, gubici bliskih osoba, bolesti, proširivanje obitelji, učvršćivanje postojećih prijateljstava, prestajanje nekih drugih, putovanja, otkrivanja, skrivanja...
I kroz cijeli taj period moj odnos s hranom bio je...nisam ni sama sigurna što da napišem - jer je bio svakojak. Ali iz perspektive ondašnjeg povrćanja, iz perspektive neke wiki-definicije anoreksije i bulimije - moj odnos s hranom bio je ok.
Moj odnos sa mnom - sve ono što me dovelo do toga da povraćam, da ne jedem, da se ne volim, da se skrivam, da se na sve moguće načine pretvaram pred samom sobom i pred drugima da sam skroz ok - on se nikad nije promijenio na bolje. Samo je dobio druga lica.
Umjesto povraćanja i izgladnjivanja, susrela sam se s anksioznosti, napadajima panike, drogiranjem i neurednim načinom života, zanemarivanjem sebe, kroničnim gastritisom i upalom žuči, lošim tenom, seborejom, vraćanju stare dobre navike griženja noktiju (uspješno stečene u vrtiću)... I naposlijetku, došla sam do kompletnog ruba, do onoga što se popularno zove burnout.
Ono u što sam sigurna je da to nije bio burnout od posla. Bio je burnout od mene same, zbog mene same... a na kraju se pokazalo - i za mene samu.

Moj odnos s hranom je i dalje često nejasan, nestalan, neuredan... Razlozi zašto trenutno imam puno slabiji apetit jesu i lijekovi koje pijem. Ali i želja da me malo manje ima. Da mi je malo manje svega "previše".
Čitav život gledam sebe u ogledalu i nisam zadovoljna. Čitav život gledam svoje noge, bokove, ruke, guzicu... gledam dlake, gledam celulit, gledam oblike.. i uglavnom mi se ništa ne sviđa. Uglavnom mi se nikad ništa nije sviđalo. I to je ono na čemu sada pokušavam radit. Usput, i dalje imam neurednu prehranu, ali sam svjesna toga. Svjesna sam da ne ide dobro, svjesna sam da imam puno posla na psihoterapiji, sama sa sobom. Svjesna sam da imam puno duboko zakopanih trauma, srama, gađenja, otpora i negativnosti koje nosim u sebi.

A sad, kako ide?
Kako koji dan. Ali polako, jaaako polako, ide na bolje.

2. lipnja