Dan dvadesetdrugi 5.8.

How the hell am I supposed to recover when I don't even understand my disease?
-Susanna Kaysen

(ko lud za vrijeme liječenja na psihijatriji gleda Girl, Interrupted?!

Noć je bila zahtjevna. Oko 4 sam se probudila u bunilu i suzama, sanjala sam da sam morala ići od čovjeka do čovjeka, raznih grupa ljudi kojima sam morala govoriti da sam kriva i zašto sam kriva, napadali su me sa svih strana, a najviše sam napadala ja samu sebe.
onda je bio u snu i dr. Brzi koji me duge kose u havajskoj košulji pregledavao lampicom u oči.
Nakon popijenog Xanaxa snovi su se nastavili, ali ovoga puta sam morala stići negdje, po stepenicama u ulici gdje sam odrasla i na vrhu je bilo nešto kao.. npr.. Novi Sad.
Ukratko, bez obzira na sadržaj (premda sam OPET sanjala Skinsa), opet klasik priča: moram negdje trčat, pobjeć od neke opasnosti, ali ne ide - ja ne mogu trčat, ne mogu se snać, kasnim za svima, jednostavno se ne mogu pomaknut s mjesta - NE IDE!