Došla sam u nepoznato i novo. Ne znam što me čeka. Jako sam tjeskobna. Poneki ljudi su usporeni, a dosta veseli. Tablete?
Dobila sam nove tablete - Xanax. Za smirenje. Ljudi neki crtaju. Može se gledat TV. Priča se o nekoj terapiji - vježbe disanja.
Prvi dan. Valjda ću s vremenom bit bolje. Opuštenija, da mogu normalno razgovarat.
Paše mi ova izolacija. Odjednom mi se stvarni svijet čini tako dalekim, kao da taj identitet kojeg imam "negdje vani" nije moj. Tu nitko ne zna kakva sam inače. Znam li više ja?
Htjela bih pročitati obje knjige koje sam donijela. Prestat pit Colu. Prestat pit zeleni čaj. Pisati više.
Koji rollercoasteri emocija i pitanja i stanja se događaju.. U nekim trenucima razmišljam - šta ja radim ovdje, pa ja mogu bit ok... a onda nakon toga imam osjećaj da sam skroz poludjela.
Imala sam plan pisati puno i razmišljati o svojoj prošlosti i nekim događajima. Tu imam osjećaj da ne mogu razmišljati ni o prošlosti ni o budućnosti. Budućnost je ovdje kratkoročna. Čekaš večeru. Pa pušenje. Pa čekaš lijekove i spavanje. Pa čekaš novo jutro.
Tko zna šta će biti. Kad odem daleko u razmišljanje o sutra, vratim se nazad na misli o onome šta je sljedeće - lijekovi i spavanjae.
Koja ironija da na psihijatriji čitam "Normal people".
Kaže Mirjana: "Neće ona mene pregazit, nego ja nju."
Kasnije skužim da priča o depresiji.
Post je objavljen 15.07.2021. u 12:30 sati.