Dan treći 17.7.

Kiša je, hladno i tmurno. Ne mogu zamislit kako je ovdje boravit za vrijeme zime ili jeseni.
Teško mi se ustat. Probudit. Ne da mi se bit s ljudima. Valjda će do kraja dana ić na bolje.

Samo želim da je mrak i da je tišina i da nema nikoga. To bi mi najviše odgovaralo. Tu nema zastora. Vani je kiša. Da bar mogu pušit gdje god hoću. U sobi, u dnevnom, u wc-u...
U ovom trenu ni ne razmišljam o tome da ne bih htjela biti ovdje. Samo da ne moram ništa.

Samo da mi taj Xanax počne što prije djelovat. Tražit ću i jedan za popodne.

Još je svašta bilo danas - jako INTEZIVAN dan.
Ujutro umjesto grupne terapije s dr. Brzim sam išla na razgovor s dr. Blagom. Čitavih 8 minuta. Rekla mi je da su mi nalazi ok. I da se fokusiram na to da sam u zaštićenom, sigurnom okruženju i da si dam prostora i vremena za sebe i za svoje poteškoće.
Onda smo išli piti kavu. Pa radna terapija sa Veselom - e to je bilo ludo. Taman pred terapiju smo dobili 2 nova prijema. Umjetnica i Singerica. Umjetnica je draga, mlada, studira na umjetničkoj akademiji, bila je na hitnoj pa su je preselili kod nas.
Singerica - bipolarna, intezivna, invazivna. Stvara u meni neki neobjašnjih osjećaj straha, paranoje, neugodnosti.
Uz to sam se na grupi još i jako izložila s pričom o bulimiji, a njeno prisutstvo i upadice su me toliko intezivno stisnuli da je to strašno. Morala sam izaći, imala sam napadaj panike. Ostatak dana sam bila anksiozna uz poneko smirenje dok smo igrali charades.
I išla sam kod dr. Svete rješavat psihotestove. Zahtjevno, neugodno.

Uglavnom - zahtjevan dan, jesam već napisala?