Navući ću se na ove pillse za spavanje.
Sanjala sam poplavu, krov kina, mace koje umiru u nesrećama, spašavanje...
Nervozna sam i nemirna od jutra. Nema strahova, samo nervoza. Ne mogu se umiriti. Poslije ručka opet Xanax. Veselim mu se ko narkoman.
Danas nisam jela bijeli kruh.
Jučer mi je Lucka rekla neka ne dijelim stvari i neka mislim na sebe (Valjda jer sam Zatvorenoj dala kutiju napolitanki i odnijela u dnevni boravak čokoladu da svi pojedu) Nisam još uvijek s tim na čisto. Zašto ne bi dijelila?
---
Jučer me dr. Blaga uputila da pitam Roditelje kako se oni osjećaju s tim što sam ja u bolnici i da im kažem kako se ja osjećam. To je jedan sloj.
---
Prihvatiti i tražiti pomoć. Kažu već je velika stvar što sam uopće došla na liječenje, ali trebam vježbat za ubuduće. Za život, za sebe...
---
Brinem se kako On sve ovo podnosi. Željela bih ga zagrliti, nasloniti se na njega, da me mazi po glavi.. Da mi Bora liže uho i maše repom kad me vidi, da stavlja glavu ispod moje ruke kada hoće da je mazim, da je vodim u šetnju..
---
Svjesna sam da nisam još dobro, dovoljno dobro za izaći. Nisam ni sigurna u ovu terapiju baš. Osjećam malo suze upravo kako kreću, ne znam što me točno pogađa dok pišem ovo.. ali suze = stale su, kao da sam ih zablokirala, kao da se bojim plakati i ponovno prolaziti patnju utapanja u tuzi, zabetoniranosti u suze i nemoć.
---
Kužim da sam malo aktivnija, jer je ovdje to potrebno. Ali iznutra nema baš promjene. Imam osjećaj da bi kad izađem sve bilo isto. Isti strahovi, iste boli, iste borbe, ista neizainteresiranost.
S J E B A N
D A N
K O J I
D U G O
T R A J E
---
Post je objavljen 02.08.2021. u 11:52 sati.