Zavirivači

30.11.2007., petak

Znatiželja sama po sebi nije nešto loše. Štoviše, kažu da je ona znak inteligencije. No mislim da je jako važno primijetiti da – isto kao što postoji više vrsta inteligencije, očito postoji i više vrsta znatiželje. Među njima i jedna koja baš i nije izravno povezana s inteligencijom, nego s nekim drugim osobinama. Postoji odličan naziv za takvu vrstu znatiželje; to je – ljubopitljivost. Osim što postavljaju vrlo precizna i detaljna pitanja, ljubopitljivci se ponašaju poput oprašivača koji prenose skupljeni sadržaj (samo što su oprašivači u prirodi ipak korisni). Takozvani oprašivači informacija razvili su i čitav niz drugih metoda kojima prikupljaju podatke o nekome. Iako sam već navikla prepoznavati takve i razvila sustav obrane i zaštite od njihove ljubopitljivosti, na određene sam postupke i dalje neizlječivo alergična. Vjerujem da svatko ima neku svoju granicu intime, mjeru privatnosti koju ne želi dijeliti s bilo kime u bilo kojem trenutku. Jasno, kao što smo svi mi različiti, tako su različite i te granice. Ipak, za neke stvari postoji univerzalno mjerilo – bonton. Gostujemo li u nečijoj kući, jasno je da nećemo znatiželjno zavirivati u svaki kutak i prevrnuti svaki predmet, a pogotovo ne bez dopuštenja vlasnika. Postoje one situacije kad se netko preseli u novu kuću ili stan pa nas pozove u posjet i pokaže nam svoj dom, međutim, ni tada ne zavirujemo u ormare, ormariće, razne pretince i ne otvaramo tuđe lonce. Tijekom boravka u našem domu neki će posjetitelji ući i u kupaonicu. Ulazak u tu prostoriju čini se poput svojevrsnog zavirivanja u intimu. Sve što se tamo nalazi otkriva nešto o nama, ali na drukčiji način nego kuhinja ili dnevna soba, otkriva dio naše intime. Dio sadržaja nalazi se na otvorenim policama i dostupan je pogledu posjetitelja. Ono što želimo zadržati samo za sebe pospremili smo u ormariće koji se zatvaraju. Možda su to neki lijekovi, kozmetika ili drugi proizvodi koje ne želimo izlagati svačijem pogledu, dakle s razlogom su izvan vidokruga. Nažalost, kad u posjet stignu zavirivači – to nije nikakvo jamstvo da će ti proizvodi ostati skriveni njihovu pogledu. Oni će svoju znatiželju utažiti tek kad otvore ormariće i prouče njihov sadržaj. Ako prešute svoj zavirivački čin, može se samo nagađati jesu li zavirili, ali jednom sam doživjela da mi je posjetiteljica nakon izlaska iz kupaonice izravno rekla kako je vidjela da koristim određeni kozmetički proizvod pa je zanima jesam li zadovoljna. Pogađate, proizvod je bio pospremljen u ormarić, a moja je zavirivačica sve pregledala i još se željela informirati. Da me pitala može li pogledati, dopustila bih jer se ipak nije radilo ni o čemu toliko osjetljivom, ali nisam bila oduševljena činjenicom da je zavirivala. Usput rečeno, i inače je jedna od onih ljubopitljivih osoba koje sve žele znati, tako da me zavirivanje i nije posebno iznenadilo. Ipak, katkad je zaista nevjerojatno s koliko znatiželje neki ljudi vole viriti u tuđe živote! Još su nevjerojatniji načini na koje zadovoljavaju tu svoju znatiželju i što ih sve zanima kad o nekome žele doznati što više.

- 19:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Mjera razotkrivanja

28.11.2007., srijeda

(Ne)znanac?

26.11.2007., ponedjeljak

Jesu li ipak tužne?

24.11.2007., subota

Sniježilo je. Tragovi stopa iščezavali su u nepreglednoj bjelini gustih nebeskih kristalića. Korak po korak približavala sam se mutnom svjetlu na rubu grada. Nisam mogla dokučiti je li ta zamućena slika nastala zbog snježne izmaglice ili se bistrina noći gubila na površini mojih zjenica. Bilo je te zime još snjegova, ali tog je dana bilo sve nekako neobično tiho, činilo se kao da je i tuga samo meka i topiva snježna figura... - Opet pišeš neku ljubavnu? - pitanje je bilo upućeno tihim glasom a zatim mi je rukom dodirnuo rame. Znao je da sam uvijek tako zadubljena u tekst i da do mene ne dopiru zvukovi glasa pa bi me obično dodirom podsjetio na svoju prisutnost. Nasmiješila sam se. Poznavao me tako dobro da me to katkad plašilo. Okrenula sam se prema njemu ostavljajući nedovršenu rečenicu na zaslonu računala. - Kako znaš? - Čim vidim takav početak prepun tuge i sjete, znam da će biti ljubavna. Uvijek su tužne te tvoje ljubavne priče. Sad ćeš opet reći da su sve velike ljubavi tužne. - Ali nisam to ja izmislila! To je tako. Najveća književna djela... - Ma, puste priče iz literature! – izgovorio je dok mi se približavao i nečujno spustio usne na moj obraz nastavljajući potiho: - Ljubav nije tužna! Ti tvoji veliki pisci namjerno su izmišljali takve srcedrapajuće sudbine, samo da bi žene uzdisale za njima. Šteta je što mnogi ljudi žive u zabludi da prave ljubavi trebaju biti tužne! Ali ja znam...uvijek netko... - pokušavala sam izgovoriti rečenicu koju sam tako dugo smišljala i uvijek nalazila opravdanja zbog kojih je ne bih izustila iako sam znala da među nama postoji jedna velika neizgovorena istina. Bilo je sasvim očito da je neću izgovoriti ni ovaj put; svaka je misao nestajala dok je spuštao poljupce na moj vrat a ja sam kao utopljenik tonula u toplini njegova zagrljaja. Plavičasto svjetlo računala ostalo je zaboravljeno iza mojih leđa... Kad sam otvorila oči, on je još spavao. Znala sam da napokon moram to učiniti. Spuštao se sumrak. Tiho sam prišla računalu. Nestao je screensaver i ponovno me zabljesnula bjelina stranice na kojoj je ostao nedovršen tekst. Obrisala sam sve što sam bila napisala. Bio je to odlučujući trenutak. Prsti su ubrzanim ritmom klizili po tipkovnici i uskoro je na stranici bilo sve ono što dotad nisam uspijevala izgovoriti: Neprestano sam tražila prave riječi kojima bih izrekla sve ovo, ali one bi uvijek nestajale u ponorima moje slabosti. Već dugo znam da mi ne pripadaš... Napisala sam mu sve što se dugo prelamalo u meni i za što dotad nisam imala hrabrosti. Ali ljubav čini ljude hrabrima. Na kraju sam dodala: Sad sam sigurna da su sve velike ljubavi tužne. Potom sam se udaljila i ubrzo izišla pazeći da ga ne probudim. Znala sam da ga neću zateći kad se vratim i da ništa više neće biti isto. Vani je već pao mrak. Sniježilo je...

- 19:50 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Gdje je ta kolijevka nogometa?

22.11.2007., četvrtak

Crtić iz mog djetinjstva

20.11.2007., utorak

U jedno od mojih sjećanja iz djetinjstva utkan je doživljaj hladnih jutara i tople deke u koju me mama zamotavala kad me prije odlaska na posao nosila baki na čuvanje. Na bakinu sam kauču drijemala još neko vrijeme, a onda je slijedilo gledanje crtića. Ne, nije to bilo cjelodnevno buljenje u televizor, nego jedna epizoda obožavanog crtića, nešto što nisam propuštala. Danas, nakon što je proteklo mnogo vremena koje je promijenilo i ljude, i običaje, i djecu, a i crtiće, osvanulo je hladno jutro, slično onome iz mog djetinjstva, a opet – tako različito. U godinama koje su prošle pješčani sat života učinio je svoje... Ipak, ostalo je sjećanje. Kad se s televizora oglasilo: Svi su znali da sam mala pčela zvana Maja, mala bistra pčela Maja… počele su mi navirati drage slike iz djetinjstva. Nekim se čudom u eri Pokemona, Digimona i ostalih mona, na televizijskom programu našla Pčela Maja, moj omiljeni crtić iz djetinjstva. Pustolovine znatiželjne pčele i njezinih prijatelja nisam propuštala. Da ne okolišam, i danas sam se priljepila uz televizor. Sad, za potrebe zaključka, moram ukratko reći što se događalo. Prugastu je zujalicu u današnjoj epizodi htio pojesti žabac. Na sve je moguće načine nastojao namamiti Maju i njezina prijatelja Pavu. Budući da su njih dvoje vrlo znatiželjni u otkrivanju svijeta, ali i pomalo naivni, našli su se u opasnosti. No tad stiže Flip, skakavac koji ih na vrijeme uspijeva upozoriti da žabac nema baš časne namjere. Nakon nekog vremena žabac je upao u bunar. Pluta u vodi i govori kako neće moći dugo izdržati, a bunar je predubok i ne može iskočiti. U tom trenutku, kako to već ide, u blizini se našla Maja i vidjela da je žabac u nevolji. Iako ju je taj isti žabac najprije htio pojesti, ipak ga je spasila. Mislim da je nepotrebno raspredati o pouci, zar ne? Djeca koja gledaju takve crtiće zasigurno neće biti potaknuta na agresiju, netrpeljivost prema drugoj djeci i na slične negativne emocije, a usput će štogod i naučiti. U eri televizijskog prikazivanja svih mogućih oblika nasilja, čak su i crtići puni agresije. Sjetih se Pokemona. Dovoljno govori i samo ime - Pokemoni. Pocket monsters iliti Džepna čudovišta. Kad ih vidim kako su nacrtani, već mi je sve jasno. Pokemoni su proizvod devedesetih godina 20. stoljeća; nastali su najprije kao videoigra, a zatim se pojaviše i crtić, i strip, i igračke... Priča o pčeli Maji nastala je 1912. iz pera pisca Waldemara Bonselsa (Pčela Maja i njezine pustolovine) a sedamdesetih se godina počeo prikazivati i crtić. Istina je da svako vrijeme nosi svoje. Možda imam pogrešan dojam, ali čini mi se da su mnogi crtići, proizvedeni u novije vrijeme - nekako zastrašujući. Naravno, to ne znači da sve zlo dolazi iz crtića niti da se ono što je dobro i poželjno za djetetov emocionalni i intelektualni razvoj nalazi samo u zgodama i nezgodama animiranih likova, ali ne treba ni podcijeniti utjecaj televizije.

- 23:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Usprkos ledenim okovima

18.11.2007., nedjelja

Volim kad osvane jutro prekriveno snijegom a sve izgleda usnulo i tiho, nekako idilično. Još neusnula priroda ostala je zarobljena ispod današnjeg snježnog pokrivača. Iznenađene biljke... Uz fotografije prilažem i malo ljubavnih stihova pjesnika A. B. Šimića, rođenog na današnji dan. Ljubav, poput cvijeća - odolijeva ledenim okovima. Povratak Ti i ne slutiš moj povratak i moju blizinu U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina znaj: ne koraca mjesečina oko tvoje kuće Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu Kad koracajući cestom kroz mutno svijetlo podne staneš preplašena krikom čudne ptice znaj: to krik je moga srca s blizih obala I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče s onu stranu mrke mirne vode znaj: ja koracam uspravan i svečan kao pored tebe (A. B. Šimić)

- 12:55 - Komentari (30) - Isprintaj - #

Zakvačitis

15.11.2007., četvrtak

Bilo je pet minuta do ponoći. Prigušeno svjetlo. Tišina. Čuo se samo zvuk tipkovnice dok su prsti u jednoličnom ritmu doticali tipke. Što je? Mislili ste da će biti horor? Romantika? E, neće! Doduše, moglo bi se tu naći i horora i romantike, ali to je samo kratak bljesak sjećanja na pisanje prvog posta prije 29 mjeseci i 25 dana (kaže statistika). Otvorila blog – samo da probam. Uvijek to tako počinje, zar ne? Samo da probam. Svidjelo mi se. Pa bi' još... Pa samo da zavirim. Pa na svoj blog, pa na druge, pa komentari, pa odgovori... Onda dođem kući s posla, malo se okrenem oko svoje osi - i što sad? Vidjeti što je na blogu? Hopla! Što je bilo, Blue? Jesse malo navukla, hm? Nemam pojma kad je zapravo nastupio taj zakvačitis. Kažu neki psiholozi da postoje ljudi koji su ovisni o čudima moderne tehnologije: mobitelu, računalnim igricama, internetu i raznim vrstama sadržaja koji se nude: chatovi, forumi, pa čak i cyberseks, božemiprosti. E, tu se ja zabrinem. Ne zbog cyberseksa, molim! Nego onako – općenito, kao kad čitate medicinski leksikon pa nađete neku egzotičnu bolest i počinjete "prepoznavati" simptome. Zato ja ne čitam medicinski leksikon! Ali surfam internetom. I sad, pitam se, jesam džanki ili nisam? Da vidimo... Kako to uopće prepoznati? Nema tjelesnih simptoma, to ti je vrag. Ali i to je nešto, barem nije toksično za organizam. Što sad? Kako da ja znam... Potražit ću na internetu... Tragajući, našla sam tekst u kojem piše: Vjerujemo da je važno razbiti predrasude o internet ovisnostima, jer je ovaj medij po mnogo čemu specifičan. Tako je, razbijmo ih! No nije to lak zadatak, to razbijanje. Evo zašto: Ovisnost o internetu specifična je i po tome što se lako može maskirati – svatko može naći racionalne razloge i racionalna objašnjenja zašto ide na net – jednom će htjeti obaviti posao, jednom naći telefonski broj, jednom kupiti knjigu, a jednom ćaskati s istomišljenicima. Baš zato što netko može desetak sati provoditi na internetu, a da uopće nije ovisan, jer ga koristi isključivo kao kraći, praktičniji i jednostavniji put da obavi neki posao, nešto sazna ili obavi sastanak, a da se ''iz čistog mira'' gotovo nikad ne sjeti biti online. Hm...da... Sve je to u redu, sad se još brinem zbog onog "iz čista mira". Jerbo, ja se sjetim. Iz čista mira. Srećom, kažu da vrijeme koje provedemo online nije čvrst kriterij da nas proglase ovisnicima. Treba najprije povezati čitav mozaik da bi se nekoga proglasilo ovisnikom. Počne li to utjecati na normalno funkcioniranje, kažu, tada se treba zabrinuti. Kad sam pročitala ovo, otkrila sam da se definitivno ne trebam brinuti: Registrirani su i slučajevi igrača internet igara, koji se nisu odvajali od računala ni da bi jeli ili da bi išli na WC, nego su se dosjetili pored računala držati kahlicu ili bocu u koju su urinirali, a vrata bi ostavljali otključana kako bi im dostavljač mogao dati hranu u ruke. Pa vi vidite što je patologija! Gdjeno sam ja stala? Aha. Navodno je i "popuštanje na poslu" jedan od znakova. To što katkad popustim – to se ne računa? Pa ne mogu uvijek raditi punom parom! Onda: "Osjećaj praznine kad niste online?" Nula bodova. Ne osjećam se prazno zbog toga. Što se tiče "nedostatka kontrole nad vremenom provedenim online" - moj mi "kočni sustav" jako dobro signalizira kad je dosta sjedenja za kompom. Naglašavam da prag tolerancije nije baš velik. "Rano ustajanje ili kasno lijeganje zbog računala?" Nema toga. Nema tog računala koje bi me držalo budnom kad se meni spava. I ne ustajem rano – zbog računala. "Nervoza ako sat vremena ne provjerite e-mail?" Taman posla! "Vjerovanje da su vaši najbolji prijatelji oni koje poznajete s interneta i niste ih osobno upoznali?" Znate što, dragi moji? Dragi ste mi, ali znam da si nismo svi baš tak dobri. Nisam džanki, dakle! A sad odoh surfati...

- 12:24 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Nemir

13.11.2007., utorak

Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu. (Miroslav Krleža)

- 23:55 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Od Vardara pa do Matoša

11.11.2007., nedjelja

Kapi

09.11.2007., petak

Kiša rominja, grgolji, žamori; kiša jadikuje; mijenja pravac, vraća se, bugari, i opet sipi i sipi... (Tin Ujević) Ima ta kiša raznih zvukova, ima mnogo lica. Promatrala sam je danas. Jutros je prosula samo nekoliko kapi iz debelih oblaka koji su se lijeno vukli nebom. Jedva ih iscijedila. Svaka kap kao olovo. Hladna i teška. Objesila mi se na raspoloženje. Svojim me sitnim kapima bockala po licu dok sam prolazila ulicom. Uspjela sam joj umaknuti prije nego što je počela sporo i dosadno sipiti. Jesenska kiša-ubojica zbog koje umire lišće i nestaju boje. Razlijeva se sivilo. Kako je dan odmicao, kapi su bivale sve veće. Slijevala se u mlazovima. Natapala. Ispirala. Stvarala krugove u lokvama vode. Lupkala mi po staklu kao da se zabavlja. Uporno je nastavljala svoj ples. Popodne je promijenila ritam. I postala uspavljujuća kiša. Još uvijek sipi ogrnuta mrakom. Nasilna kiša. Natjerala me da o njoj pišem.

- 18:15 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Razlika između braka i mraka

07.11.2007., srijeda

Mozaik na mom "hard-disku"

04.11.2007., nedjelja

Prije otprilike dva mjeseca moje je računalo prestalo davati znakove "života". Vidjevši da više neće ni zatreperiti - prepustila sam ga serviseru koji se od prvog dana bavi svim pitanjima i problemima u vezi s tom mašinerijom. Nakon nekog vremena nazvao me i rekao da ima dvije vijesti: lošu i još goru. Jedna je bila – drapilo napajanje. A druga: riknuo hard-disk. Prvo mi se smračilo. Zatim su mi se pred očima počele nizati ikonice, vrste i nazivi dokumenata, fotografije... Srećom, dosta sam sadržaja preselila na prijenosno računalo, ali – ne sve, naravno. Mnogo je toga izgubljeno jer - backup sam namjeravala napraviti. Ali - to stignem. Budem sutra. Ostale su mi dvije mogućnosti: nizati sličice pred očima i misliti što je sve izgubljeno ili radije prestati razmišljati o tome što sam sve imala na tom računalu. Odlučila sam se za ovo drugo, zdravije je. Kad je dežurni informatičar sve ponovno instalirao i vratio u normalu, preostalo mi je još samo posložiti neke sitnice. Čeprkajući po alatnoj traci i slažući ikonice, pomislila sam kako me baš zabavljaju šarene sličice; to mnoštvo malih oznaka koje raznim oblicima i bojama upućuju na svoju funkciju. Osim onih već poznatih, uobičajenih, zanimljivo je kako se neprestano širi taj šareni mozaik. S obzirom na to da uglavnom vizualno pamtim, tako i na računalu zapamtim razmještaj nekih sadržaja ili ikona, sličica. Sad je jasno zašto su mi se pred očima nizale ikone izgubljenih dokumenata. Ako je pak riječ o kakvoj činjenici, podatku iz knjige – najprije ću se sjetiti u kojem je dijelu knjige te nalazi li se to na lijevoj ili desnoj stranici i je li na vrhu, u sredini ili pri kraju teksta. To me znalo izludjeti kad sam učila. Točnije – kad nisam dobro naučila. Jer, sjetila bih se točno gdje se u knjizi nalazi, ali samog podatka – nikako. U vezi sa spomenutim načinom pamćenja postoje neke stvari na koje to utječe u socijalnom kontaktu. Naime, ako sam s nekim u društvu i ta mi osoba pročita nešto iz novina ili neki odlomak iz knjige, vrlo je vjerojatno da ću ipak reći: "Mogu li vidjeti?" To katkad izazove čuđenje. U cijeloj toj priči postoji i nešto što ne mogu objasniti. To su situacije u kojima mi se dogodi da ne pamtim lica. Sretnem nekoga i znam da smo se već upoznali, ali onda zapnem: tko je to, gdje smo se upoznali... No to mi se događa samo s nekim površnim ili pak službenim poznanstvima, s ljudima koje ne susrećem često. Inače jako dobro pamtim draga lica.

- 20:15 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Pogled kroz ružičaste naočale

02.11.2007., petak

Kad smo jednoga dana, a ima tome već pet godina, moj prijatelj Štatisedogodiloskosom i ja stojeći rame uz rame (dobro, ne baš tako, moja je glava njemu do ramena) iz daljine čitali nekakav tekst, pitala sam ga vidi li on jasno ono što piše. Lijepo mi je sve pročitao i začudio se: "Ti ne vidiš?" Malo sam se i ja začudila. Bolje reći – iznenadila. Nisam baš nikad imala problema s vidom, no postalo je očito da mi stvari baš nisu bistre. Budući da ne volim imati mutan pogled, otišla sam na pregled. Liječnica je izmjerila dioptriju i odredila kut koji moraju imati stakla jer mi nedostaje oštrine u vidnom polju. Naime, jako je važan taj kut gledanja na stvari. Zatim je trebalo izabrati naočale. Kažu da je uvijek najbolje ono što nas privuče na prvi pogled. Tako je moju pozornost odmah privukao model naočala bez okvira. Izbor je bio lak i brz. Čini se da nisam ljubiteljica okvira. Ograničenja u vidnom polju. Kalupa. Ako već ne vidim dobro, ne volim da me sputavaju. Odgovara mi širi pogled na stvari. Sa svih strana. Kad već nemam oštrinu, neka barem ostane širina. Navikla sam se na tu perspektivu. Bistar pogled i osjećaj sigurnosti u ono što vidim. Premda se ne može uvijek i odmah vidjeti sve u daljini iako moje naočale upravo tome služe. Za dalekosežan pogled. Usprkos tomu, katkad ih ipak ne nosim. Poželim se odmoriti od tog izoštravanja. Osobito za sunčanih dana kad ima dovoljno svjetlosti ili kad se samo opuštam pa mi nisu potrebne. Zbunjuju me samo one situacije u kojima mi se čini da – unatoč naočalama - ne vidim dobro. Tad pomislim da bi možda ipak bilo dobro malo promijeniti perspektivu. Postaviti neke granice. Imati okvir. Takva se misao jednostavno pojavi u nekom trenutku. Dogodilo se to, primjerice, kad sam strgala naočale. Danas sam otišla optičaru da ih popravi pa smo se dogovorili da mi napravi još jedne, drukčije. S okvirom. Zbog toga mi je trebalo više vremena za odabir oblika, boje. No ne može čovjek protiv svoje prirode. Ako već postoji okvir koji mijenja perspektivu, onda neka barem bude vedra boja. Crvena. Možda će tako uz pomoć svjetlosti moj pogled na svijet katkad biti barem malo ružičast. Barem malo...

- 15:14 - Komentari (31) - Isprintaj - #