Jesu li ipak tužne?

24.11.2007., subota

Sniježilo je. Tragovi stopa iščezavali su u nepreglednoj bjelini gustih nebeskih kristalića. Korak po korak približavala sam se mutnom svjetlu na rubu grada. Nisam mogla dokučiti je li ta zamućena slika nastala zbog snježne izmaglice ili se bistrina noći gubila na površini mojih zjenica. Bilo je te zime još snjegova, ali tog je dana bilo sve nekako neobično tiho, činilo se kao da je i tuga samo meka i topiva snježna figura...

- Opet pišeš neku ljubavnu? - pitanje je bilo upućeno tihim glasom a zatim mi je rukom dodirnuo rame. Znao je da sam uvijek tako zadubljena u tekst i da do mene ne dopiru zvukovi glasa pa bi me obično dodirom podsjetio na svoju prisutnost. Nasmiješila sam se. Poznavao me tako dobro da me to katkad plašilo. Okrenula sam se prema njemu ostavljajući nedovršenu rečenicu na zaslonu računala.

- Kako znaš?
- Čim vidim takav početak prepun tuge i sjete, znam da će biti ljubavna. Uvijek su tužne te tvoje ljubavne priče. Sad ćeš opet reći da su sve velike ljubavi tužne.
- Ali nisam to ja izmislila! To je tako. Najveća književna djela...
- Ma, puste priče iz literature! – izgovorio je dok mi se približavao i nečujno spustio usne na moj obraz nastavljajući potiho:
- Ljubav nije tužna! Ti tvoji veliki pisci namjerno su izmišljali takve srcedrapajuće sudbine, samo da bi žene uzdisale za njima. Šteta je što mnogi ljudi žive u zabludi da prave ljubavi trebaju biti tužne!

Ali ja znam...uvijek netko... - pokušavala sam izgovoriti rečenicu koju sam tako dugo smišljala i uvijek nalazila opravdanja zbog kojih je ne bih izustila iako sam znala da među nama postoji jedna velika neizgovorena istina.

Bilo je sasvim očito da je neću izgovoriti ni ovaj put; svaka je misao nestajala dok je spuštao poljupce na moj vrat a ja sam kao utopljenik tonula u toplini njegova zagrljaja. Plavičasto svjetlo računala ostalo je zaboravljeno iza mojih leđa...

Kad sam otvorila oči, on je još spavao. Znala sam da napokon moram to učiniti.

Spuštao se sumrak. Tiho sam prišla računalu. Nestao je screensaver i ponovno me zabljesnula bjelina stranice na kojoj je ostao nedovršen tekst. Obrisala sam sve što sam bila napisala. Bio je to odlučujući trenutak. Prsti su ubrzanim ritmom klizili po tipkovnici i uskoro je na stranici bilo sve ono što dotad nisam uspijevala izgovoriti:

Neprestano sam tražila prave riječi kojima bih izrekla sve ovo, ali one bi uvijek nestajale u ponorima moje slabosti. Već dugo znam da mi ne pripadaš...

Napisala sam mu sve što se dugo prelamalo u meni i za što dotad nisam imala hrabrosti. Ali ljubav čini ljude hrabrima.

Na kraju sam dodala: Sad sam sigurna da su sve velike ljubavi tužne.

Potom sam se udaljila i ubrzo izišla pazeći da ga ne probudim. Znala sam da ga neću zateći kad se vratim i da ništa više neće biti isto. Vani je već pao mrak. Sniježilo je...

- 19:50 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Jesu li ipak tužne?

24.11.2007., subota