Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
12
30.12.2007., nedjelja
Izmiče potajno i nestaje krilato vrijeme, i ništa nije brže od godina. (Ovidije)
Listam malo po svom blogu i razmišljam kako vrijeme zaista leti. Prisjetila sam se tekstova koje sam napisala tijekom godine. Toliko je događaja, doživljaja, osjećaja ostalo zabilježeno na ovim stranicama. Nešto mi se učinilo već tako davno, a zapravo još uvijek blizu. Prisjetila sam se kako je na blogu izgledalo tih proteklih dvanaest mjeseci i izdvojila neke rečenice.
Siječanj
Prvi je mjesec bio obilježen pahuljama, zimskim raspoloženjem i gdjekojom kapljom sjećanja:
Kad se čini da polako počinjem zaboravljati neke drage trenutke zaustavljene u kapima sjećanja, oni uvijek iznova izviru padajući kao tragovi svjetlosti po rubovima noći.
Veljača
U sličnom tonu kao i siječanj, ali s malim izletom u pričanje priča u kojima je ne samo drugo godišnje doba, nego i neko sasvim drugo vrijeme. Bijaše to mjesec Kviska.
Razgovor je odmicao, a s njim i dan. I kad je pala koprena mraka, još uvijek smo sjedili na trijemu i još je bilo sparno i ljepljivo vrijeme. Ni daška vjetra. On i ja udobno zavaljeni u pletenim stolicama, kao dva otoka, daleko od ostatka svijeta. Na stolu su pred nama bile čaše i vrč s limunadom u kojoj se odavno otopio led, a na staklenoj se posudi zrcalila mjesečina.
Ožujak
U ožujku sam napravila veliku nepodopštinu. Razbila sam štafetu koja je kružila blogom. Evo kako je to izgledalo:
Slomila se zvijezda, otkotrljala se palica, ispao papirić. Prvo sam se osvrnula oko sebe (jer unutrašnji neprijatelj nikad ne spava, a okupatori i domaće izdajice uvijek vrebaju), a kad sam vidjela da me nitko ne gleda, uzela sam papirić - uspomenu na Velikog Sina Svih Naših Naroda I Narodnosti i pročitala što je trebalo poslati dalje: namagarčiti, amebe, stogodišnjak, goluždravac, katapult. Tko će sad o tome pisati? Tko? Sjela sam i počela razmišljati o toj velikoj poruci koja nikad neće stići na odredište jer sam je ja ubila. Ja sam je, drugovi, ubila.
Travanj
Zavirivši u tekstove koji su nastali u travnju, shvatila sam da je to bio mjesec introspekcije. U skladu s tim promišljanjima, izdvojila sam rečenice u kojima sam dotakla i bloganje:
U tom smislu vjerojatno i ovo pisano izražavanje predstavlja način na koji mi je neke stvari lakše izreći. Možda sam tako manje škrta na riječima kad su određene teme u pitanju. Tome doprinosi činjenica da postoji ova "kulisa" zahvaljujući kojoj je neke misli, doživljaje i osjećaje ipak lakše izraziti.
Svibanj
Mjesec u kojem je naglašeno cvjetno raspoloženje. Obilježile su ga trešnje.
Volim vrijeme kad cvatu trešnje. Ima nešto posebno u ljepoti trešnjina cvijeta. Možda ne toliko u mirisu cvijeta ili u laticama koje su jednako lijepe, prozračne i nježne kao i sve druge latice koje raznosi proljetni vjetar... Možda je ljepota u slutnji slatkih crvenih plodova koji će tek nastati. Možda je ljepota u sjećanju na neka davna proljeća...
Lipanj
Naravno, u lipnju o lipama.
Ugledam ga na kalendaru, ali kao da se ništa ne događa, ne primjećujem njegov dah. Sve dok me on sam ne probudi na svoj način. Mirisom lipe. Kao da tek tad postanem svjesna da je on posvuda oko mene. Lipanj. U tom je trenutku već duboko utkan u sva moja osjetila. Ispuni me na neki poseban način. Mirisima, bojama, zvukovima… Uvuče mi se uvijek i u tekstove koje pišem na blogu. Čak i između redaka. I moje ga sjećanje tako jako upija da sam i mjesecima kasnije opet u stanju pisati – o lipnju.
Zatim dvaput esc za srpanj i kolovoz.
Rujan
Polovicom rujna polako se počeo osjećati miris jeseni. Bio je to mjesec jesenskih šetnja.
Znam da ona za sunčanih dana postane prava zavodnica za kojom se pomame sva osjetila.
U trenutku kad je obuhvatim pogledom i osjetim toplinu sunca na koži, a oko mene zatreperi glasanje ptica, šuškanje lišća, pucketanje grančica i miris šume, točno znam da sam je našla.
Ne, nije to lak zadatak; treba prijeći kilometre ako se želi zaviriti pod skute jeseni.
Listopad
Mjesec koji su obilježila dva bijega na more. Odmor za dušu, malo fotografija i stihova:
Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
(J. Kaštelan)
Studeni
Između ostalog, pisala sam i o događaju koji je obilježio taj mjesec:
Tako su jučer Hrvati došli u Englesku, kolijevku nogometa. Cijela nacija. Njih osam, s pojačanjem iz dijaspore. Za Engleze je, razumije se, pitanje bilo: Biti il' ne biti? Za Hrvate: Balota ili lopta? Nakon devedesetak minuta znanost je dobila odgovor.
Ostalo je povijest.
Prosinac
Mjesec potrage za svjetlošću, ali i onim unutarnjim svjetlom koje nam je jako važno:
Osvjetljava nas milijunima toplih iskrica. Rasplamsati ga - to je istovremeno i najlakši i najteži zadatak. Svatko će najlakše shvatiti da su darovi tog svjetla ono što nam treba, ali najteže je osloboditi se goruće želje da upravo nama budu dani. Tek kad ih odlučimo nesebično darivati, bit ćemo ih spremni primiti. Tada ćemo biti sigurni da smo pronašli svoje unutarnje svjetlo. Ono je jače od svakog mraka.
I na kraju ovogodišnje priče, želim vam zahvaliti na svim riječima koje ste mi uputili; hvala vama koji me čitate od prvih dana, hvala onima koji su došli kasnije i odlučili ostati, onima koji katkad pročitaju i napišu riječ-dvije, a hvala i onima koji možda čitaju, ali ne ostavljaju komentar - nadam se da su u ovom "mom" djeliću blogosfere našli nešto za sebe.
(Đizs, ovo zvuči kao na dodjeli Oskara.)
Svima vam želim svako dobro u sljedećoj godini. Najviše zdravlja – jer to je najvažnije. Sve ostalo neka bude lijepo baš onako kako vi želite. Dragi moji, sretna vam i uspješna 2008.!
Sasvim je uobičajeno da se krajem jednog razdoblja osvrnemo na ono što je bilo, procjenjujemo što smo postigli, kakvi su bili naši uspjesi, u čemu smo pogriješili, što ubuduće možemo promijeniti. Kalendar je pritom nezaobilazan podsjetnik. Kraj godine često nas podsjeti da vrijeme prebrzo prolazi i da dvanaest mjeseci i nije tako dugo razdoblje kako se čini na prvi pogled.
Upravo zbog toga krajem godine mnogi prionu kovanju planova za onu sljedeću jer 1. siječnja predstavlja i priliku za početak ostvarivanja nečeg novog, boljeg, uspješnijeg. Prije tog famoznog datuma već se u prosincu donose važne novogodišnje odluke.
Tako sam i ja donijela svoju odluku. Neću donositi nikakve novogodišnje odluke! Zapravo, nisam to ni dosad činila. O važnim stvarima ionako odlučujem tijekom cijele godine; osim toga, mnoga su zbivanja spontana i nepredvidiva, ne mogu se isplanirati. Zanimljivo je da na kraju godine najčešće baš njih spominjem kao najbolje što mi se dogodilo.
Isto tako, previsoko postavljeni ciljevi, neutemeljena očekivanja i nerealne želje samo mogu biti razlog razočaranja kad shvatimo što je sve ostalo neostvareno.
Naravno, sve ovo ne znači da nemam nikakvih želja ili planova; to je uvijek potrebna motivacija, ali stvar je u tome da za početak njihova ostvarivanja nije presudan 1. siječnja. Godina ima 365 dana, a 2008. je još k tome i prijestupna.
Što se tiče osobnosti - promišljanje o sebi, svojim postupcima, odnosima s drugim ljudima - proces je koji neprestano traje a pozitivne su promjene uvijek dobrodošle.
Stoga, 1. siječnja za mene je samo početak nove godine. I to je sjajno. Za početak. A ostalo – sve u svoje vrijeme.
Nije lako ostati imun na ovakve prizore, zar ne? Gledati i odoljeti svim tim primamljivim oblicima, bojama, mirisima, okusima. Ovakvi nas prizori u blagdansko vrijeme dočekuju na sve strane. Dodajmo tome i dobru kapljicu. Budući da već i sam izgled brojnih delicija djeluje na nas, čak i kad smo siti - skloni smo "uzeti još malo", "samo kušati", "probati nešto slatko". Kakvo je to iskušenje! Potrebna je prava ratna strategija da se odupremo svim tim kalorijskim bombama.
U mom je slučaju problem u zaboravu. Naučim lekciju: kad jedem u kasne sate, spavanje izgleda poput ležanja na čavlima. Neprestano se okrećem i pritom imam osjećaj kao da mi se u želucu prevrće kamenje. Ne činim to često i onda takvi gurmanski grijesi brzo padnu u zaborav. Dok ponovno ne posrnem. Nakon toga opet obećam sebi da se neće ponoviti. I zaboravim.
Srećom, svladala sam to ove godine već na početku blagdanskih bakanalija. Grijeh sam počinila u sitnim satima i nakon toga pošla spavati. Ujutro sam se osjećala ovako:
To je bilo dovoljno da i jučer i danas uspješno odolijevam svim oku ugodnim prizorima blagdanskoga stola. Ne zanimaju me obilni obroci i međuobroci, superteška mesna kategorija i teška desertna. Prizori ugodni oku mogu izgledati i ovako:
Osim toga, voda čuda čini. Kako na tijelo ugodno djeluje izvana, tako je ugodan i tretman vodom iznutra. Ne treba zaboraviti ni mliječne proizvode obogaćene svim onim dodacima koji povoljno djeluju na organizam.
Što se mene tiče, slaba sam na slatke stvari: kolače i ostala iskušenja te vrste. Na vlastitim sam greškama nešto i naučila. Sve što ne potroši, moj organizam marljivo posprema. Plaćanje je uvijek s odgodom, kad se pojave prvi neželjeni rezultati. Dodajmo tome i nuspojave poput usporena metabolizama, glavobolje, žgaravice...
Zbog toga sam spojila ugodno s korisnim. Pobjegnem u šetnju. Svjež zrak i zimska idila pravo su osvježenje od tolike ponude hrane i pića i odličan način suzbijanja štetnika zvanog "sjedi-lezi-ne miči se".
Dodatak:
S obzirom na Nažigačev komentar o "sezonskom" voću na fotografijama, dodajem da se mnoge vrste voća ipak mogu kupiti u trgovačkim centrima. Ananas, jabuke, banane, naranče, kivi, grožđe, papaja... A pogotovo sušeno voće. Izbor je vrlo velik. Bolje je, naravno, uvijek jesti sezonsko voće. Ali je isto tako katkad dobro kupiti i ono nesezonsko i ne natrpavati se kaloričnom hranom.
Neka vas ispune ljubav, mir, radost, dobrota...
Vjerujem da svatko ima svog anđela koji se raduje kad sve to podijelimo s drugima... Nemojmo ga rastužiti.
Sretan vam Božić!
UPDATE
Dodajem malo ugođaja. Ne sjećam se kad je zadnji put ovako lijepo padao snijeg baš na Badnjak. Morala sam to zabilježiti. Divota... I, u skladu s čestitkom - želim to podijeliti s vama.
Baš kao što je ukrašeno i osvijetljeno božićno drvce dio tradicije, tako se već tradicionalno u vrijeme tog blagdana javljaju još neke popratne pojave.
U to vrijeme obično posumnjam na organiziranu urotu protiv moje blogerske malenkosti. Kako drukčije objasniti sve te kičaste rekvizite koji u ovo blagdansko vrijeme prijete mojoj emocionalnoj ravnoteži. Kao neki virus koji se uvukao u My Documents pa sad čuda radi po tim mojim mapama, podmapama i dokumentima. Jedno izbriše, drugo ne da otvoriti, treće se otvara samo, četvrto ja pokušavam otvoriti, ali se ne da - i tome slično.
Takvom doživljaju doprinose spomenute popratne pojave upakirane u kutiju zvanu televizor. Čim na popisu blagdanskih filmova ugledam već tko zna koliko puta gledane naslove, u nevjerici zakolutam očima i pitam se – zar opet? Iako sam već bezbroj puta gledala sve te romantičnopatetičnopekmezaste filmove od kojih se ponašam kao čokolada pod utjecajem topline, gotovo svaki put pokleknem i ponovno ih gledam.
Ovih dana već sam se nafiksala dozom romantike gledajući Sandru Bullock i Hugha Granta u romantičnoj komediji Dva tjedna za ljubav. Bio je to tek početak moje pekmez-faze. Uslijedilo je još jedno izdanje te vrste pod naslovom Imaš poruku pa sam opet našla razlog za gledanje; glume Tom Hanks i Meg Ryan.
Nakon toga se definitivno potvrdila moja teorija o uroti. Netko me prokužio i odlučio raspametiti do kraja. Sinoć mi "podvale" Veliko plavetnilo. Normalno, opet sam se zadubila u priču i odgledala sve od prve do zadnje sekunde. Fokusirana na glavnoga glumca. Jean Marc Barr u ulozi Jacquesa Mayola; svaki put me oduševi kako je bez mnogo priče (on zapravo vrlo malo govori u tom filmu, zar ne?) pokazao čitav niz različitih emocionalnih stanja.
Da stvar bude zanimljivija, sa svakim novim gledanjem moje pekmezasto stanje počinje sve ranije, s nekim sasvim bezazlenim scenama.
Kako god bilo, moram reći da mi je i taj božićni accessories, pa makar bio i deja vu, draži od utrke kolica u trgovačkim centrima. Dok lagano trepere svjetiljke na božićnom drvcu, radije se zavučem pod svoju toplu deku i pogledam kakav film, unatoč tomu što je već mnogo puta prikazivan. Priznajem, to je moj porok (osim čokolade...).
Budući da se pred kraj godine obično zbraja, oduzima i analiziraju se postignuti rezultati, osvrnula bih se malo i na zbivanja u ovom virtualnom prostoru. Tijekom ove godine našlo se na mom blogu raznih vrsta i podvrsta tekstova, ali i fotografija.
Osvrnuvši se na sve to, naravno, došla sam do određenih zaključaka a donijela i neke odluke. Naime, slijedom mojih trabunjanja o koječemu, neki su me blogeri pitali jesam li objavljivala štogod od svojih tekstova i predložili mi da to pokušam učiniti.
Malo-pomalo, počela sam o tome ozbiljnije razmišljati. Najprije – o čemu bih ja to mogla pisati? Da pišem poeziju? Onda obično kažu da ne znaju što je pjesnik htio reći. Pa je "nerazumljiv", pa je "težak", pa je "hermetičan". A, jok! Znala sam s vremena na vrijeme sklepati kakav stih, ali čujem ja kako tu daske škripe, a meni trebaju svjetla pozornice. Ništa od tog posla, dakle.
Da vidimo... nešto drugo... Priče iz mog djetinjstva? Djetinjstvo, dječaštvo, mladost – kao Tolstoj! Ups, problem! Moram promijeniti naslov. Djetinjstvo, djevojaštvo, mladost. E, to je već bolje! Mogla bih, recimo, pisati sentimentalne kronike. Ionako vječito gnječim taj sentiment. Te osjećaji ovakvi, te osjećaji onakvi... Onda obično dobijem upozorenje poput ovog:
Evo, kada Bluica citira, sve nekako miriše na...romantiku. a Umberto je , kao muškarac, mislio ovo: on bio na njoj, pupak na pupak..i kada su oboje, jelte, on onako znojan, sišao s nje. i čiča mića gotova priča. kakva, bona romantika. pupak na pupak!! (28.11.2007. 20:42)
I napokon sam shvatila koji vjetar puše! Tko će čitati ta moja sentimentalna naklapanja? Ljudi traže akciju, provokaciju, žestinu, razotkrivanje, a ne nekakvo izmotavanje i umotavanje u fine celofane, mućkanje kojekakvih emocionalnih koktela i prelijevanje iz šupljeg u prazno. Stvarnost je ipak drukčija. Ostalo je izumrlo još u 19. stoljeću kad je Byron lamentirao o svojoj neshvaćenosti i neprilagođenosti.
Treba nešto mijenjati, dakle. S obzirom na to da sam i ja donekle emancipirana žena, skužila sam koja tema služi narodu. Pisat ću o onim stvarima. Knjiga bi se mogla zvati Reljef, klima i one stvari. Bit će to zbirka priča o onim stvarima. Tko se na koga verao, je li bilo vrućih scena, zahlađenih odnosa, olujnih strasti i snažnih vrhunaca... Pupak na pupak. Znoj i ubrzano disanje. Kakva romantika! I eto novog hita! Potući će čak i ono Što svaka žena triba znat o onim stvarima.
Kad postanem bogata i slavna, onda ću na jednu od promocija svojih ultramegapopularnih uspješnica pozvati sve vas koji me ovdje redovito čitate, čak i onda kad pišem o nepopularnim temama.
Fotografiranje snježne idile i prizori koje ste vidjeli nisu jedini rezultat moje večernje šetnje. Te sam večeri prošla pokraj nekoliko mjesta koja su me podsjetila na neke događaje iz srednjoškolskih dana. Glavni smo akteri bili moj prijatelj Bubi (Šta ti se dogodilo s kosom?) i ja.
Budući da smo u školu išli u popodnevnoj smjeni, često smo poslije nastave zajedno išli kući. Kad bi mu nastava završila ranije, obično bih ga srela na početku ulice koja vodi prema našem prigradskom naselju, oko tri kilometra udaljenom od grada. Stajao bi naslonjen (ili bolje rečeno nakošen) na drvo šljive zerdelije i strpljivo stopirao. Pritom bi tako smiješno objesio palac desne ruke da je taj njegov autostoperski položaj često bio tema zafrkancije.
Ti pokušaji da zaustavi nekoga tko bi ga povezao kući znali su potrajati i do kraja popodnevne nastave pa sam ga mnogo puta našla na istome mjestu.
Zatim bi uslijedili pregovori. Nagovarala sam ga da ide sa mnom pješke jer će inače sigurno još četrdesetak minuta (a možda i više) biti tako naslonjen na šljivu. Toliko nam treba do kuće, i to laganim korakom. Prvo je gunđao, brundao, zanovijetao i grintao što ga nagovaram, a onda svejedno išao sa mnom.
Ako je meni nastava završila ranije, pješačila sam sama. Događalo se da on uspije zaustaviti nekog vozača dobre duše, tako da ipak ne mora pješačiti. Sustigao bi me putem i mahnuo mi iz auta smijući se. Katkad bi nagovorio svog prijevoznika da stane pa poveze i mene (ako sam bila daleko od kuće).
Jednog mi je dana tako usput mahnuo a ja sam bezbrižno nastavila pješačiti. Bilo je zimsko doba i rano je pao mrak a ulična rasvjeta nije baš bila u potpunosti ispravna. Ne sluteći ništa, koračala sam putem kojim svakodnevno prolazim. U trenutku kad sam već bila blizu svoje kuće, iza jednog je čempresa netko iznenada iskočio pred mene ispuštajući nekakav neartikuliran zvuk.
Čempres je još uvijek na istome mjestu.
Gotovo istovremeno, glasno sam i nekontrolirano vrisnula. Toliko snažno da su susjedi počeli paliti svjetla. Kad sam shvatila da se preda mnom nalazi Bubi, počela sam vikati da nije normalan i još koješta što mi je tih sekunda palo na pamet. On se za to vrijeme držao za trbuh i savijao od smijeha.
Meni u tom trenutku nije bilo nimalo smiješno. Smijala sam se tek poslije, prepričavajući doživljaj. Prolazeći pokraj čempresa koji i danas stoji na istome mjestu, često se sjetim te epizode. Poslije toga bilo je još toliko doživljaja da bi se mogla napisati čitava zbirka o Bubijevim (ali i mojim) huncutarijama.
Lijepo je iz tople sobe promatrati kako vani pada snijeg. Pahulje lepršaju pod svjetlom ulične lampe. Poželjela sam provozati se gradom i uživati u idiličnoj igri snijega i svjetla. Odlučila sam provesti ideju u djelo, ali – pješke. I znam tko voli snijeg i sigurno će pristati na šetnju. Da vidimo... Sms... Idemo!
Divota je šetati za ovakvih snježnih večeri. Fotografije prenose djelić doživljaja...
"Ništa tako moćno, tako snažno ne otkriva čovjekovu narav kao smijeh" rekao je Goethe. Lijepo je biti u društvu pozitivne osobe. Netko tko je vedre i vesele naravi to će svoje raspoloženje prenijeti i na druge. Uostalom, tko se ne voli smijati, biti dobro raspoložen, šaliti se?
Znanstvenici kažu da smijeh pozitivno djeluje i na imunitet te da oslobađa hormon sreće. Čak i kad smo ljuti, neraspoloženi, napeti zbog nekih životnih situacija – smijeh može pomoći da vidimo vedriju stranu. U tim trenucima dobro dođe nečija duhovita dosjetka ili šala na vlastiti račun.
No treba imati na umu da ni u čemu ne treba pretjerivati. Nije baš uvijek pogodno vrijeme ili raspoloženje za šalu. I za to treba imati osjećaj; treba razumjeti ljude kad nisu raspoloženi.
S tim u vezi može se postaviti i pitanje smisla za humor. Psiholozi tvrde da je smisao za humor svojstvo osjećajno toplih, uravnoteženih, samosvjesnih, fleksibilnih, duhovitih i tolerantnih ljudi. Tko se u tome ne bi volio prepoznati?
Prva bih rekla da volim i prihvaćam šalu (i na vlastiti račun). Ipak, nisam sigurna da sam uvijek i svugdje sklona prihvatiti baš sve oblike šale. Odnosno, rekla bih da to prilično ovisi o situaciji i raspoloženju. Pokazalo se to nedavno kad mi je zazvonio mobitel i tom je prilikom na zaslonu bio prikazan broj fiksnog telefona s pozivnim 01.
Budući da zbog posla komuniciram s nekim zagrebačkim ustanovama, nije to bilo ništa čudno, no razgovor je počeo vrlo neobično, monologom osobe koja me nazvala:
Gledajte, zvao sam poštu, dali su mi vaš broj telefona. Kog j**** ti već 10 dana na telefon. Kog zaj******?
Tu sam negdje nakon treće rečenice uspjela samo promirsiti da je u pitanju pogrešan broj i prekinula poziv.
Trebam li reći da sam bila iznenađena i zbunjena? Rješenje je stiglo za nekoliko dana kad sam se našla kod prijateljice na kavi. U jednom me trenutku njezin muž pitao je li me netko zvao i počeo vikati..., a onda je rekao da je taj poziv bio naručen putem Zezalice i pitao me jesam li nakon poziva dobila poruku kojom me obavještavaju o toj namještenoj šali. Poruku nisam dobila, ali nisam se ljutila i nisam pravila probleme, samo sam ispričala da sam prekinula razgovor i to je bilo sve. No činjenica je da mi to nije bilo zanimljivo, da se nisam zabavila niti sam se nasmijala.
Došavši kući, odlučila sam internetu potražiti Zezalicu, a sjetila sam se da je u mobitelu ostao zabilježen i telefonski broj. Prilično sam se iznenadila kad sam, provjeravajući broj u webimeniku, otkrila da se kao vlasnik broja pojavljuje jedna tvrtka, a uz ime i opis djelatnosti navode se i ostali telefonski brojevi.
Sad zamislite da sam to provjeravala prije nego što sam doznala da je sve šala, da sam otkrila ime tvrtke i odlučila nazvati i reći im kako netko zbija šale s njihovog telefonskog broja. Možda je to i mogla biti komedija konverzacije.
Nakon toga sam na stranicama Zezalice pronašla i neke primjere snimljenih razgovora – izdvojenih kao najsmješnije. Poslušala sam dva i to mi je bilo previše. Ljudi viču, psuju, prijete pozivatelju... Uglavnom, odgovaraju mu istom mjerom – u onom stilu kako se on njima obrati na početku razgovora.
Kako god bilo, ne bih to nazvala urnebesno smiješnim i zabavnim. Pogotovo ako se uzme u obzir i činjenica da podatak o vlasniku broja može izazvati popriličnu zabunu. Nazovete broj, dobijete neku tvrtku i napravite frku – zašto vas nazivaju... Pa baš i nije neka zezancija.
• exPataren - aaaa...vidim ja da su cure fascinirane "pokretima". ruke čuda čine :-)))) i još kada se i glavom radi ljevo-desno...gore dolje :-))) a ne zaboravimo i rad kukova :-))) sve to čini uspješnog lj.... pardon, pijanista :-)) (02.12.2007. 16:44)
• Big Blue @Pataren, nema smisla da ti proturječim! ;-))) (02.12.2007. 20:27)
Vidite, riječi koje sam brzo i jednostavno potvrdila potekle su s tipkovnice pripadnika muške populacije. Budući da se komentar odnosio na to čime su cure fascinirane, sa svog ženskog stajališta potvrđujem da zaista nema mjesta proturječju. Pokreti mnogo toga govore. Neverbalna je komunikacija zapravo vrlo "rječita". Kad se s njom spoji i vještina verbalnog izražavanja, priznajem, sviđa mi se takva kombinacija.
Iako su mnoga istraživanja već odavno narušila reputaciju latinskih ljubavnika tvrdnjama da su ih svojim ljubavnim vještinama pretekli pripadnici nekih srednjoeuropskih zemalja, taj me pojam (latinski ljubavnik) uvijek asocira na lik velikog zavodnika Don Juana, i to onog prikazanog u filmu Don Juan de Marco. Ne zbog njegova zadivljujućeg izgleda (iako je Johnny Depp sasvim ugodan oku), koliko zbog cjelokupnog ozračja stvorenog pričom (postupcima glavnog lika) i glazbom.
Pojam latinski ljubavnik uključuje i određeno geografsko porijeklo, označava specifične tjelesne karakteristike: tamnoput, tamnih očiju i kose, snažnije tjelesne građe, a obuhvaća i one muškarce koji su im slični. No, naravno, sve to još uvijek ne znači da će takav primjerak muškog roda uistinu biti veliki zavodnik kojem žene jednostavno ne mogu odoljeti.
Presudna je osobnost. Umijeće verbalne i neverbalne komunikacije doprinosi zavodljivosti čak i onda kad nije riječ o tipičnom predstavniku populacije latinskih ljubavnika. Doduše, ima neka tajna veza između tog umijeća zavođenja i njihove odrednice latinski. Ona ne počiva toliko u izgledu, koliko u samom umijeću zavođenja koje obuhvaća i pokrete i riječi, poput spoja glazbe i priče u spomenutom filmu. Stvar inteligencije, duhovitosti, suosjećajnosti, pažnje... Važno je ozračje.
Priznajem, to me uvijek razoruža. Primjerice, jednostavno me oduševi koliko strasti unose u svoj pristup ženama. I kad govore, i kad pjevaju, i kad se izražavaju pokretima.
Prilažem rado slušanu pjesmu iz filma Don Juan De Marco. Dvije verzije: na španjolskom i na engleskom.
Pišem ti ovo pismo jer vjerujem da da si se prilagodio modernim vremenima, da surfaš internetom i primaš e-poštu. Ne znam točno na koju bih ti adresu uputila svoje želje. Naime, u posljednje su se vrijeme pojavile neke polemike o tvom podrijetlu. Mene su učili da je tvoja domovina Finska. Sad su neki počeli tvrditi da si ti zapravo Kirgiz.
Izračunali su da je to najbolje mjesto za početak tvog putovanja jer jedino tako, krenuvši iz Kirgistana, na vrijeme stižeš u sve domove. Moraš obići oko 2,5 milijarde djece pa vjerujem da imaš mnogo posla, ali pročitala sam da Rudolf sa svom opremom juri 5800 km/h i da je za svaku dostavu dara predviđeno vrijeme od 34 mikrosekunde.
Budući da si tako brz, vjerujem da imaš dobre suradnike koji marljivo obavljaju svoje zadatke. Ipak, primijetila sam da ti nešto nedostaje. Već sam velika i ne tražim da mi doneseš darove, to podijeli djeci, a ja te molim da k meni navratiš zbog jednog drugog razloga.
Dragi Djede, smatram da me moje kvalifikacije i osobine čine zanimljivom potencijalnom članicom tvog tima. S obzirom na zahtjeve tvog posla i potrebu prilagodbe uvjetima tržišta, a poglavito zbog spomenutih nedoumica glede tvog podrijetla, primijetila sam da ti nedostaje osoba za odnose s javnošću. Stoga – želim biti tvoj PiaR.
To želim umjesto darova. Ne bih radila samo sezonski jer je opseg posla dovoljno velik pa bih tako bila zaposlena tijekom cijele godine, i to na neodređeno vrijeme. Zato ti pišem i molim tvoj odgovor – da se znam pripremiti kad naiđeš pokraj moje kuće pa ću ti ostale informacije predočiti tijekom razgovora o poslu.
Moja je prednost u tome što razumijem spomenuti problem; znam kako je to kad postoje različite teorije o nečijem podrijetlu jer isto tako postoje i različite teorije o podrijetlu Hrvata. A tko zna, možda smo i mi zapravo Laponci protjerani iz Finske, pa smo sada na privremenom radu u Hrvatskoj.
Uz pismo prilažem i link na kojem sam pročitala tekst koji me potaknuo da ti se javim. Isto tako, prilažem i životopis i informacije o svom obrazovanju. Zahvaljujem na utrošenom vremenu i nadam se da će moje pismo pronaći put do tvog srca i da ćeš mi pomoći jer zaista želim biti dio tvog tima.
Srdačan pozdrav šalje ti
Big Blue.
P.S. Ako i vi imate kakvu poruku za Djeda, slobodno napišite. Ipak sam ja njegov budući PiaR pa ću mu prenijeti.
Spomenem li riječ "prosinac", izazvat ću vjerojatno najčešće asocijacije: mjesec darivanja, božićni blagdani, novogodišnja noć i sve što dolazi u vezi s tim – uključujući i promišljanja o okupljanju obitelji, ljubavi, miru, veselju. Mnogi će se dosjetiti kako suvremeni način života skriva i naličje cijele priče u kojoj se spomenute vrednote katkad nemilosrdno utapaju u konzumerizmu. Ima tih priča o prosincu i čini se da svaka ima svoje lice i naličje, svijetlu i mračnu stranu.
Iako smo i prije posljednjeg ovogodišnjeg mjeseca već "preuredili" računanje vremena, znajući da smo na pragu zime - ipak smo još neko vrijeme uspijevali sačuvati koji sunčani sat; dan se nije prerano gasio. Sve do prosinca – najmračnijeg mjeseca u godini. Kakav je to gutač svjetlosti – dokazuje i meteorološki podatak da sunce zalazi već oko 16 sati.
Ne znam osjećate li vi taj nedostatak svjetlosti, ali ako mene pitate – to je vrijeme koje me podsjeća na golemu crnu rupu. Danju uglavnom prevladava sivilo a mrak stiže prerano. U to vrijeme nisam baš spremna za ulogu junakinje u bilo kakvim akcijskim izazovima. Očito je da mi u prosincu taj nedostatak svjetlosti malo priguši i raspoloženje.
Da stvar bude zanimljivija, to je zapravo mjesec posvećen - svjetlosti. Nikakvo čudo; tu golemu količinu mraka ljudi oduvijek nastoje "razrijediti" na sve moguće načine. Već početak adventa i paljenje prve svijeće na adventskom vijencu simbolično najavljuje žudnju za svjetlošću. Nakon toga slijedi Sveta Lucija, blagdan svjetla. Kako vrijeme biva sve mračnije, potreba za svjetlošću postaje sve veća. Pale se preostale adventske svijeće u našim domovima, svjetiljke na prozorima, balkonima, ulicama, čak je i drveće ukrašeno i osvijetljeno. Svjetiljke na sve strane; jednobojne, šarene, treperave, netreperave – sve je nevažno, samo neka svijetle. To je ono što me veseli, čak i kad se opasno približava kiču.
Krajem prosinca konačno prestaje njegovo mračno naličje. Ono što je u tami tog mjeseca u drevnim vremenima bilo rađanje Nepobjedivog Sunca, to je danas Božić. Sve u skladu s ritmom prirode. Malo-pomalo pobjeđuje svjetlost, svaki je dan duži za jedan tračak te veličanstvene pojave.
Prosinac je mjesec u kojem potaknuti svim zbivanjima poniremo u dubinu vlastite duše i promišljamo o pobjedi svjetla nad tamom. U tom bi zimskom mraku svi tragovi blještavih svjetiljki i njihovi zvjezdani odsjaji ostali uzaludni da ne postoji još jedno zadivljujuće svjetlo do čijeg se izvora dolazi ljubavlju, razumijevanjem, radošću, toplinom, nadom. Kad se tim darovima ispuni srce, takvo se svjetlo umnožava.
Osvjetljava nas milijunima toplih iskrica. Rasplamsati ga - to je istovremeno i najlakši i najteži zadatak. Svatko će najlakše shvatiti da su darovi tog svjetla ono što nam treba, ali najteže je osloboditi se goruće želje da upravo nama budu dani. Tek kad ih odlučimo nesebično darivati, bit ćemo ih spremni primiti. Tada ćemo biti sigurni da smo pronašli svoje unutarnje svjetlo. Ono je jače od svakog mraka.
Ako ste nezaposleni i tragate poslom, vjerujem da svoju trenutačnu situaciju ne biste opisali kao razdoblje u kojem se osjećate sjajno. Ako već radite, nije teško shvatiti kakve osjećaje proživljavaju nezaposleni koji su u potrazi za radnim mjestom - svatko se može prisjetiti vlastitog doživljaja u toj potrazi; onog osjećaja napetosti i neizvjesnosti.
Na internetu se može naći čitav niz tekstova, a napisane su i cijele knjige o tome kako napisati molbu i životopis, kako se pripremiti za razgovor, kako se predstaviti, što odjenuti...
Nije lako ispuniti razna očekivanja, riješiti testove (uključujući ispitivanje stranog jezika i poznavanje rada na računalu) odgovoriti na sva pitanja i izazove. Da stvar bude još napetija, konkurencija je obično brojna, a nisu isključeni ni kandidati iz kategorije "VIP", pa sve što se događa može ispasti samo – formalnost jer: odluka je ionako već donesena.
Poslodavci su smislili razne načine ne bi li među prijavljenim kandidatima izabrali osobu koja najbolje odgovara zahtjevima posla ili možda lakše opravdali svoj izbor u slučaju da je odabir zaposlenika stvar veze ipoznanstva. Dovoljno je pogledati samo jedan segment cijele procedure – razgovor. Već postoji cijela zbirka pitanja kojima se provjeravaju sposobnosti prijavljenih. Lako ih je naći na internetu; mnoge stranice sadržavaju iste primjere pa sam, proučavajući ih, pomislila kako neke stvari graniče s tragikomedijom.
Jasno je da za sva pitanja postoje određeni razlozi, neke sam već spomenula, ali pitam se moraju li biti baš tako...tako...ne znam kako bih to nazvala. Mislim – postoji li humaniji način? Ako već postoje začudna, neobična ili čak šokantna pitanja kojima poslodavci namjeravaju postići svoj cilj, da razmislimo malo sličnim o odgovorima?
Stoga možda nije loše prije razgovora za posao nabaviti kristalnu kuglu. Naime, vrlo je vjerojatno da će vam postaviti pitanje poput:
Gdje vidite sebe za pet godina?
Čim to čujete, posegnete lijepo u svoju torbu, zamolite ih za trenutak tišine i koncentracije i zavirite u svoje čarobno pomagalo jer – to je jedini način da im sigurno kažete gdje se vidite za tri, četiri ili pet godina. Inače postoji velika opasnost da slažete. Možete vi imati svoje snove i planove, ali oni traže – iskrenost, realnost. Zamka, očito je: navode vas da lažete i trabunjate o svom petogodišnjem planu o kojem ionako nemate pojma; tko može znati što će biti za pet godina? Ako želite biti realni, ništa bez kristalne kugle, dakle. To je najsigurnije rješenje da zavirite u budućnost.
Druge su vrste pitanja još maštovitije. Tako se mogu naći i primjeri: Koliko ima konja u Slavoniji? Ili: Koliko ima mravi u mravinjaku? Ako ste pomislili da ispitivači doista očekuju da odgovorite na ta pitanja, varate se. Kažu da na taj način žele otkriti kako razmišljate.
Prema tome, umjesto da počnete izbacivati kojekakve brojčane vrijednosti, trebate se početi izmotavati. Što više, to bolje. Raspričate se o slavonskim običajima, konjskim zapregama, đakovačkim lipicancima i ostalim konjskim temama te na kraju još dodate onu narodnu – da svaki Cigan svoga konja hvali. Postave li vam pak spomenuti problem s mravima, nema straha, pomislite samo kako funkcionira mravinjak, kako su mravi marljivi i ne posustajte. Pričajte o mravima. To je cilj.
Kruži legenda da je postavljeno i pitanje: Koliko Zagreb ima taksi vozila? Ne znam za koje je radno mjesto važan taj podatak, ali to običnim smrtnicima ionako ne mora biti jasno. Znaju oni iz odjela za human resources što se tu iza brda valja. Snađite se, dakle, pričajte o boji taksija, o njihovim stajalištima ili o tome koliko stoji vožnja taksijem. Osim toga, uvijek vam ostaje Taksist i legendarni De Niro.
Kao vrhunac svega postoji i primjer pitanja – navodno iz britanske prakse (zašto me to ne čudi?): Znate li kakav je osjećaj ubiti čovjeka?
Ako se time namjerava nekoga šokirati, moram reći da je primjer toliko glupav da nije ni šokantan. Kakav se odgovor očekuje na to pitanje? Što se time ispituje? Tolerancija na stres? Snalaženje u ljudskoj gluposti? Otpornost na sadizam? Osim ako... Osim ako se niste prijavili za radno mjesto profesionalnog ubojice, a da toga niste ni svjesni.
Čemu sve to? Pa da vide koliko ste sposobni, iskreni i realni, naravno! Takva će realna i nadasve logična pitanja najbolje pokazati vašu (ne)sposobnost. Koliko su to uopćena, kvalitetna, i dobro osmišljena pitanja, dokazuje i činjenica da su svima omiljena – neovisno o tome natječete li se za radno mjesto terenskog komercijalista, grafičara ili možda prevoditelja.
Ako se pak biraju podobni, ništa lakše! Uvijek vam mogu reći da vi niste dali točan odgovor na pitanje o konjima ili mravima, a da je kandidat X bio bolji – za cijelu dužinu vrata, kao na pravim konjskim utrkama. Samo - da bi cirkus bio veći, a utrka neobičnija, netko ipak mora ispasti majmun.
Ulazim i istog trenutka ugledam na stolu veliki plakat s likom Maksima Mrvice. Neki koji znaju da često slušam Maksimov CD – već spremno upozoravaju da je to najava koncerata koje održava u hrvatskim gradovima. Poznato je da se najbolje stvari dogode spontano. Samo smo pogledali popis datuma i gradova u kojima gostuje i zaključili koji je najbliži.
Ostalo je izgledalo ovako:
Kazalište je bilo puno... Tako je počela priča u kojoj u jednom trenutku postaju sasvim nevažni podaci o vremenu, mjestu, prostoru... i svim ostalim dimenzijama.
Prigušena svjetla. Na pozornici samo glasovir. Dolazi pijanist i dvoranu ispuni zvuk; ključ koji otvara samo jedna vrata - ona iza kojih sve ostalo nestaje. Svijet u koji svatko ulazi sam. Ničeg više nema. Nijedna misao ne remeti sklad. Svaki djelić prostora, svaki pokret, svaki tračak svjetlosti, čak i zrak – sve je samo glazba.
Dišem tiho i polako. Osluškujem svaki ton. Vidim samo glasovir i pognut lik pijanista. No on više ne svira sam. To su dva lika. Glasovir i on. Gledam ih... Nešto mu šapuće. Zatim ga pažljivo dodiruje. Onda ga izaziva. Osluškuje. Umiruje. Ponovno ga grli snažnim stiskom ruku. Svojim dugim prstima dodiruje svaku njegovu tipku. Svaka priča jednu priču. Pleše s njim, zaustavlja se, utišava ga, uspavljuje i iznova budi.
A glasovir? On viče. Jeca. Grmi. Tiho govori. Šapuće. Mrmori. Eksplodira. Ljuti se. Smije se. Razigran je. Uplašen. Smiren. Prepušta se spretnim rukama. Tek s vremena na vrijeme utihne, kao da sluša vlastitu jeku dok dvoranom još putuje zvuk.
Neopisivo je iskustvo doživjeti taj novi svijet, rapsodiju, dan gnjeva, passionatu, toccatu, nocturno, baladu, planinu, rijeku...
Glazbu i jeku. Čitav jedan svijet. I ne samo svijet. To je jedan cijeli novi svemir. Glazbeni svemir Maksima Mrvice.
A onaj moj CD, to je samo jedan mali planet. Koncert je pak – veliki prasak.
