12
30.12.2007., nedjelja
Izmiče potajno i nestaje krilato vrijeme, i ništa nije brže od godina. (Ovidije)
Listam malo po svom blogu i razmišljam kako vrijeme zaista leti. Prisjetila sam se tekstova koje sam napisala tijekom godine. Toliko je događaja, doživljaja, osjećaja ostalo zabilježeno na ovim stranicama. Nešto mi se učinilo već tako davno, a zapravo još uvijek blizu. Prisjetila sam se kako je na blogu izgledalo tih proteklih dvanaest mjeseci i izdvojila neke rečenice.
Siječanj
Prvi je mjesec bio obilježen pahuljama, zimskim raspoloženjem i gdjekojom kapljom sjećanja:
Kad se čini da polako počinjem zaboravljati neke drage trenutke zaustavljene u kapima sjećanja, oni uvijek iznova izviru padajući kao tragovi svjetlosti po rubovima noći.
Veljača
U sličnom tonu kao i siječanj, ali s malim izletom u pričanje priča u kojima je ne samo drugo godišnje doba, nego i neko sasvim drugo vrijeme. Bijaše to mjesec Kviska.
Razgovor je odmicao, a s njim i dan. I kad je pala koprena mraka, još uvijek smo sjedili na trijemu i još je bilo sparno i ljepljivo vrijeme. Ni daška vjetra. On i ja udobno zavaljeni u pletenim stolicama, kao dva otoka, daleko od ostatka svijeta. Na stolu su pred nama bile čaše i vrč s limunadom u kojoj se odavno otopio led, a na staklenoj se posudi zrcalila mjesečina.
Ožujak
U ožujku sam napravila veliku nepodopštinu. Razbila sam štafetu koja je kružila blogom. Evo kako je to izgledalo:
Slomila se zvijezda, otkotrljala se palica, ispao papirić. Prvo sam se osvrnula oko sebe (jer unutrašnji neprijatelj nikad ne spava, a okupatori i domaće izdajice uvijek vrebaju), a kad sam vidjela da me nitko ne gleda, uzela sam papirić - uspomenu na Velikog Sina Svih Naših Naroda I Narodnosti i pročitala što je trebalo poslati dalje: namagarčiti, amebe, stogodišnjak, goluždravac, katapult. Tko će sad o tome pisati? Tko? Sjela sam i počela razmišljati o toj velikoj poruci koja nikad neće stići na odredište jer sam je ja ubila. Ja sam je, drugovi, ubila.
Travanj
Zavirivši u tekstove koji su nastali u travnju, shvatila sam da je to bio mjesec introspekcije. U skladu s tim promišljanjima, izdvojila sam rečenice u kojima sam dotakla i bloganje:
U tom smislu vjerojatno i ovo pisano izražavanje predstavlja način na koji mi je neke stvari lakše izreći. Možda sam tako manje škrta na riječima kad su određene teme u pitanju. Tome doprinosi činjenica da postoji ova "kulisa" zahvaljujući kojoj je neke misli, doživljaje i osjećaje ipak lakše izraziti.
Svibanj
Mjesec u kojem je naglašeno cvjetno raspoloženje. Obilježile su ga trešnje.
Volim vrijeme kad cvatu trešnje. Ima nešto posebno u ljepoti trešnjina cvijeta. Možda ne toliko u mirisu cvijeta ili u laticama koje su jednako lijepe, prozračne i nježne kao i sve druge latice koje raznosi proljetni vjetar... Možda je ljepota u slutnji slatkih crvenih plodova koji će tek nastati. Možda je ljepota u sjećanju na neka davna proljeća...
Lipanj
Naravno, u lipnju o lipama.
Ugledam ga na kalendaru, ali kao da se ništa ne događa, ne primjećujem njegov dah. Sve dok me on sam ne probudi na svoj način. Mirisom lipe. Kao da tek tad postanem svjesna da je on posvuda oko mene. Lipanj. U tom je trenutku već duboko utkan u sva moja osjetila. Ispuni me na neki poseban način. Mirisima, bojama, zvukovima… Uvuče mi se uvijek i u tekstove koje pišem na blogu. Čak i između redaka. I moje ga sjećanje tako jako upija da sam i mjesecima kasnije opet u stanju pisati – o lipnju.
Zatim dvaput esc za srpanj i kolovoz.  
Rujan
Polovicom rujna polako se počeo osjećati miris jeseni. Bio je to mjesec jesenskih šetnja.
Znam da ona za sunčanih dana postane prava zavodnica za kojom se pomame sva osjetila.
U trenutku kad je obuhvatim pogledom i osjetim toplinu sunca na koži, a oko mene zatreperi glasanje ptica, šuškanje lišća, pucketanje grančica i miris šume, točno znam da sam je našla.
Ne, nije to lak zadatak; treba prijeći kilometre ako se želi zaviriti pod skute jeseni.
Listopad
Mjesec koji su obilježila dva bijega na more. Odmor za dušu, malo fotografija i stihova:
Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
(J. Kaštelan)
Studeni
Između ostalog, pisala sam i o događaju koji je obilježio taj mjesec:
Tako su jučer Hrvati došli u Englesku, kolijevku nogometa. Cijela nacija. Njih osam, s pojačanjem iz dijaspore. Za Engleze je, razumije se, pitanje bilo: Biti il' ne biti? Za Hrvate: Balota ili lopta? Nakon devedesetak minuta znanost je dobila odgovor.
Ostalo je povijest.
Prosinac
Mjesec potrage za svjetlošću, ali i onim unutarnjim svjetlom koje nam je jako važno:
Osvjetljava nas milijunima toplih iskrica. Rasplamsati ga - to je istovremeno i najlakši i najteži zadatak. Svatko će najlakše shvatiti da su darovi tog svjetla ono što nam treba, ali najteže je osloboditi se goruće želje da upravo nama budu dani. Tek kad ih odlučimo nesebično darivati, bit ćemo ih spremni primiti. Tada ćemo biti sigurni da smo pronašli svoje unutarnje svjetlo. Ono je jače od svakog mraka.
I na kraju ovogodišnje priče, želim vam zahvaliti na svim riječima koje ste mi uputili; hvala vama koji me čitate od prvih dana, hvala onima koji su došli kasnije i odlučili ostati, onima koji katkad pročitaju i napišu riječ-dvije, a hvala i onima koji možda čitaju, ali ne ostavljaju komentar - nadam se da su u ovom "mom" djeliću blogosfere našli nešto za sebe.
(Đizs, ovo zvuči kao na dodjeli Oskara.)
Svima vam želim svako dobro u sljedećoj godini. Najviše zdravlja – jer to je najvažnije. Sve ostalo neka bude lijepo baš onako kako vi želite. Dragi moji, sretna vam i uspješna 2008.! 
|
- 14:30 -
Komentari (36) -
Isprintaj -
#
|
