Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Nema naslova
28.01.2008., ponedjeljak
Postoji taj period samoobmane. Traje toliko dugo koliko uspijevam gurati stvari pod tepih, a da se ne spotičem. I nastavlja se sve dok postoje stvari koje odvlače pozornost od tepiha, kako god se one zvale – dnevna politika ili europsko rukometno prvenstvo.
U međuvremenu se tepih dobrano izobličio, neravnine vire na sve strane. Obuhvatim ih pogledom sve odjednom i čini mi se da više ne mogu slobodno zakoračiti ni pola koraka naprijed. Jedino što mi preostaje je odignuti tepih i pogledati sve što sam pod njega nagurala. A pogled je mučan. Sadržaja ima dosta i najprije ga treba razvrstati. Jedini je način izvlačenje rukom. Za to treba hrabrosti. Jedan štipa, drugi izaziva grč, treći me lupa po glavi, četvrti točno zna gdje mi je bolna točka, peti je naporan, šesti me obeshrabruje...
Znam da nema drugog načina. Zbunjuje me pogled na sve te stvari, ljude, odnose, zbivanja... Odjednom ih ima tako mnogo a sa svima se moram sama suočiti. Licem u lice. Riskirajući da dobijem šamar. Možda i više njih. Katkad me iznenadi vlastiti mazohizam.
Treba izdržati. Poželim ući u trgovinu po tonu hrabrosti, veliku dozu strpljenja i nekoliko kilograma neosjetljivosti. Šteta što se još nijedna nije specijalizirala za takve artikle.
Valjda nešto znači već i to što sam uspjela prepoznati problem. Valjda. Možda. Ne znam...
Da ne bih ponavljala već mnogo puta ispričanu priču o pozitivnom utjecaju kućnih ljubimaca na ljude, reći ću samo da moj četvernožni lajavac to redovito dokazuje. Ne povedem li ga u šetnju, on je usavršio tehniku kako će me natjerati da pođem za njim. U trenutku izvede manevar nestajanja iz dvorišta i šmugne do ograde na kraju voćnjaka. Pronađe mjesto na kojem se majstorski provuče ispod ograde i brzim trkom nastavi bijeg prema prostranim livadama.
I što mi drugo preostaje nego poći u šetnju. Udahnuti svježeg zraka i osjetiti mir koji pruža priroda. Danas je zubato sunce razvuklo svoj osmijeh na posebno lijepoj plavoj nijansi neba zbog čije se posebnosti takva boja i zove – nebeskoplava.
U nekoliko se zaklonjenih zakutaka pojavila tiha slutnja proljeća. Skrivena u pupoljcima vrbe:
...u žutom maslačku:
...i tek izniklim visibabama:
Pogled na drveće još ne otkriva početak buđenja, samo usamljenu imelu koja je prezimila na granama:
Ali zato pupovi drijenka nestrpljivo žele procvjetati:
Vrativši se kući, umornom sam čupavcu nalila svježe vode, a zatim, gladeći ga po uhu, pod prstima osjetila nešto zavučeno u njegovu dlaku. Povučem, a ono – bljak! Mala krvopija u paničnom bijegu mlatara mnoštvom svojih nožica ne bi li se izvukla i pobjegla. Ne znam gdje je završio ružni parazit nakon što sam zamahnula rukom kako bih ga maknula, samo znam da sam u toj pomutnji skoro izvela dvorišni striptiz. Sjetila sam se svih mjesta na kojima smo bili i kuda sam se sve provlačila. Došlo mi je da istog trenutka skinem sve sa sebe jer me užasnula pomisao o bliskom susretu s krpeljom. Sekunde su me dijelile od kupaonice. Umirila sam se tek nakon procedure kupanja i presvlačenja. Zbog toga svi vi koji volite odlaziti u prirodu budite oprezni, krvopija već ima!
A onda su opet nastupile nemirne minute koje su - sjajno završile!
Nezaobilazan dodatak današnjem postu:
Vječito nešto grintamo o tim našim političarima, o njihovim planovima, poslovima, obećanjima i kojekakvim biserima. I nije loše što tako raspravljamo, analiziramo i kritiziramo, sve je to dio demokracije. Osim toga, ne možemo se ponašati kao da nas se politika nimalo ne tiče kad svi dobro znamo kakav je njezin utjecaj; uvukla se u sve pore društva.
A znamo i kakav je posao političara i da nas, između ostalog, predstavljaju i izvan granica Hrvatske pa se u nekim situacijama zgrozimo kad čujemo ili pročitamo nekakve izjave ili stavove s kojima se ne slažemo, a naši ih vrli političari pronose diljem Europe. Možemo se samo nadati da će netko tko je sve to čuo ipak razmišljati svojom glavom i da neće pomisliti kako i ostatak hrvatskih državljana razmišlja baš tako.
Osvrnemo li se malo na ostale države, vidjet ćemo da to nije slučaj samo u hrvatskoj politici. Gledajući gostovanje slovenskog ultradesničara Zmage Jelinčića u emisiji Nedjeljom u 2, nisam znala bih li se smijala ili se ipak trebam zabrinuti i zapitati razmišljaju li slično i ostali Slovenci .
To što je taj političar govorio zaista graniči s tragikomedijom. Po njegovim tvrdnjama Istra pripada Sloveniji, a hrvatska država nikad nije ni postojala. Poziva se na Krfsku deklaraciju iz 1917. kojom je određeno da Jadransko more pripada trima narodima: Srbima, Hrvatima i Slovencima. Iako je 25. 6. 1991. Slovenija deklaracijom priznala postojeće granice bivših jugoslavenskih republika, on tvrdi da se - Hrvatska nije držala tog dogovora sa Slovencima.
Istra, kaže, treba pripasti Sloveniji. I to zbog toga što je, zamislite, u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije bila dio Vojvodine Kranjske (jer Slovenija u to vrijeme uopće nije postojala kao država s tim imenom), i to pod austrijskom upravom, dok je Hrvatska bila pod upravom Ugarske. Zmago plemeniti Jelinčić tvrdi da ni Hrvatska nije postojala, nego tri kraljevine: Slavonija, Hrvatska i Dalmacija, koje su se tek kasnije (!) ujedinile.
Čuvši to, stvarno sam se zabrinula za svoje poznavanje povijesti. Jesam li ja učila iz krivog udžbenika? Naime, ako se dobro sjećam, Hrvatska je od vremena narodnih vladara pa sve do 1918. uspjela sačuvati poseban državni status, svoju samosvojnost, bez obzira na zajednice u kojima se nalazila. A primorski i panonski dio Hrvatske ujedinio je kralj Tomislav u davnom X. stoljeću.
Zanimalo me što o spomenutom političaru i njegovim nastupima misle neki Slovenci pa sam malo zavirila i u njihove rasprave o toj temi. Kao što se može i pretpostaviti, ima onih koji ga podržavaju:
56. luckyman (21.01.2008., 15:11:15)
V marsičem se z Jelinčičem ne strinjam ampak proti Hrvaški ga pa podpiram!
Slovenci smo pač kekci, ki vsem popuščamo in ližemo riti, malo nas je, ki se postavimo zase! Istra je vedno bila Avstrijska (prej last Habsburške monarhije) in ko je ta propadla in smo šli od njih stran, je pripadlo nam vse, kar je bilo južno od naše severne meje!
Potem so si pa to prilastili Hrvati to pa po krivdi Slovenca - Kardelja, ki je use zafuku in podpisal mejo na Kolpi!!!
3. Zgodovinar (21.01.2008., 09:43:51)
Edini ki upa povedati, to kar vsi vidimo in dozivljamo.
9. Gravesen (21.01.2008.,10:43:11)
Bravo Zmago!
13. nekdo8 (21.01.2008.,11:08:17)
Odlično Zmago. Kar je res je res.
Mogoče je še premalo povedal o resničnih dejstvih zgodovine.
O genocidu nad Slovenci ni hotel kaj dosti povedati, ter ni hotel pojasniti, da za to, da so oni dobili Istro in velik del Dalmacije z otoki smo v zameno mi morali izgubiti Trst in Gorico z okolico, Beneško Slovenijo, Kanalsko dolino, Rezijo...
Ali, ima i onih koji drukčije misle:
14. sejk (21.01.2008., 11:11:54)
Simpatizerji tega politika so lahko zgolj neizobraženi, katerim ni težko pihat na dušo z vetromi nacionalizma... očitno vas je veliko... je še vedno bilo tako, da smo inteligentni v manjšini :) pa ni smešno, ne... le žalostno!
48. TheBorg (21.01.2008., 14:46:09)
Gledal v živo - kaj naj rečem........ politiki na obeh straneh so isti v ( svojih dejanjih ), ko pride volilno leto se vsi spomnijo na odnose s Hrvaško oz. Slovenijo. Namesto, da bi se posvečali dejanskim vzrokom za stanje v državi, gospodarstvu itd., se jebejo s takšnimi bedarijami. Večina volilcev, pa tako ali tako pozabi kaj se je dogajalo v zadnjih 4 letih in spet voli iste budale.
S Hrvaško nimamo tako velikih problemov, kot jih hočejo mediji in politiki na obeh straneh prikazati in s pravo mero intelegence bi jih lahko rešili že zdavnaj. Za stanje kakršno je danes, sta odgovorni obe strani, ne "samo" ena in če smo prej Hrvatom očitali, da so v svojih izjavah in pristopu včasih preostri, si prosim poglejte oddajo še enkrat. In nekateri so na to ponosni - ja bravo fantje, zdaj pa smo res pokazali, da smo drugačni od Hrvatov.....
Vsem, ki pa imate nacionalistične težnje ( ne patriotskih ) pa en velik "SREDNJI PRST" !!!
62. Šunka (21.01.2008.,15:18:29)
Ma dajte nehat, lepo vas prosim, Jelinčić je klovn prve klase. Na vas kmetavze je pa res preposto očarat, Slovenija do Tokija, Berlin je slovenski, Washington isto,... Mislim samo govori kašna krivica se dogaja kako nas Hrvai pa cigani ogrožajo. Pizda pa vsak ma drug zemljevid z drugimi podatki. Jaz imam na primer enega na katerem je Slovenija narisana na Korejskem polotoku, kredibilen je pa enako kot vsi vaši skupaj.
No i iz toga se može izvući i te kakav poučak. Izgleda da se te granice određuju po nekakvim starim kartama, i to do te mjere da me sve strah hoće li se tko sjetiti one iz 17. stoljeća kad je Hrvatska bila svedena na "ostatke ostataka nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva". Možda bismo mi, prije nego što se to dogodi, trebali predložiti da se stvari vrate u prvobitno stanje - tamo negdje u vrijeme 6. stoljeća, kad su to uredili Bizantinci - neposredno prije dolaska Slavena. To bi onda izgledalo ovako:
U sezoni prehlade i gripe uvijek povećam potrošnju kamilice. Čim osjetim siptome spomenutih virusnih napasti, sjetim se dobrog starog savjeta da u liječenju pomaže inhalacija čajem od kamilice.
Ta mi je biljka vrlo draga i kad nisam prehlađena. Volim čaj od kamilice, eterično ulje, kozmetičke proizvode koji sadrže kamilicu i još trista čuda sa sastojcima kamilice, uključujući i maramice s mirisom te biljke.
Poznata je po svom blagotvornom djelovanju na razne vrste tegoba i zbog toga je mnogi primjenjuju u liječenju. Najčešće se spominje njezino ljekovito djelovanje na glavobolju, migrenu, umor, nesanicu, upale, želučane tegobe, PMS, grčeve, alergije... Kamilica smiruje a ima umirujuće djelovanje i na kožu, ubrzava zacjeljivanje kože, dobra je za kosu; djeluje protiv bakterija, gljivica i ima još mnoga dragocjena svojstva.
Najčešće se priprema čaj od kamilice a koristi se i eterično ulje i tinktura. Uljni ekstrakt kamilice nalazi se u brojnim kozmetičkim proizvodima. Osim toga, zanimljiv je proizvod i juha od kamilice a lako se priprema.
Ipak, nije lako s kamilicom! Tragajući za njom, našla sam čitav niz tekstova u kojima su, osim izgleda te plemenite biljke, opisana i njezina ljekovita svojstva. Zanimljivo je da nije zahtjevna pa je stoga vrlo rasprostranjena (raste na sunčanim mjestima, na livadama, u vrtovima, među raznim drugim biljnim kulturama...) i uspijeva u različitim klimatskim uvjetima a njezin je uzgoj vrlo jednostavan. No, sva jednostavnost iščezne kad je riječ o nazivima kamilice.
Zaplet je nastao nakon što sam pronašla podatak da postoji nekoliko različitih vrsta kamilice. Tako je izniklo i nekoliko naziva: španjolska kamilica (Anacyclus pyrethrum), divlja kamilica (Chamaemelum ormensis), rimska kamilica (Chamaemelum nobile, Anthemis nobilis), njemačka kamilica=plava kamilica (?) (Matricaria recutita, Matricaria chamomilla)
Sve mi se pobrkalo. Odjednom toliko naziva. Čak dvije inačice latinskog imena. Jednom je Chamaemelum, drugi put Anthemis. Pa onda: nobile, mixtum, ormensis...
Srećom, ipak se ukazalo rješenje! Postoje problemi s taksonomijom kamilice. Valjda su se stručnjaci malo zaigrali pa se čini da je broj naziva za kamilicu jednak broju botaničara. Nema smisla petljati se u to. Uostalom, činjenica je da ta biljka ima i brojna narodna imena: kamomila, carev cvijet, gamilica, mala titrica, maternjak, milica, rman, telenak, žabnjak, zdravić, kokotnjak... Naposljetku, kamilica ima toliko izvrsnih svojstava da zbog toga i zaslužuje takvo bogatstvo naziva.
Već dva dana razmišljam o tome koliko se često u životu susrećem s pojavama za koje se može reći da su na granici živog i neživog svijeta. Mislila sam da je prerano govoriti o tome dok ne budem sigurna što se točno događa, ali danas ipak mogu reći što nije u redu.
Sigurna sam da je svakome poznat osjećaj nelagode i nekog čudnog pada energije. Točno taj osjećaj imala sam prije dvije noći. Probudivši se u neko gluho doba dok se u sobi čulo samo tiho kuckanje sata, osjetila sam neobičan spoj svoje tjelesne težine i bestjelesnih slika koje su se nizale pred mojim očima.
Ležala sam i istodobno lebdjela između sna i jave. Čudan osjećaj. Znala sam da sam zapravo polubudna i da te slike nisu stvarne, ali nisam ih se mogla tako lako osloboditi. Osluškivala sam tihe glasove koji su dopirali do mog uha.
Kad sam konačno dosegnula stanje potpune budnosti, bila sam posve sigurna da je sve to što se događa izazvano prisutnošću nevidljive čestice čija je osobitost upravo to što je na granici nežive prirode i živog svijeta. Ustala sam osjećajući nelagodu i znajući da sad moram sve poduzeti da to prestane.
Srećom, ne događa se tako često. Odlučila sam pričekati još koji dan kako bih otkrila o čemu je točno riječ. Te je noći samo toplomjer pokazivao povišenu temperaturu pa sam pretpostavila da se u mom tijelu nastanio virus, "metabolički neaktivna i zarazna čestica na granici nežive prirode i živog svijeta".
Samo nisam bila sigurna je li obična prehlada ili gripa. Uvijek tako počinje. Nemiran san, nekakav košmar nepovezanih slika koje se nižu dok se ne razbudim usred noći, osluškujući pritom tihe glasove s radija i osjećajući vrućinu i nelagodu.
Danas sam utvrdila da je ipak riječ o običnoj prehladi. Sve zbog glupog virusa koji se udomio pa sad moram istjerati tu čudnovatu spodobu.
Ovih dana osluškujem neke nikotinske ovisnike kako negoduju nakon najavljenog rata protiv pušača. Pitala sam ih što misle o zabrani pušenja. I dobila objašnjenje: Ti misliš da će se netko toga pridržavati? Pa to su pričali i kad su donijeli odluku da se moraju odvojiti i označiti mjesta za pušače i nepušače. Nitko se toga ne pridržava. Jesi ti kad čula da je netko kažnjen?
Moram priznati da sam nakon ovoga imala minutu šutnje jer se zaista nisam mogla sjetiti jesam li kad čula da je neki prekršitelj kažnjen.
Zatim sam pokušala postaviti situaciju u odnos dr. Jekilla i gospodina Hydea. Neki se u vlastitoj državi doista ponašaju poput gospodina Hydea, a čim prijeđu granicu postaju uzorni dr. Jekyll. Toj preobrazbi doprinosi i činjenica da su svjesni kako će ih u zemljama EU za počinjeni prekršaj opaliti po džepu dok si rekao EU, a u nas možeš nabrojiti i sve zemlje članice, a da se ništa ne dogodi.
Drugi dan pročitam u novinama da je i Fidel Castro bio pušač i kaže kako je prestao pušiti da bi bio primjer svom narodu. Tekst je napisan povodom objavljivanja njegove biografije Moj život (zašto me to podsjeća na Mein Kampf?).
Novinarka Jadranka Jureško Kero piše da je riječ o djelu "koje govori o političkom, ali i obiteljskom životu najkontroverznijeg, ali i najkarizmatičnijeg predsjednika današnjice".
Tekst sadrži i citate iz Castrove biografije pa se tako može pročitati što misli o globalizaciji, imperijalizmu, kapitalizmu: "Današnji svijet globalizacije tjera nas sve da puno učimo i da pokušamo naći rješenje problema zaštite klime i okoliša te spasa svijeta. Recite mi, tko može jamčiti da će ljudski rod opstati? (...) Imperijalizam štiti samo svoje velike korporacije. Amerika nikad u povijesti nije bila egoistična kao što je danas i s manje poštovanja prema drugima, a posebno malim zemljama. Kapitalizam je kreator mnogih virusa. Oni su smislili mafiju, korupciju i materijalizam."
Američkog Predsjednika naziva "smiješnim čovjekom koji je pročitao jednu knjigu u životu". Eh, pitam se je li i tu jednu pročitao do kraja, ali dobro...
Uglavnom, Castrove riječi navedene u spomenutom tekstu, bez obzira na kontroverze, ostavljaju dojam inteligentna i načitana čovjeka.
Pročitavši sve to, sjetih se u kakvim sve problemima pliva naša državica, kako se (ne) provode zakoni, kakvi su političari i na kraju krajeva kakva je i naša odgovornost u cijeloj toj priči.
Katkad imam dojam da bi i Hrvatskoj trebao kakav diktator da sve to dovede u red. Pa sve mislim – da zamolimo Kubance da nam malo posude Fidela. Samo da probamo...
Promatrajući što se sve događa u svijetu u kojem živimo, često se sjetim kako je Ranko Marinković, oslanjajući se na antičku tradiciju, izvrsno primijetio da na čovječanstvo utječu tri pokretačke sile: Eros, Thanatos i Phobos. Uistinu, pitam se postoji li nešto jače od erosa, smrti i straha; nešto što više izaziva čovjekovu maštu, znatiželju, pozornost i općenito – njegove misli i osjećaje?
Gledam kako su se mnogi obrušili na proučavanje i tumačenje ljubavnog života francuskog predsjednika Sarkozyja. Valjda se pojavio strah da se ne bi dogodila kakva politička nesmotrenost zbog erosa kojim je obuzet gospodin Predsjednik.
Vire mu u postelju, nagađaju hoće li se ženiti, hodaju za njim po Egiptu, fotografiraju ga s Carlom Bruni, nema čovjek mira. Jasno, on je državnik, političar, javna osoba, ima veliku odgovornost... Ali, zaboga, nije robot, a nije ni eunuh.
Ne skriva svoju strast prema ženama, osobito prema manekenkama. Rastavio se od žene nakon jedanaest godina braka tijekom kojeg su oboje bili preljubnici.
I sad se javljaju dežurni moralisti koji su zgroženi i zabrinuti. Pitam se koliko ima prebljubnika među tim (pr)osuditeljima koji valjda sebe smatraju oličenjem morala? Možda bi bilo manje nemoralno da su formalno ostali u braku - samo zato što je on predsjednik a ona prva dama pa da su i dalje oboje uživali u preljubu?
Istina, postoje muškarci koji bi bili nevjerni svakoj svojoj ženi, da ih imaju ne znam koliko. Ne zato što ih ne vole ili im nisu poželjne nego jednostavno zato što oni vole uzbuđenje koje donosi avantura, vole iskušati nešto novo ako osjete da bi to moglo biti dobro i zanimljivo novo iskustvo. Naposljetku se uglavnom vrate svojoj ženi. Neki su i dalje nezasitni pa traže nova izvanbračna iskustva.
Ljudi vole tražiti krivca zaboravljajući pritom da je uvijek potrebno dvoje i da nije za sve odgovorna samo jedna osoba. Ako već gospodin Sarkozy ima pojačan ljubavni apetit, barem je zatvorio jedno poglavlje svog emocionalnog života i nakon toga otvorio novo. To što obnaša predsjedničku dužnost ne čini ga neotpornim na sve ono što se događa i drugim ljudima.
Drugi je par rukava zašto su se obrušili na njegove ljubavne zgode u trenutku kad je kao političar povukao određene poteze koji se nisu svima svidjeli. To nam dokazuje da skretanje pozornosti s važnih političkih zbivanja na kojekakve afere nije samo hrvatski običaj. Jedino nisam sigurna ima li među hrvatskim političarima onih sa Sarkozyjevom ljubavnom reputacijom.
Kako vrijeme prolazi, u poštanskom sandučiću (ne elektroničkom, nego u sandučiću vulgaris) pronalazim sve veći broj pošiljaka raznih vrsta. Osim redovitih "pozdrava" našeg telekomunikacijskog poslužitelja te "čestitaka" distributera električne energije, nađe se tu i pravi mozaik podsjetnika na trgovačke lance i ostale sljedbenike boga Merkura ili, ako vam je draže, Hermesa.
I svi tvrde da su upravo oni najjeftiniji, najpovoljniji, i da baš oni nude najveći broj proizvoda po akcijskim cijenama. Ako nekim čudom ti papirnati mamci ne završe u dvorišnoj kanti za smeće, onda malo i zavirim u ta trgovačka obećanja prije nego što ih arhiviram u kućni "pretinac" za komunalnu službu.
Najčešće me zadivi "dobrodušnost" nekih stranih tvrtki čiji su proizvodi i nakon svih mogućih troškova i uvoza u Lijepu Našu još uvijek jeftiniji od onih hrvatskih. Osvrćem se jedino na cijenu jer o kvaliteti spomenutih superjeftinih namirnica ne mogu ništa reći iz jednostavnog razloga: ne usudim se kušati.
Da bi pridobili kupce, neki su trgovački divovi smislili novu strategiju. Osim reklamnih letaka, odlučili su izdavati i svoje novine (ili možda bolje "novine"). Umjesto jednog šarenog letka u sandučić stiže uvezan snop listova u kojem se, uz promidžbu proizvoda i njihovih neodoljivo niskih cijena, potencijalnim kupcima nude i drugi zabavni sadržaji: horoskop, najave koncerata, kazališnih predstava te članci o popularnim knjigama i filmovima, savjeti za kupovinu kućanskih aparata, vremenska prognoza, pa čak i križaljka.
Ali, uvijek postoji taj "ali". Ne smije se zaboraviti na sitna slova. Jer, upravo u tom kutku, negdje na zabačenom dijelu stranice piše ono "ali". A baš to je važno znati. Zato što: ponuda vrijedi do isteka zaliha (uvijek se zapitam je li možda u pitanju i istek roka trajanja), fotografije na letku (ili u novinama) ne moraju odgovarati stvarnom izgledu proizvoda, a moguće su i tiskarske pogreške.
Zaključak? Kažu da se u malim bočicama skriva otrov; slično tome, izgleda da su malim slovima ispisane velike informacije.
Ne sjećam se kad sam se prvi put susrela s naivnim slikarstvom. Baš kao što se ne sjećam kad je prvi put izišlo na vidjelo da i u mom karakteru postoji doza naivnosti. Ipak, sjećam se da u početku nisam bila ljubiteljica te vrste slikarstva. Nije mi se sviđao način prikazivanja ljudi, odnos veličina na slikama, često predimenzioniranje; sve je to stvaralo nekakav osjećaj nesklada i odbojnosti.
Ivan Lacković Croata: Skuplljanje trave
Bilo je to vrijeme kad o naivnom slikarstvu nisam znala ništa više od onoga što sam mogla vidjeti na slikama. U tom neznanju nisam mogla ni razumjeti pa prema tome ni voljeti tu vrstu slikarstva. Osim toga, tad su još u mojoj glavi prevladavale kojekakve nedozrele ideje (što ne znači da ih nema i danas).
Ivan Lacković Croata: Zimska idila
Kasnije su se stvari promijenile. Ne uči se samo za školu nego i za život. Tako sam, osim školskoga znanja, stekla i neke zrelije poglede na ljude i svijet. No postoji sumnja da sam i dalje vrlo naivna. Još uvijek vjerujem da su ljudi dobri (dok se ne dokaže suprotno) i da se razumijevanje, tolerancija, uvažavanje, potpora, humanost ne moraju svijećom tražiti.
Ivan Lacković Croata: Seljani
Naivni su umjetnici samouki, što označava i sam naziv njihove umjetnosti: naivna, izvorna, autohtona, ona koja pripada svojim korijenima, izvoru, iskonu. Hlebinska škola, čiji korijeni sežu u tridesete godine 20. stoljeća, iznikla je iz malog podravskog sela Hlebina i okolnih mjesta, odakle su potekli Ivan Generalić, Ivan Večenaj, Ivan Lacković Croata, Josip Generalić...
Ivan Generalić: Pejzaž
Posebnom tehnikom slikanja na staklu prikazivali su svoj kraj: prirodu, ljude i njihove običaje, svakodnevni život... Izbor motiva, boja, odnos veličina – sve to pokazuje ljubav i povezanost s idiličnim seoskim krajolikom, prirodom, ljudima, zemljom. Povezanost i zajedništvo. Što svjedoči da se neke dimenzije čovjekova života ne razvijaju samo školovanjem.
Ivan Lacković Croata: Potočnice
Promatrajući sve to, zavoljela sam tu vrstu slikarstva. I shvatila sam da imamo nešto zajedničko. Ne zaboravljam svoje korijene. U mojoj se glavi često nađu kojekakve idilične slike. Neprestano tragam za spontanošću i iskrenošću, povezanošću, razumijevanjem i zajedništvom. Stvarno sam naivna.
Mediji nas svakodnevno obasipaju različitim vijestima. U bombastičnim naslovima najčešće stoje riječi: prijavljen, optužen, napadnut, opljačkao, ubio, pronevjerio, pijan, poginuo, naoružan... Grozno, zar ne? Takve vijesti danas "vrište" s gotovo svih stranica tiskanih i elektroničkih medija.
Skandali i senzacije prodaju novine. Poznata je stara priča: nije vijest da je pas ugrizao čovjeka, nego da je čovjek ugrizao psa. Grozne se stvari događaju, od toga se ne može pobjeći i pred problemima ne treba zatvarati oči, no primijetila sam da od tolikog isticanja negativnosti ispada da povećalom treba tražiti ono što je dobro i pozitivno.
Kad mi se iz nekog razloga pomuti dobro raspoloženje, pokušavam se što manje opterećivati ružnim primjerima iz svakodnevice i nastojim ne zaboraviti pozitivnu stranu života. Preskočim ružne vijesti, prelistam stranice novina ne zaustavljajući se na opisima raznih grozota. Zapitam se ima li uopće dobrih vijesti u tom moru crnjaka? Gdje se skriva pozitiva? Bave li se neki ljudi samo dobrim vijestima?
Srećom, postoje takvi pozitivci. Samo ih treba naći. Zapravo, treba ih nastojati naći. Nastojati – jer često upravo ružne vijesti koje svakodnevno čitamo i slušamo djeluju na nas tako da i sami sve više počinjemo uočavati ono negativno i katkad gotovo i ne primjećujemo dobre vijesti.
Ipak, ima ljudi koji se trude pokazati nam pozitivnu stranu svakodnevice, svijeta, života. Na internetskoj stranici Dobre vijesti pozitivci se trude pronaći i objaviti tekstove u kojima se može pročitati da se svakodnevno događaju dobre stvari, samo o nama ovisi što ćemo za sebe odabrati. Hoćemo li se prepustiti negativizmu, opasnoj pojavi koja bi nas mogla ponijeti kao brza rijeka iz čije struje nećemo moći lako isplivati ili ćemo, potaknuti dobrim vijestima, i sami stvarati i prenositi pozitivnu energiju?
Na stranici dobrih vijesti piše: Dobre stvari događaju se svaki dan i to u neopisivo većem omjeru u odnosu na one loše. Zle stvari događaju se rijetko i sporadično, a dobre se događaju svaki dan, u svakoj ulici! Ne dozvolimo da loši ljudi i događaji, a koji su samo iznimka, ružna statistika i ništa više, dominiraju našim životima!
Možda na prvi pogled zvuči kao nemoguća misija. Ali samo na prvi pogled. Jer, svaka prilika za stvaranje dobrog i pozitivnog predstavlja jednu važnu kap - ako želimo stvoriti slap. Tko ne želi biti takva kap?
Gledam vremensku prognozu. Na Jadranu istočni i sjeveroistočni vjetar. I odmah mi postane jasno. Za sve je kriv vjetar! Naši su susjedi Talijani opet malo pecali pa ih je vjetar donio u hrvatsko teritorijalno more kod Palagruže. Nisu se još ni snašli u novonastaloj situaciji nakon proglašenja Zerpa, a već je zapuhao taj vražji vjetar i nekako ih ugurao u naš dio Jadrana.
I još ih je k tome dočekala posada HRM-a. No čini se da su i oni bili jednako zbunjeni jer, kako stvari stoje, još se ne zna tko će nadzirati Zerp. Jedno je teorija, drugo je praksa. Nemamo za to osposobljenu obalnu stražu, opremljene brodove. Ali imamo plan. Za nabavu brodova. Nameće mi se zaključak da je kralj Tomislav u 10. stoljeću imao bolje organiziranu mornaricu. Ovi današnji vladatelji samo imaju plan. Od pustog planiranja ne stignu misliti na provedbu. Ne mogu oni na sve misliti. Važno je da se planira. To čine veliki umovi. Poslije će već nekako biti. Snaći će se raja na terenu. Na licu mjesta.
Takav je primjer prosvjeta. Boss je smislio Hnos. Sjajan plan. Dječica će, umjesto sjedenja u učionicama, imati terensku nastavu. U prirodi. I u društvu. Tako će više naučiti, neće biti izloženi stresu i s veseljem će dolaziti u školu. Malo je samo ostalo nejasno tko će to financirati. Pa neće se valjda oni iz Ministarstva još i o tome brinuti? To – gdje će voditi djecu i tko će to platiti – neka rješavaju učitelji i roditelji.
U toj se gabuli netko dosjetio odvesti djecu u Turbo limač. Terenska nastava među igračkama. Plan ostvaren, djeca zadovoljna. Ali, naljutilo se Ministarstvo i osudilo takvo ponašanje. Učiti djecu potrošačkim navikama! To nije bilo u planu. Roditelji su zaduženi za plaćanje. Ministarstvo je smislilo kako će obrazovati djecu. Samo je šteta što opet izvedba zapinje.
Vratimo li se malo unatrag, lako ćemo se prisjetiti koliko je problema izazvao plan namijenjen studentima. Bolonjskom je deklaracijom hrvatska akademska zajednica postala dio europskog sustava obrazovanja. Mobilnost studenata, međunarodna suradnja, rad u malim skupinama, istraživanja – kako to dobro zvuči. Sve po europskim standardima. U hrvatskim uvjetima. Prevelik broj studenata, premalo prostora, loši tehnički uvjeti, uključujući i neke sveučilišne profesore čije su metode rada sve samo ne europske. Veseo plan, žalosna provedba.
U čemu je problem? Što je zajednično Zerpu, terenskoj nastavi i provedbi Bolonjske deklaracije? Sve je to lijepo smišljeno. Ipak, jedno je teorija, drugo je praksa. U ovom drugom obično sve padne u vodu. U doslovnom i u prenesenom značenju. Velike planove obično kuju oni koji ne razmišljaju o nedostatku novca i ne poznaju probleme u praksi. I zato, oprostite mi, ali cijelo vrijeme imam osjećaj da se, onako narodski rečeno – ide u svatove bez one stvari.
Kažu da se po jutru dan poznaje, a nova godina po prvom danu.
Svidjela mi se bjelina snježnog jutra i mnoštvo ptica u mojoj blizini: vrapci, sjenice, drozdovi, crvendaći, a danas i jedan djetlić.
Ne pitajte zašto je na slici samo jedna. Ta je sjenica najhrabrija. Čim se približim, naravno, dogodi se ovo:
Poslije ručka izbor nije bio prevelik; u ponudi su bile dvije discipline: slalom do stola i spust na krevet. Ipak, ništa od navedenog. Odlučeno je da se pođe u šetnju. Akcija pod nazivom: Priroda u bijelom ogrtaču. Kako je izgledala ta bjelina, mir i ljepota snijegom pokrivene šume, nešto neopisivo. Prenosim vam malo ugođaja.
U zagrljaju s bršljanom
Na cesti
Put u bjelinu
Grana
Smreka
Beživotno drvo
Ima li života na granama?
Na jelenovu tragu
Smrznuo se potočić
...i pokrio ga snijeg
Nakon duge šetnje, zasluženo:
Nadam se da je i vama bio lijep i ugodan prvi dan nove godine.