Gledam vremensku prognozu. Na Jadranu istočni i sjeveroistočni vjetar. I odmah mi postane jasno. Za sve je kriv vjetar! Naši su susjedi Talijani opet malo pecali pa ih je vjetar donio u hrvatsko teritorijalno more kod Palagruže. Nisu se još ni snašli u novonastaloj situaciji nakon proglašenja Zerpa, a već je zapuhao taj vražji vjetar i nekako ih ugurao u naš dio Jadrana.
I još ih je k tome dočekala posada HRM-a. No čini se da su i oni bili jednako zbunjeni jer, kako stvari stoje, još se ne zna tko će nadzirati Zerp. Jedno je teorija, drugo je praksa. Nemamo za to osposobljenu obalnu stražu, opremljene brodove. Ali imamo plan. Za nabavu brodova. Nameće mi se zaključak da je kralj Tomislav u 10. stoljeću imao bolje organiziranu mornaricu. Ovi današnji vladatelji samo imaju plan. Od pustog planiranja ne stignu misliti na provedbu. Ne mogu oni na sve misliti. Važno je da se planira. To čine veliki umovi. Poslije će već nekako biti. Snaći će se raja na terenu. Na licu mjesta.
Takav je primjer prosvjeta. Boss je smislio Hnos. Sjajan plan. Dječica će, umjesto sjedenja u učionicama, imati terensku nastavu. U prirodi. I u društvu. Tako će više naučiti, neće biti izloženi stresu i s veseljem će dolaziti u školu. Malo je samo ostalo nejasno tko će to financirati. Pa neće se valjda oni iz Ministarstva još i o tome brinuti? To – gdje će voditi djecu i tko će to platiti – neka rješavaju učitelji i roditelji.
U toj se gabuli netko dosjetio odvesti djecu u Turbo limač. Terenska nastava među igračkama. Plan ostvaren, djeca zadovoljna. Ali, naljutilo se Ministarstvo i osudilo takvo ponašanje. Učiti djecu potrošačkim navikama! To nije bilo u planu. Roditelji su zaduženi za plaćanje. Ministarstvo je smislilo kako će obrazovati djecu. Samo je šteta što opet izvedba zapinje.
Vratimo li se malo unatrag, lako ćemo se prisjetiti koliko je problema izazvao plan namijenjen studentima. Bolonjskom je deklaracijom hrvatska akademska zajednica postala dio europskog sustava obrazovanja. Mobilnost studenata, međunarodna suradnja, rad u malim skupinama, istraživanja – kako to dobro zvuči. Sve po europskim standardima. U hrvatskim uvjetima. Prevelik broj studenata, premalo prostora, loši tehnički uvjeti, uključujući i neke sveučilišne profesore čije su metode rada sve samo ne europske. Veseo plan, žalosna provedba.
U čemu je problem? Što je zajednično Zerpu, terenskoj nastavi i provedbi Bolonjske deklaracije? Sve je to lijepo smišljeno. Ipak, jedno je teorija, drugo je praksa. U ovom drugom obično sve padne u vodu. U doslovnom i u prenesenom značenju. Velike planove obično kuju oni koji ne razmišljaju o nedostatku novca i ne poznaju probleme u praksi. I zato, oprostite mi, ali cijelo vrijeme imam osjećaj da se, onako narodski rečeno – ide u svatove bez one stvari.
Post je objavljen 03.01.2008. u 15:00 sati.