Postoji taj period samoobmane. Traje toliko dugo koliko uspijevam gurati stvari pod tepih, a da se ne spotičem. I nastavlja se sve dok postoje stvari koje odvlače pozornost od tepiha, kako god se one zvale – dnevna politika ili europsko rukometno prvenstvo.
U međuvremenu se tepih dobrano izobličio, neravnine vire na sve strane. Obuhvatim ih pogledom sve odjednom i čini mi se da više ne mogu slobodno zakoračiti ni pola koraka naprijed. Jedino što mi preostaje je odignuti tepih i pogledati sve što sam pod njega nagurala. A pogled je mučan. Sadržaja ima dosta i najprije ga treba razvrstati. Jedini je način izvlačenje rukom. Za to treba hrabrosti. Jedan štipa, drugi izaziva grč, treći me lupa po glavi, četvrti točno zna gdje mi je bolna točka, peti je naporan, šesti me obeshrabruje...
Znam da nema drugog načina. Zbunjuje me pogled na sve te stvari, ljude, odnose, zbivanja... Odjednom ih ima tako mnogo a sa svima se moram sama suočiti. Licem u lice. Riskirajući da dobijem šamar. Možda i više njih. Katkad me iznenadi vlastiti mazohizam.
Treba izdržati. Poželim ući u trgovinu po tonu hrabrosti, veliku dozu strpljenja i nekoliko kilograma neosjetljivosti. Šteta što se još nijedna nije specijalizirala za takve artikle.
Valjda nešto znači već i to što sam uspjela prepoznati problem. Valjda. Možda. Ne znam...
Post je objavljen 28.01.2008. u 22:45 sati.