Što nam je zajedničko?

07.01.2008., ponedjeljak

Ivan Generalić: Poplava

Ne sjećam se kad sam se prvi put susrela s naivnim slikarstvom. Baš kao što se ne sjećam kad je prvi put izišlo na vidjelo da i u mom karakteru postoji doza naivnosti. Ipak, sjećam se da u početku nisam bila ljubiteljica te vrste slikarstva. Nije mi se sviđao način prikazivanja ljudi, odnos veličina na slikama, često predimenzioniranje; sve je to stvaralo nekakav osjećaj nesklada i odbojnosti.

Ivan Lacković Croata: Skuplljanje trave

Bilo je to vrijeme kad o naivnom slikarstvu nisam znala ništa više od onoga što sam mogla vidjeti na slikama. U tom neznanju nisam mogla ni razumjeti pa prema tome ni voljeti tu vrstu slikarstva. Osim toga, tad su još u mojoj glavi prevladavale kojekakve nedozrele ideje (što ne znači da ih nema i danas).

Ivan Lacković Croata: Zimska idila

Kasnije su se stvari promijenile. Ne uči se samo za školu nego i za život. Tako sam, osim školskoga znanja, stekla i neke zrelije poglede na ljude i svijet. No postoji sumnja da sam i dalje vrlo naivna. Još uvijek vjerujem da su ljudi dobri (dok se ne dokaže suprotno) i da se razumijevanje, tolerancija, uvažavanje, potpora, humanost ne moraju svijećom tražiti.

Ivan Lacković Croata: Seljani

Naivni su umjetnici samouki, što označava i sam naziv njihove umjetnosti: naivna, izvorna, autohtona, ona koja pripada svojim korijenima, izvoru, iskonu. Hlebinska škola, čiji korijeni sežu u tridesete godine 20. stoljeća, iznikla je iz malog podravskog sela Hlebina i okolnih mjesta, odakle su potekli Ivan Generalić, Ivan Večenaj, Ivan Lacković Croata, Josip Generalić...

Ivan Generalić: Pejzaž

Posebnom tehnikom slikanja na staklu prikazivali su svoj kraj: prirodu, ljude i njihove običaje, svakodnevni život... Izbor motiva, boja, odnos veličina – sve to pokazuje ljubav i povezanost s idiličnim seoskim krajolikom, prirodom, ljudima, zemljom. Povezanost i zajedništvo. Što svjedoči da se neke dimenzije čovjekova života ne razvijaju samo školovanjem.

Ivan Lacković Croata: Potočnice

Promatrajući sve to, zavoljela sam tu vrstu slikarstva. I shvatila sam da imamo nešto zajedničko. Ne zaboravljam svoje korijene. U mojoj se glavi često nađu kojekakve idilične slike. Neprestano tragam za spontanošću i iskrenošću, povezanošću, razumijevanjem i zajedništvom. Stvarno sam naivna.

Ivan Večenaj: Povratak iz šume

- 13:20 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Što nam je zajedničko?

07.01.2008., ponedjeljak