Marketing
Obračun kod čempresa
Fotografiranje snježne idile i prizori koje ste vidjeli nisu jedini rezultat moje večernje šetnje. Te sam večeri prošla pokraj nekoliko mjesta koja su me podsjetila na neke događaje iz srednjoškolskih dana. Glavni smo akteri bili moj prijatelj Bubi (Šta ti se dogodilo s kosom?) i ja.
Budući da smo u školu išli u popodnevnoj smjeni, često smo poslije nastave zajedno išli kući. Kad bi mu nastava završila ranije, obično bih ga srela na početku ulice koja vodi prema našem prigradskom naselju, oko tri kilometra udaljenom od grada. Stajao bi naslonjen (ili bolje rečeno nakošen) na drvo šljive zerdelije i strpljivo stopirao. Pritom bi tako smiješno objesio palac desne ruke da je taj njegov autostoperski položaj često bio tema zafrkancije.
Ti pokušaji da zaustavi nekoga tko bi ga povezao kući znali su potrajati i do kraja popodnevne nastave pa sam ga mnogo puta našla na istome mjestu.
Zatim bi uslijedili pregovori. Nagovarala sam ga da ide sa mnom pješke jer će inače sigurno još četrdesetak minuta (a možda i više) biti tako naslonjen na šljivu. Toliko nam treba do kuće, i to laganim korakom. Prvo je gunđao, brundao, zanovijetao i grintao što ga nagovaram, a onda svejedno išao sa mnom.
Ako je meni nastava završila ranije, pješačila sam sama. Događalo se da on uspije zaustaviti nekog vozača dobre duše, tako da ipak ne mora pješačiti. Sustigao bi me putem i mahnuo mi iz auta smijući se. Katkad bi nagovorio svog prijevoznika da stane pa poveze i mene (ako sam bila daleko od kuće).
Jednog mi je dana tako usput mahnuo a ja sam bezbrižno nastavila pješačiti. Bilo je zimsko doba i rano je pao mrak a ulična rasvjeta nije baš bila u potpunosti ispravna. Ne sluteći ništa, koračala sam putem kojim svakodnevno prolazim. U trenutku kad sam već bila blizu svoje kuće, iza jednog je čempresa netko iznenada iskočio pred mene ispuštajući nekakav neartikuliran zvuk.
Čempres je još uvijek na istome mjestu.
Gotovo istovremeno, glasno sam i nekontrolirano vrisnula. Toliko snažno da su susjedi počeli paliti svjetla. Kad sam shvatila da se preda mnom nalazi Bubi, počela sam vikati da nije normalan i još koješta što mi je tih sekunda palo na pamet. On se za to vrijeme držao za trbuh i savijao od smijeha.
Meni u tom trenutku nije bilo nimalo smiješno. Smijala sam se tek poslije, prepričavajući doživljaj. Prolazeći pokraj čempresa koji i danas stoji na istome mjestu, često se sjetim te epizode. Poslije toga bilo je još toliko doživljaja da bi se mogla napisati čitava zbirka o Bubijevim (ali i mojim) huncutarijama.
Post je objavljen 17.12.2007. u 20:20 sati.