Kako to moćno zvuči!

31.10.2007., srijeda

More i ja...

28.10.2007., nedjelja

Ovdje bih nacrtao stablo... ...ovdje kolibu... ...ali me suviše obuzima pučina. U oko mi stavlja bijelo jedro. Moram slušati šum valova. A ovdje bih s tobom nacrtan dugo u noć svemira sanjao u tišini. Ali sve vode uvijek idu samo jednom središtu. Sve zrake sunčeve. I svi povici ribara koji se svijaju u očaju. Ovdje bi lepršala tvoja haljina a ovdje u sjeni razgranata stabla blistao se krčag s vinom. I samo to besmisleno bijelo jedro koje sobom donosi vjetar i svjetlo jedinoga preostalog dana. Stihove napisao: Slavko Mihalić (pjesma Crtež) Fotografije snimila: Big Blue Odabrala: Big Blue Još samo nedostaje Đelo Hadžiselimović.

- 17:37 - Komentari (42) - Isprintaj - #

Kako se dobro udati

24.10.2007., srijeda

Tragovi mita

20.10.2007., subota

Kad je Čiovka u jednom svom postu objavila fotografije crkvice Sv. Ilije, prokomentirala sam da me podsjetila na jednu temu o kojoj bih pisala, ali moram dobro razmisliti na koji način skratiti tu opširnu priču. Kako sam počela okolo-naokolo, nisam baš uvjerljiva, zar ne? Gotovo svaki put kad ugledam kakvu crkvicu na vrhu brda, sjetim se te priče. Da budem preciznija, sjetim se kad doznam ime sveca koje crkvica nosi. Uglavnom su to sv. Ilija, sv. Mihovil, sv. Vid... Jeste li se kad zapitali zašto su sagrađene baš na tim uzvisinama? Zbog pogleda? Možda. Ali ima još nešto. Treba malo zaviriti u slavensku mitologiju. Stari su Slaveni svoje poimanje svijeta slikovito prikazivali stablom. Bilo je to "stablo svijeta". Da skratim pripovijedanje, spomenut ću vrhovnoga boga Peruna i njegova oponenta – Velesa (ili Volosa). Simbolično, na vrhu stabla, na suhome mjestu, bio je Perun - gospodar svega, gromovnik. Nasuprot njemu, u korijenu stabla bilo je mjesto boga Velesa. On je boravio u tom mokrom podzemnom svijetu. Često je prikazivan kao zmaj (ili zmija). Perun i Veles neprestano su se sukobljavali. Veles je Perunu priređivao razne nevolje, a potom bježao i skrivao se (pod kamen, pod drvo...), a Perun je tragao za njim i bacao munje. Prema mitskoj predodžbi, ta je borba zapravo prirodno stanje stvari i bila je potrebna da bi svijet funkcionirao; utjecala je i na izmjenu godišnjih doba. S vremenom su mnoga slavenska vjerovanja zamijenjena kršćanskim; tako su, primjerice, obilježja slavenskih božanstava preuzeli kršćanski sveci. Perunova su obilježja preuzeli: gromovnik sv. Ilija, sv. Juraj (koji ubija zmaja kao što Perun proganja Velesa - zmaja!), arkanđeo Mihael koji se svojim mačem bori protiv zla (koje ima oblik zmaja). Crkvice na brdima uglavnom nose imena tih svetaca koji su zamijenili Peruna, a njegovo je mjesto uvijek bilo gore, na visini, na suhom (kao na vrhu mitskog stabla). U cijelu se priču jedino malo "ne uklapa" sv. Vid; naime, on se nije borio sa zmajem i nije gromovnik, ali je zaštitnik vida, a neke crkvice sagrađene na uzvisini nose njegovo ime jer se upravo odande sve - najbolje vidi. Osim spomenutih primjera, tragove mita skrivaju još neka mjesta, imena, običaji... Sjetih se toponima. Pokraj Opatije nalazi se Volosko (uz more!), a na Učki (na suhom, gore!) - vrh Perun. Poznajete cvijet – peruniku? Raste na močvarnom tlu. Priča kaže da taj cvijet raste na mjestu koje je Perun pogodio gromom. Sigurno ćete se sada i sami sjetiti nekih primjera, a možda ste ovo već i znali. Kako god bilo, zanimljive su mi takve priče pa nisam mogla odoljeti da ovu ne podijelim s vama. Ako još nekoga zanimaju takve teme, preporučujem knjigu Vitomira Belaja: Hod kroz godinu.

- 14:20 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Pojačaj!

18.10.2007., četvrtak

Radeći nešto što ne zahtijeva preveliku koncentraciju, mnogo puta uključim televizor i s vremena na vrijeme škicam na ekran ili pak slušam radio - onako "jednim uhom". U takvim se trenucima često dogodi spontana reakcija: čim čujem neku pjesmu koju volim, nešto što nisam dugo slušala ili kakav dobar zvuk novijeg datuma, slijedi brzopotezno pojačavanje zvuka. Danas se to dogodilo kad je na radiju zasvirala pjesma koja me u istom trenutku potaknula da poželim glasniju izvedbu. Ništa neobično. Glazba je našla svoje mjesto među brojnim čimbenicima koji utječu na raspoloženje. Čitajući jedan tekst o slušanju glazbe, zamijetila sam jednostavno i zanimljivo objašnjenje: Glazba zbog specifičnog djelovanja svoga ritma, ima i psihogeno djelovanje. Duboki ritmički zvuk bubnjeva djeluje erotizirajuće. Spore, neprimjetne promjene ritma djeluju na moždane valove, izazivajući relaksaciju ili stimulaciju. Međutim, da bi se ritam dubokih tonova dobro čuo, glazba mora biti glasna! Brzi ritam može izazvati povećanje srčanog pulsa... Koliko god voljela slušati neku pjesmu, preglasna glazba ipak nije moj izbor. Budući da djeluje i na duh i na tijelo, takav zvuk katkad može imati i negativan učinak. Ne volim kad je toliko glasan da izaziva osjećaj titranja koji mi omogućuje da točno izbrojim sve unutrašnje organe i još na kraju provjerim je li svaki ostao na svome mjestu. Takva zvučna kulisa, osim spomenutog doživljaja, ostavlja još jedan – za uspomenu: u ušima se i poslije osjeća nešto nalik na koncert udruge pomahnitalih udaraljkaša ili pak na sindikalni protest ljutitih crkvenih zvonara. To su signali koje šalje tijelo kad je "napadnuto" prevelikom količinom decibela. Osim toga, treštanje glazbe djeluje zamorno, a može biti i uznemirujuće. Teško mi je shvatiti u čemu uživa onaj dio vozačke populacije koji u prtljažniku vozi nešto što se zove subwoofer i pritom od njegove buke ne čuje vlastite misli. A doživljaj je potpun kad se, nakon prolaska tog pokretnog diska, iza ugla još dugo čuje: dum-dum-dum-dum... i pada kestenje po asfaltu i čuju se psi u daljini (što bi rekao stari Fritz). Davno sam negdje pročitala da želja za glasnim zvukovima upućuje i na to da ljudi katkad ne vole biti u tišini - prepušteni samo vlastitim mislima (a one nisu uvijek ugodne). Sad se pitam o čemu li sam danas razmišljala kad sam "odvrnula" onu pjesmu. Ili je to bilo samo zato što je potaknula dobro raspoloženje? Kako god bilo, očito je uvijek dobro sjetiti se da u svemu treba imati mjeru jer slušanje glasne glazbe nesumnjivo predstavlja zadovoljstvo - doduše, ponekad samo za slušača, a ne i obvezno za okolinu. Ritam je naglašen i dobro čujan i bas lagano trese trbuh, dok jasni srednji i kristalni visoki tonovi "sami" ulaze u uši. No, to vrijedi samo u slučaju kada su najtiše glazbene dionice dovoljno glasne da bi bile jasne, a najglasnije tiše od praga boli od oko 120 db. Kao i kod slike - preslabo svjetlo zamućuje boje, a od prejakog bliješti u očima.

- 17:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Malo kamena i puno snova

16.10.2007., utorak

Malo kamena i puno snova, Bez kruha možda, bez ljubavi nikada Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa Sablju gusara, hajdučiju i šiju Koju zasjeda ne savija Ove noge zelenim sagom sna Ove ruke nevične za tjelesna milovanja Piratski greben iz zvjezdana dna Pozna prkosna zapljuskivanja Zaplovi među ribe, među koralje Perajo mojih tmina Neka nas struje i zvučne strelice nose U svjetlosne zdence dubina Neka poplave vode iz svih izvora Iz svih vrutaka i vrela Neka provale, neka šiknu i neka prskaju Jednakosti plavetnila Zipko ovih njihanja Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega Isto talasanje kolijevke i snivanja Koliko sunaca i sva su unutarnja I svako sunce sliku srca ima U mrtvom moru sve je mrtvo I sve je prozirna tišina A san je sidro koje veže Uz zemlju kamena i miris ružmarina. (J. Kaštelan: Uspomena)

- 22:16 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Pogled ispod kovrča

11.10.2007., četvrtak

One godine kad su geni odlučivali o mojoj frizuri, jednoglasno su zaključili da će obitelji kovrčavih pridružiti još jednog čupavog člana. Nakon što su obavili svoj dio posla, ustao je gospodin Genotip i rekao da dio treba prepustiti i okolini u kojoj će XX-kromosomka živjeti nakon što ugleda svjetlo dana. Morat će se snalaziti u različitim vremenskim uvjetima i na različitim temperaturama, a frizura neće biti postojana. I tako je počela pustolovina moje kovrčave kose koja se otad susretala s mnogim frizerkama, a one su pokazivale različite stupnjeve snalažljivosti i umijeća šišanja pa je bilo kojekakvih frizura: od eksperimentalnih pokušaja da se ukroti škarama pa sve do divlje lavlje grive. Iznenađenjima nikad kraja. To je glavno obilježje kovrčave kose, taj faktor iznenađenja. Kako god se zamisli neka frizura, nikad se ne zna što će točno na kraju ispasti. Sjećam se kako je jedna frizerska "majstorica" puna radnog elana malo pretjerala u podrezivanju pa su nakon sušenja kovrče postale još kraće; štoviše, prekratke i bez oblika po kojem bi se uopće mogao prepoznati pojam "frizura", a ja sam izišla iz salona mantrajući: "Narast će!" Nakon godina traganja, metodom pokušaja i pogrešaka, pronašla sam frizerku s kojom sam uspjela sklopiti bilateralni sporazum o stabilizaciji i održavanju kose. Istina, i sad imamo uspona i padova, ali nema fatalnih pogrešaka. S vremena na vrijeme dogodi mi se čeznutljiv uzdah kad vidim lijepo ošišanu ravnu kosu; frizuru kakva je u mom slučaju – nemoguća. Čak su i pokušaji "ravnanja" kovrča (iz čiste znatiželje) završavali neslavno jer sam i sebi i drugima nezamisliva s ravnom kosom. Toliko je neobično da je nakon jednog takvog eksperimenta moj dugogodišnji prijatelj, prolazeći autom pokraj moje kuće, odmah "snimio" tu čudnu situaciju. Vidjevši me u dvorištu, istog trenutka poslao je SMS s pitanjem: "A što ti se dogodilo s kosom?" Sjetih se svih tih zgoda i nezgoda s razlogom jer i danas, nakon nekih 11 277 dana suživota s kovrčama, iznenađenjima nikad kraja budući da se njihova neukrotivost povećava s količinom vlage u zraku. I s PMS-om, da se ne zavaravamo. Pitanje je bilo o čemu će biti post. Srećom, prevladale su kovrče. Doduše, možda je nekima i to dovoljno strašno, ali nadam se da su i prije čitanja ove rečenice znali da "iksić" u gornjem desnom kutu služi za prekid "programa".

- 21:20 - Komentari (38) - Isprintaj - #

Zelena oaza

07.10.2007., nedjelja

Bio jednom jedan grof. Uobičajen početak bajke, zar ne? No kraj priče o grofu Josipu Jankoviću nije nimalo nalik onome "živjeli su dugo i sretno" iako bi riječ bajkovito jako dobro mogla opisati mjesto na koje se povukao da bi ostatak života proveo uživajući u miru, tišini i ljepotama prirode. Jankovac je bajkovita zelena oaza na Papuku, koja je dobila ime po spomenutom grofu, časniku austrijske vojske, koji je sredinom 19. stoljeća (imao je tada 75 godina) odlučio napustiti Beč i sagraditi utočište u toj maloj dolini smještenoj u stoljetnom zagrljaju šume. Doći u Jankovac znači zaviriti kroz zelene krošnje i zagledati se u dušu prirode; uživati svim osjetilima. I otkrivati baštinu... Grof, zaljubljenik u prirodu, uredio je dolinu, a iskopana su i jezera koja su se punila vodom iz pećinskog izvora. Preusmjeravanjem vodotoka nastao je i prekrasan slap Skakavac koji se s tridesetak metara obrušava u kanjon Kovačica. Slapu trenutačno nedostaje vode, no zato postoji manji, a ipak lijep: Teško je reći što je ljepše: slap od vode, slap od zelenila: ...onaj od stijena: ...ili sve to zajedno: Poučna Grofova staza otvorena je u rujnu prošle godine. Duga je oko 2, 20 km. Šetnja stazom čini se kao putovanje kroz čarobne svjetove. Neobičan zagrljaj drveća: Skrivena od pogleda, ali ipak uočljiva zbog svoje boje: Sve se u prirodi nastoji ostaviti netaknuto, pa i srušeno drveće. Stoga se povremeno treba provlačiti ispod: Nakon provlačenja slijedi penjanje: Poučnom stazom možete prošetati sami ili u pratnji vodiča. Uz stazu su postavljene ploče s kratkim opisima biljnog i životinjskog svijeta te povijesnim podacima. Razgovarajući s vodičem, može se doznati i više od onog što piše na pločama uz stazu. U šumi se nalazi i pećina zvana Maksimova spilja. Nazvana je tako jer se u njoj polovicom 19. stoljeća skrivao hajduk Maksim Bojanić. Priča se da je bio ljubitelj žena, a navodno je i stradao zbog ljubavne avanture. Doznavši da mu žena ljubuje s Maksimom, ljubomorni je muž razotkrio hajduka i on je zatim ubijen. Papuk je, čini se, prepun raznih priča. Budući da je grof Janković bio zaljubljenik u tu malu oazu, želio je da ga pokopaju u obližnjoj spilji iznad jezera, što je i učinjeno. Nakon I. svjetskog rata njegovo se posljednje počivalište našlo na meti razbojnika koji su odlučili provaliti u grobnicu u potrazi za grofovim dragocjenostima. U tom je razbojničkom pohodu razbijen i sarkofag te se ne zna što se dogodilo s grofovim posmrtnim ostacima; pretpostavlja se da su razasuti po šumi. Da priča bude još sličnija filmskom scenariju, kažu da zla sudbina prati svaku građevinu koja se izgradi na mjestu nekadašnjeg grofova lovačkog dvorca. Prvi je planinarski dom izgorio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon toga izgrađen je novi, ali i njega je progutao požar (1987.). I treći je put na istome mjestu podignut planinarski dom koji je devastiran u Domovinskom ratu. Obnovljen je, uređen i danas putnicima namjernicima nudi hranu i prenoćište. Teško je povjerovati da bi se na tom lijepom mjestu ljubiteljima prirode mogle događati bilo kakve nevolje. Pa i grof je bio ljubitelj prirode, stoga je malo vjerojatno da bi uznemiravao svoje posjetitelje. Možda bi samo mogao malo navući za uho one koji - osim tragova stopa - u šumi ostavljaju i smeće (žalosno, ali istinito - prazne vrećice od čipsa, plastične boce i slično). Takve bi doista mogao malo isprepadati da im zagađivanje više ne padne na pamet. Zanemarimo li tu činjenicu, svi su ostali prizori bili ugodni oku, uhu i duhu. Pa čak ako je i grof malo pripomogao da se "izvrti" ovakav mozaik:

- 00:16 - Komentari (47) - Isprintaj - #

Gađenje u svijetu

03.10.2007., srijeda

Kalničke skitnje

01.10.2007., ponedjeljak

Kad jednom posjetim neko mjesto i ono mi se svidi, obično se tamo volim vratiti još koji put. Zanimljivo je uočavati promjene koje se u međuvremenu dogode, a ako postoji više sadržaja koje vrijedi vidjeti - dobro je ostaviti štogod i za sljedeći put, pa eto razoga za ponovni posjet. O jednom prijašnjem izletu na Kalnik zabilježila sam dojmove i na blogu. Za vrijeme prvog posjeta trebalo se uspeti na ostatke stare utvrde; drugi put čak do televizijskog odašiljača, a preostalo je još obići i poučnu stazu koja je duga pet kilometara i ima kružni oblik, što će se pokazati kao jako važan čimbenik jer je polazišna i završna točka – planinarski dom. Sunčana nas je nedjelja izmamila na put prema tom zanimljivom odredištu na sjeverozapadu Lijepe Naše. Peteročlana se "ekspedicija" naoružala dobrom voljom, bocama vode i još nekim sitnicama među kojima je, naravno, neizbježan fotoaparat. Došavši na odredište, najprije smo se nabrzaka uspeli na gradinu – da se malo zagrijemo. S vrha utvrde puca veličanstven pogled na okolicu: Budući da su stare zidine obrasle zelenilom, uspon na njihov vrh ne znači samo lijep pogled na okolicu, nego i zanimljive prizore ako osluhnete cvrčkovu simfoniju pa razmaknete grančice grmlja u kojem se skriva majstor-pjevač: Ostavili smo ga neka mirno sklada svoje pjesme, a mi smo sišli s gradine i uputili se poučnom stazom. Ušli smo u šumu i odmah osjetili promjenu temperature pa brže-bolje posegnuli za majicama dugih rukava. Budući da sam na blogu nedavno pokazala jednu šumsku priču, dovoljno je reći da se i u kalničkoj šumi može uživati u jesenskoj ljepoti biljnoga svijeta: mnogo je paprati, cvijeća, gljiva, a uz poučnu stazu postoje i drvene oznake s nazivima pojedinih biljaka. Šumsku je tišinu narušavao samo odjek naših glasova i zvonjava smijeha dok smo vrludali stazom. A uz stazu... Ovaj put, osim raznih biljnih vrsta, zanimljivost je da se usred šume nalaze ostaci crkve Svetog Martina koja se spominje u 14. stoljeću. Predaja kaže da se u crkvici molio sveti Martin, a na to su mjesto dolazili hodočasnici koji su mu se zavjetovali. Ostaci crkvice Flora i fauna uz rub šume Ušavši ponovno u šumu, na putu prema planinarskom domu sreli smo mladića i djevojku koji su dolazili iz suprotnog smjera, a željeli su stići do istog cilja kao i mi. Izgubili su se među oznakama i puteljcima pa nas upitali mogu li s nama. Naravno, pozvali smo ih da nam se pridruže i nastavili dalje u revijalnom tonu, a sve zafrkancija o našem putovanju šumskim stazama. U tim se trenucima jedan maštoviti član "ekspedicije" zapitao kako bi bilo da sve počne sličiti na horor. Odmah je spomenut scenarij: izgubili bismo se, u šumi bi nas uhvatio mrak, a pojavio bi se netko s motornom pilom... Kad smo nakon toga zastali da malo predahnemo i popijemo vode, naši su nas suputnici napustili. Tko zna zašto... Nema veze, važno je da smo mi njih izveli na pravi put. Do kraja staze bilo je važno otkriti osjeća li se miris palačinki. To bi značilo da smo blizu planinarskog doma. Napokon se i to ostvarilo. Na kraju putovanja tamo nas je čekao još jedan zadatak. Uspješno smo ga riješili. Jedni s marmeladom, drugi s čokoladom. Posjet Kalniku uistinu je lijep doživljaj. Odlučite li tamo provesti dan, neće vam biti žao. Samo nemojte na kraju u šest sati predvečer popiti kavu. Inače ćete "obradovani" nesanicom u 2.30 ujutro pisati post o Kalniku.

- 02:32 - Komentari (27) - Isprintaj - #