Bankar Vlado dolazi kući i prepričava ženi i susjedi koje je zatekao dok su ispijale popodnevnu kavu:
-Znate što je novo? Danas je kod mene bio Pero Horvat. Prvo se raspitivao o stambenom kreditu, a onda je zatražio da mu se isplati cijeli iznos devizne štednje. Imao je sedamdeset tisuća eura. Možda kupuje stan? Pa on i žena žive u kući s njegovim roditeljima. Tko zna što namjerava.
U isto vrijeme...
Liječnica Ana na proslavi rođendana svoje nećakinje priča okupljenom društvu:
-Nećete vjerovati tko je počeo dolaziti u moju ordinaciju! Sjećate se onoga Karla Marića koji je radio u laboratoriju? E, njegova prva žena, Nina. Trudna je. Ne znam tko je taj njezin novi...
U čemu je problem? Aha, nije u redu da dolaze s posla i pričaju o svojim klijentima, pacijentima... Jasno, postoji nešto što se zove profesionalna etika. U svakoj profesiji postoje pravila kojih se treba pridržavati pa je, u skladu s tim, očito da u navedenim primjerima osobe ne postupaju po pravilima profesionalne etike.
Zbog tih pravila, i kad navodim primjer koji mi je poznat iz moje prakse, situacije o kojima govorim vrlo su općenite. Pogotovo mi ne pada na pamet raspredati o nekome navodeći ime, prezime i različite podatke te opširno izvještavati osobe kojih se to nimalo ne tiče; štoviše, dobro se zna kome, zašto i kako treba podastrijeti te informacije.
Jedna me današnja situacija dovela do toga da se (po tko zna koji put) osjećam kao čuđenje u svijetu. U sasvim neformalnom razgovoru u jednom me trenutku kolegica s posla upitala:
-Jesi se ti prijavljivala za posao tamo na ono XY mjesto?
S obzirom na to da znam o kojem se mjestu radi i da to nije prvi put da me netko o tome pita, uspjela sam strpljivo sročiti negaciju iako mi je već dojadilo stalno ponavljati da se nisam prijavila za to mjesto. No ovoga puta ostadoh posve iznenađena njezinim sljedećim pitanjem - jesam li išla po potvrdu o nekažnjavanju. Jer, "netko" je rekao da sam išla po potvrdu i da mi je to očito trebalo za spomenuto XY mjesto.
Zgranuta činjenicom da se takve stvari prepričavaju (ah, zbilja sam naivna), odgovorih joj još jednom da zaista nisam išla po potvrdu o nekažnjavanju da bih se prijavila na to mjesto.
Uistinu je tako. Samo nisam željela objašnjavati detalje. Naime, nisam je išla tražiti da bih se prijavila za to mjesto, nego za neko sasvim deseto, ali to je u ovom slučaju najmanje važno i nikoga se ne tiče. Ipak, ispalo je suprotno. Neke su pripadnice sudske birokracije u mome gradu očito jako dobro upoznate s tim gdje koja osoba radi, a ako poznaju još nekoga iz tog okruženja, eto prilike da se ponovi situacija s početka priče:
Službenica priča osobi X:
Znaš tko je danas bio kod mene? Ona Blue što s tobom radi. Došla je po potvrdu o nekažnjavanju, pisalo je da joj treba radi zapošljavanja, vi sigurno ne znate ništa o tome? Kažem ti, došla je danas po to.
I tako priča krene...
Stvarno se uvijek iznova čudim kako neke osobe ne poznaju osnove kulture, a da ne govorim o profesionalnoj etici. Što se može protiv toga? Tragati za izvorištem gradskih tračeva? Istraživati je li me tko vidio ili je ipak netko nekome rekao? Već mi se doista sve to gadi. Tolika je razina gađenja da ne mogu pronaći riječi kojima bih to opisala.
Post je objavljen 03.10.2007. u 21:52 sati.