Pojačaj!

18.10.2007., četvrtak

Radeći nešto što ne zahtijeva preveliku koncentraciju, mnogo puta uključim televizor i s vremena na vrijeme škicam na ekran ili pak slušam radio - onako "jednim uhom". U takvim se trenucima često dogodi spontana reakcija: čim čujem neku pjesmu koju volim, nešto što nisam dugo slušala ili kakav dobar zvuk novijeg datuma, slijedi brzopotezno pojačavanje zvuka.

Danas se to dogodilo kad je na radiju zasvirala pjesma koja me u istom trenutku potaknula da poželim glasniju izvedbu.

Ništa neobično. Glazba je našla svoje mjesto među brojnim čimbenicima koji utječu na raspoloženje. Čitajući jedan tekst o slušanju glazbe, zamijetila sam jednostavno i zanimljivo objašnjenje:
Glazba zbog specifičnog djelovanja svoga ritma, ima i psihogeno djelovanje. Duboki ritmički zvuk bubnjeva djeluje erotizirajuće. Spore, neprimjetne promjene ritma djeluju na moždane valove, izazivajući relaksaciju ili stimulaciju. Međutim, da bi se ritam dubokih tonova dobro čuo, glazba mora biti glasna! Brzi ritam može izazvati povećanje srčanog pulsa...

Koliko god voljela slušati neku pjesmu, preglasna glazba ipak nije moj izbor. Budući da djeluje i na duh i na tijelo, takav zvuk katkad može imati i negativan učinak. Ne volim kad je toliko glasan da izaziva osjećaj titranja koji mi omogućuje da točno izbrojim sve unutrašnje organe i još na kraju provjerim je li svaki ostao na svome mjestu. Takva zvučna kulisa, osim spomenutog doživljaja, ostavlja još jedan – za uspomenu: u ušima se i poslije osjeća nešto nalik na koncert udruge pomahnitalih udaraljkaša ili pak na sindikalni protest ljutitih crkvenih zvonara. To su signali koje šalje tijelo kad je "napadnuto" prevelikom količinom decibela.

Osim toga, treštanje glazbe djeluje zamorno, a može biti i uznemirujuće. Teško mi je shvatiti u čemu uživa onaj dio vozačke populacije koji u prtljažniku vozi nešto što se zove subwoofer i pritom od njegove buke ne čuje vlastite misli. A doživljaj je potpun kad se, nakon prolaska tog pokretnog diska, iza ugla još dugo čuje: dum-dum-dum-dum... i pada kestenje po asfaltu i čuju se psi u daljini (što bi rekao stari Fritz).

Davno sam negdje pročitala da želja za glasnim zvukovima upućuje i na to da ljudi katkad ne vole biti u tišini - prepušteni samo vlastitim mislima (a one nisu uvijek ugodne). Sad se pitam o čemu li sam danas razmišljala kad sam "odvrnula" onu pjesmu. Ili je to bilo samo zato što je potaknula dobro raspoloženje?

Kako god bilo, očito je uvijek dobro sjetiti se da u svemu treba imati mjeru jer slušanje glasne glazbe nesumnjivo predstavlja zadovoljstvo - doduše, ponekad samo za slušača, a ne i obvezno za okolinu. Ritam je naglašen i dobro čujan i bas lagano trese trbuh, dok jasni srednji i kristalni visoki tonovi "sami" ulaze u uši. No, to vrijedi samo u slučaju kada su najtiše glazbene dionice dovoljno glasne da bi bile jasne, a najglasnije tiše od praga boli od oko 120 db. Kao i kod slike - preslabo svjetlo zamućuje boje, a od prejakog bliješti u očima.

- 17:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Pojačaj!

18.10.2007., četvrtak