Dimni signali

26.09.2007., srijeda

Prostorijama doma mog već danima harače majstori. Posvuda radni materijal - kao u dobro opskrbljenoj željezari, a zvukova se ne bi posramio ni proizvodni pogon tvornice traktora. Poredak stvari: Hirošima i Nagasaki u malom. Provesti dan izvan kuće u kojoj je takva situacija, pa čak i kad to znači izbivati od šest ujutro do sedam navečer i uključuje troznamenkasti broj prijeđenih kilometara – uopće ne zvuči loše iako se u ovom trenutku osjećam kao da me pregazio John Deer. Mislim na traktor, naravno. I što onda može zvučati ljepše od povratka kući nakon što je tajfun Majstor za danas završio svoj razorni pohod? Eh, ali stvari često nisu onakve kakvima se čine! Sve bi bilo dobro da Majstor nije uživatelj nikotina. I da ova blogerica nije iz dana u dan sve svjesnija organske nepodnošljivosti dima duhanskih proizvoda, koji se uvlači u sve pore, stanice, molekule, atome...nazovite to kako hoćete. Ušla sam u sobu i prvi dojam bio je – miris cigareta. Moj dražesni Majstor, pušač, u svom je pohodu posvuda ostavljao duhanski zadah. I koliko god ja otvarala prozor, vrata, smišljala taktiku i strategiju za borbu protiv te pošasti, nema pomoći dok ne prođu dva-tri dana bez dimnih signala i dok se taj neugodni trag sasvim ne izgubi. To me već me poprilično ljuti. Zašto bih ja morala udisati te mirise (može li se to nazvati mirisom?) ako me taj "sport" ne zanima? I kamo god se okrenem, na sve strane uočavam Nicotove sljedbenike: na ulicama, u kafićima (grozim se zadimljenih kafića zimi) pa čak i ljeti na plažama – to je posebna priča. Ne mogavši više gledati svakodnevno manifestiranje nekulture jednog pripadnika germanske "uljudbe", ljetos sam na plaži tom primjerku EU-građanina u dvi-tri riči rekla što mislim o njegovu bacanju opušaka po plaži. Pa ako on puši, tko sve mora ispaštati zbog toga? Pušenje je stvar izbora, kao i mnoge stvari u životu. No ako je netko izabrao pušenje kao svoju naviku, to ne mora biti i moj izbor. I na kraju - posebna "zahvala" gospodinu Jeanu Nicotu, francuskom ambasadoru u Portugalu, koji je 1560. uputio pošiljku duhana Katarini Medici. Da joj barem nikad nije stigla! Kako se loš glas daleko čuje i brzo putuje, već krajem 16. stoljeća Turci su tu nevolju donijeli i u naše krajeve.

- 22:50 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Šumska priča

23.09.2007., nedjelja

Neka šuma priča... Ulazak u oazu tišine Zaljubljene gljive Veprina Nježno biće Žir Tko se želi penjati? Luda gljiva Gužva Klobuk Kad se planinari zaljube, crtaju ovakve oznake:

- 19:30 - Komentari (44) - Isprintaj - #

"Kakve veze imaju godine sa tim..."

20.09.2007., četvrtak

Znate onaj doživljaj kad ujutro čujete neku pjesmu pa vam se ona cijeli dan mota po glavi? E, tako sam jutros na putu do posla uključila radio i zasvirala je ona pjesma koju pjevaju Aki i Tina Rupčić: I samo ne daj nikada da nam ljubav bude navika i samo ne daj, ne daj nikada da nam ljubav bude navika. Ne, naravno da mi nisu odmah ujutro padale na pamet kojekakve filozofske misli; eh, ne biste mi valjda povjerovali da sam u tim jutarnjim satima već razmišljala o muško-ženskim odnosima? A, ne, ne. Došavši kući, ponovno sam se sjetila pjesme i tako pjevušeći (dobro, priznajem, bilo je i glasnijih dionica), počela sam nešto kontemplirati o temi postane li ljubav navika. Sad ide onaj dio u kojem trebam reći što mislim o tome, zar ne? U početku bijaše zaljubljenost. Onda dolaze teorije (najdraža mi je ona da je sve relativno, pa čak i teorija relativnosti): koliko to traje, kako se osjećaji produbljuju itd., znate već tu priču. Ljubav, brak; rađaju se djeca, nižu se događaji, prolaze godine. Jasno mi je da, slijedom toga, nije sve kao u početku. I nije to ništa neobično. Štoviše, to bi trebalo značiti da se nakon one prvotne zanesenosti izgradio čvrst, kvalitetan odnos utemeljen na ljubavi, uzajamnom poštovanju, povjerenju... Isto tako, jasno mi je da pritom postoje usponi i padovi, postoje problemi, iskušenja, a postoje i rješenja. I što se onda dogodi? Čini mi se da neki u toj životnoj svakodnevici zaglibe u rutinu i prepuste joj se. Jedni se čak otuđe, udalje, a drugi postanu gospodin i gospođa Navika. Ne znam što je gore. Kako se ljubav pretvori u naviku? Mislim da to dolazi onda kad ljudi zaborave njegovati ljubav. Život im postane poput stroja koji se sastoji od mnoštva "kotačića"; pretvore se u takav "kotačić" čiji je jedini zadatak vrtjeti se kako bi sve funkcioniralo. Taj ih automatizam zarobi, više se ne trude obogaćivati svoj odnos, žive po ustaljenom ritmu, brinu se za djecu, dijele troškove, obveze, postelju. Mnogi zaborave ono što ih je privuklo; zaborave lijepe trenutke koje su proživjeli u početku. Zametnu ih u neki pretinac sjećanja i ne trude se oživjeti to; zaborave da se mogu uvijek iznova zaljubljivati jedno u drugo. Ne sjete se obnoviti zaljubljenost, prihvate to kao nešto prolazno (jer - ionako su već dugo zajedno). A kako pjesma kaže: Samo ne znam kakve veze imaju godine sa tim... Zašto neki misle da se više ne trebaju truditi nakon 10, 15, 20... godina? Zato što ih je ljubav spojila pa se i nadalje podrazumijeva? Zar je ne treba njegovati? To je potrebno uvijek, neovisno o vremenu, o broju godina, bio on jednoznamenkast ili dvoznamenkast. Za rješenje te "jednadžbe" dovoljne su sitnice, a rezultat je golem. Tko ne voli uvijek osjećati ljubav? Dotakni mi usne probudi mi tijelo jos je vatre ostalo dotakni mi dusu srce vrelo za tebe je gorjelo. I samo ne daj nikada da nam ljubav bude navika i samo ne daj, ne daj nikada da nam ljubav bude navika. Dodatak: Tragikomičan primjer

- 20:20 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Izaberite naslov kakav želite

19.09.2007., srijeda

Nikada nisam bila na Zrću. Gužva, buka, mnoštvo ljudi; neznanci željni ludog provoda – to je samo dio moje predodžbe o tom mjestu na kojem je imperativ – zabaviti se. Ni po čemu me ne privlači ta navodna meka zabave pa nisam nikada ni poželjela otići tamo. Da nisam već velika (doduše, ne kao jablan, više kao mala voćka poslije kiše) i da sam povodljiva i prestrašena da će me društvo odbaciti, možda bih i pomislila da moj osjećaj ravnodušnosti prema mjestu koje privlači masu, a ja ipak ne doživljavam taj magnetizam – znači da sa mnom nešto nije u redu. No odavno sam shvatila da je sa mnom sve u redu, da imam pravo na drukčiji izbor i da se pritom dobro osjećam. Nikada nisam bila u Slimenu. Mir, tišina, povjetarac, sunce i kamen – to je samo dio moje predodžbe o tom malenom mjestu na kojem je jedini "imperativ" – doživjeti prirodu. Privlači me pomisao na odlazak tamo. Obećala sam sebi da ću to i učiniti. Za to postoji više razloga. Jedan je od njih i ova priča: Na pola puta između Omiša i Makarske, u uvali zvanoj Vrulja prema lokalnoj legendi nalazi se potonuli grad Pelegrin čija se zvona čuju u olujnim noćima. Lokacija je poznatija pod nazivom Dubci. Na vrhu brda je prosjek za cestu, a uz sam taj prosjek je jedan veliki kamen na kojem je sjedio Josip Pupačić kad je pisao: "More". Sjetila sam se toga s povodom. Na današnji je dan 1928. u Slimenu rođen Josip Pupačić. Iako ne znam u kojem sam životnom trenutku zavoljela poeziju (a sad mi se čini da to traje oduvijek), znam da sam se s Pupačićevim Morem susrela još u osnovnoj školi i sjećam se da me već tad očarao razigranošću svojih riječi i jednostavnim, a tako poetičnim izrazom. Kasnije se to prijateljstvo s njegovom poezijom još produbilo. Svojim se pjesmama o ljubavi, zavičaju, životu..., lako približava čitatelju pa se jednostavno gubi granica između njihovih duša. Samo se treba prepustiti... Cetina Nije to nikakvo čudo, ali pogledajte je: potopljeno selo i ljepše klisure od bilo kojeg grada. Brza je i mirna je, Pogledajte je, kad se suton okupa: tri ovce na otoku i jedno magare. I sve je potopljeno. Samo jedan jablan gleda svoj stas u vodi... Nije to zato što Cetinu volim; ali, ovakvog grada još nisam vidio Bože moj - Cetina! Molitva ljubavi Kad me ispuniš postajem svijetao iznutra i, svijetleći, obasjavam prostor u koji te unosim Kad te nestane odjednom potamnim Tvoje useljavanje i iseljavanje preobražava me kao što mijene preobražavaju godine Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba daj u trenutku moga djela ostani prisutna u meni Tek tako bih nestvaran za život sjao iz krute skamenjene prošlosti u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti tamne ponore duša. Daleko moja Sve što bih ti mogao reći il dati u ovoj maloj vrtnji koja je netom počela bila bi samo tiha jeza, tiha vedrina Sve iz bolova, iz bujnih perivoja u ovom času što ga se plašim Al to ne mogu glasom, šapatom, pjesmom Negdje u treperenju krvi, zglavcima, dahu nosit ću te prema tuđini ko mornar more A ti, i tako sama ostat ćeš daleko moja daleko moja bez mene, bez nas, bez svega Tajna Ti si moja tajna, ljubav koja moli tajnu moje tajne da joj tajnu skrije. Jer ako prestaneš biti tajna moja nestati će čara sutonskih tišina. I ja ću te skinut s blistavih visina da na tvoje mjesto dođe druga žena, I reći ću svijetu: tajne nema. Nestati će čara sutonskih tišina. I ne znaš I ne znaš kako je bio velik dan i kako si me voljela, i kako si bila mala za ljubav. I ne znaš kako te nije bilo, i kako si me voljela i kad si postala veća a nije te bilo kako si me voljela. I kad su glavinjali spori dani kako si me voljela. I kad si došla a bio sam umro kako si me voljela. I kako si narasla I kako nisi znala. Zaljubljen u ljubav Volio sam je kao travu i kao jasenje, ko trstiku i kanarinca ko uspavanku i majčino buđenje. Zaljubio sam se u nju, u malu djevojku u njezine prste nemoćne u struk kostelje moje zelene. Volio sam je, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju. Nju, u čijim se kosama migoljila magla, nju, čiji je vrat skladni snop sita, čiji je hod šetnja paprati. Nazivao sam je vidrom i lasicom, rijekom i pašnjakom, srnom i janjetom. Jer se svlačila kao zora, jer se podavala kao svijeća i otimala kao živica. Volio sam je kao ženu, ko dijete, ko brata, volio sam je kao mir i kao povratak; nju, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju.

- 00:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Kako je Blue tražila jesen

16.09.2007., nedjelja

Čudite se? Ako je Potjeh mogao tražiti istinu, zašto ja ne bih mogla tražiti jesen? U svakom slučaju, odlučila sam da sunčano nedjeljno popodne neću provesti u kući. "Naoružala" sam se fotoaparatom, "zaplijenila" očev bicikl i odjurila tražiti jesen. Znam da ona za sunčanih dana postane prava zavodnica za kojom se pomame sva osjetila. U trenutku kad je obuhvatim pogledom i osjetim toplinu sunca na koži, a oko mene zatreperi glasanje ptica, šuškanje lišća, pucketanje grančica i miris šume, točno znam da sam je našla. Ne, nije to lak zadatak; treba prijeći kilometre ako se želi zaviriti pod skute jeseni. To je doživljaj koji vrijedi opisati. I nije mi jasno zašto smo uvijek morali pisati sastavke o jeseni koji su imali naslove: Stigla je jesen, Jesen u mom zavičaju, Jesen u gradu... Zašto nismo mogli pisati npr.: Kako sam tražio/tražila jesen, Kako se jesen nasmiješila, Jesen na biciklu... Onda bih ja lijepo mogla napisati kako sam tražila jesen, i to na biciklu! Najprije sam je pronašla uz cestu. U crvenom osmijehu gloga. Biljka ukusnih plodova, ali čini mi se – pomalo zaboravljena. Evo, da ga otmem zaboravu: Zatim sam osjetila njezin miris. I šuma joj je otvorila svoja vrata... Iako na prvi pogled izgleda idilično, život na selu nije nimalo lak. Potvrđuju to i prizori davno zapuštenih bunara, kuća u kojima nitko ne stanuje... Ups! Dospjela sam i u drugu županiju! Tamo sam pronašla prizor koji tek treba zablistati kad se još malo razliju zlatnožute nijanse jeseni... Budući da sam već prevalila petnaestak kilometara, sjetih se da sad isto toliko imam i na povratku pa sam lagano (sic!) krenula natrag. A putem... Jesen stiže, dunjo moja... I drvo divlje kruške: Divlji plod. Koliko je manji od kultiviranog... Napominjem da branje divljih krušaka nije bilo bezopasno. Posegnula sam za plodovima i odjednom se tu stvorio stršljen koji mi je žarko želio pozirati. No istog trenutka shvatih da mi se strašno žuri pa ga jednostavno nisam stigla snimiti. Uostalom, našla sam jesen... Bježeći od kruškoljubne zvijeri, pedalirala sam sve u šesnaest. Samo mi se na povratku činilo da ima previše uzbrdica. Nisam ni mislila da ću se toliko radovati spuštanju po nizbrdici! Nizbrdicu, kraljevstvo za nizbrdicu! Kategorija posta? Priroda i društvo!

- 18:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Ime mi je...

13.09.2007., četvrtak

Lijepe, sretne životne trenutke rado pamtimo i na različite ih načine obilježavamo. Često o tim događajima postoje i prave male priče kojih se rado sjećamo. Mnogima se mašta razigra kad se žele dosjetiti kako lijepa sjećanja oteti zaboravu. Kad se bračni partneri nađu u slatkim brigama oko odabira imena za dijete, onda se neki upuste u pravu pustolovinu kako bi na što originalniji način iskazali svoje ljubavne osjećaje utjelovljene u potomku koji dolazi na svijet. Iako se izbor djetetova imena ubraja u spomenute slatke brige, zadatak nije nimalo lak. Pristalice tradicije dijete će nazvati po ocu/majci ili će zaviriti u obiteljsku povijest – pa će potomak dobiti ime po baki, djedu, prabaki, pradjedu. Osim toga, velik je izbor narodnih imena s različitim motivima među kojima mogu biti: dan rođenja, ljudske osobine, povijest, biljke... Teško bi bilo nabrojiti sve motive koji mogu poslužiti pri odabiru imena; nekima je važno da bude moderno, nekima da je originalno. Zaljubljenici u filmove, glazbu, književnost, sport..., često djeci daju imena svojih uzora, omiljenih glazbenika, likova... U tom velikom broju mogućnosti katkad se događa da ljudi zaborave činjenicu da djetetu određuju ime za cijeli život. I da će ga izgovarati mnogo puta u različitim situacijama, da će ga tim imenom zvati i druga djeca i drugi ljudi. Dodajmo tome i prezime, naravno, a zatim i čestu potrebu ljudi da drugima skraćuju imena i daju im nadimke. Sjetila sam se cijele ove priče s imenima nakon što sam pročitala da su neki Meksikanci odlučili djetetu dati ime Yahoo jer su se upoznali zahvaljujući internetskoj stranici. Možete li zamisliti kakva bi sve imena mogla nastati kad bismo se počeli poigravati različitim motivima – ljubavnim zgodama, počecima poznanstva, zajedničkim doživljajima, imenima mjesta, nazivima kafića, internetskim pojmovima... Explorer, Opera, Google, Outlook, ICQ, Ad-Aware, a možda bi bilo i blizanaca s imenima: Mozilla i Firefox; Adobe i Photoshop. Ili...nedajbože - Recycle Bin. Ali da ne pomislite kako zagovaram samo strana imena, moglo bi se tu naći i domaćih imena motiviranih, primjerice, mjestom upoznavanja: Grič, Kaptol, Kalelarga, Neviđane, Kamerlengo, Stradun... Blago rečeno. Čini se da je u nekim slučajevima ipak bolje da se mašti potkrešu krila.

- 22:45 - Komentari (25) - Isprintaj - #

...pitanje je sad!

11.09.2007., utorak

Može li čovjek Može li se slovima na papir Prenijeti šum vjetra i pjevanje Ptica u šumi, i srce Slomljeno od boli? Može li se u susjedstvu Ili u dalekoj zemlji Ići s rukama krvavim do lakata I s nožem u zubima, A k zvijezdama dizati pogled Ljudskih očiju? Može li čovjek Još uvijek da podnosi Bijedu, poniženje, zločin, I da se raduje pokoljenjima, I da sluša šum vjetra I pjevanje ptica? Dragutin Tadijanović

- 21:03 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Državni feng shui

09.09.2007., nedjelja

Tražeći na internetu nešto o bojama, naišla sam i na dosta informacija o pojmu "feng shui" pa sam tako pronašla i tekst u kojem piše: Feng šui nije puko uređenje stana ili ureda po drevnim dalekoistočnim principima. To je samo u svom najužem smislu. Šire gledano, feng šui je dizajn i vizija održivog razvoja. Budući da je ovo kišno vrijeme najpogodnije za razvoj dokolice, u tom sam raspoloženju pomislila kako bi bilo dobro primijeniti feng shui i na uređenje države. Tako bismo ostvarili harmoniju, prepoznali vitalnu energiju prostora na kojem živimo, imali bismo bolju osjećajnu predodžbu prema prirodi i jedni prema drugima. Kad malo bolje razmislim, s obzirom na približavanje izbora - možda bi se mogla osnovati i stranka FS koja bi imala odličan program (dakako, utemeljen na feng shui filozofiji). Dovoljno je pročitati rečenicu iz jednog članka: Bit je feng shuija odrediti smjernice za promjenu prostora na temelju potreba onih koji u tom prostoru stanuju. Meni se čini da na ovom našem prostoru trebamo veliku količinu smjernica za temeljite promjene. Tek tad bismo riješili mnoge probleme. Za sprječavanje bespravne gradnje te za izgradnju objekata koji ne narušavaju okoliš - lijepo ćemo angažirati feng shui ekipu pa će biti kako piše u "programu": Bilo bi idealno kad bi se ljudi s učiteljem feng shuija mogli savjetovati još pri izboru zemljišta za kuću, idejnog rješenja i tijekom same gradnje kuće... Osvrnemo li se na sadašnju političku scenu, možda bi se već mogli pronaći primjeri kako naši političari primjenjuju feng shui načela. Mnogi vole crvenu boju. A crvena je dobrodošla kad se želi privući pozornost, kad ljudi žele biti primijećeni. Nasuprot tomu, pate od nedostatka plave boje. Naime, plava potiče iskrenost. Mutnoplava se ne računa jer – čini se da neki baš vole tu nijansu. Konvencija SDP-a pokazala je kako je u politici važno obratiti pozornost na raspored sjedenja po feng shui načelima. Velika se greška dogodila kad je Željka Antunović ostala bez mjesta u prvom redu. Čim te udalje od vođe, to ne valja. Gubi se energija. Moć. Stoga je važno sjesti odmah do Milanovića. Pogledamo li vladajuće - oni sjajno primjenjuju feng shui što se tiče automobila; prevladavaju prostrani, udobni i vrlo kvalitetni. To su izvrsno usvojili. Samo ništa ne valja s protokom energije. Nakupilo se previše one negativne. I na kraju, izgleda da je vrijeme da i mi koji se ne bavimo politikom naučimo štogod o primjeni feng shui filozofije. Bliže se izbori. A jedno jako važno načelo je – čišćenje - kako bi konačno potekla povoljna chi-energija u ovoj našoj banana državi.

- 00:35 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Tata od formata

05.09.2007., srijeda

U jednom sam prijašnjem postu pisala o divljacima na cesti. Odnosilo se to na vozače; međutim, ne kriju se samo među njima ogledni primjerci prometne nekulture. Nedavno sam, vozeći se gradom, susrela hibridan primjer spomenute nekulture, kršenja propisa i lošeg roditeljskog uzora. Na izlasku iz kružnog prometnog toka preda mnom su se nasred ceste pojavile četiri osobe. Cijela obitelj. U trenutku kad sam nailazila nalazili su se na sredini ceste; stajali su poredani po bijeloj crti koja razdvaja dva kolnička traka. Pater familias na čelu; on je vođa. Majka koja bojažljivo proviruje iza njegovih medvjeđih ramena, a između njih dva dječaka: jedan od desetak godina, a drugi malo mlađi. Nasred ceste, na mjestu na kojem vozila izlaze iz kružnog toka, a pješačkom prijelazu ni traga. Vidjevši što se događa, usporila sam namjeravajući ih pustiti da prijeđu i taj preostali dio ceste jer sam se bojala da djeca ne bi naglo potrčala u želji da se maknu s ceste i tako izletjela pred auto. Pritom sam pokretima glave signalizirala da nije nimalo pametno to što čini. A on je, umjesto da se napokon sa ženom i djecom makne s ceste, počeo mahati rukom neka ja prolazim. Budući da je uočio moje negodovanje zbog onog što čini na cesti, u prolazu sam još samo uspjela vidjeti da on pokazuje znakove nezadovoljstva mojom reakcijom. Jer sam se usudila upozoriti ga da nije nimalo pametno to što čini. Nije lako biti roditelj, to je sigurno. Nemam djecu i netko bi mogao reći da nemam pravo govoriti o roditeljstvu i odgoju. Ali, ti su roditelji i njihova djeca članovi ovoga društva baš kao i ja. A kad se ta djeca nađu izvan svoje obitelji, na ulici, na putu do škole ili na bilo kojem drugom mjestu, pokazivat će one obrasce ponašanja koje nauče u obitelji, gdje odgoj i počinje. I što onda? Sretnemo li se, to će se dijete ponašati onako kako je naučilo od svojih roditelja. Dakle nedopušteno pretrčavanje ceste bit će posve uobičajeno ponašanje. Činjenica da time dovodi u opasnost i sebe i druge neće mu pasti na pamet jer je dijete "hrabrost" naučilo od oca. Prema tome, ako tata može i ništa se ne dogodi – zašto ne bi i dijete? Ne usudim se pomisliti na kakve bih sve ružne vrste odgojnih primjera mogla naići. Što će biti kad sretnem klinca kojeg su čim je progovorio učili psovati; štoviše, baka priča kako djed malog nagradi za svaku psovku! Ne smijem to ni zamisliti... Koliko god se trudila, neke su mi stvari neshvatljive. I mislim da su loši primjeri uočljivi svakome, neovisno o tome imamo li roditeljsko iskustvo. No nije mi jasno zašto je nekima tako teško uočiti (i zapamtiti) da djeca uče po modelu i da će oponašati ono što čine odrasli? Čini mi se da neki olako shvaćaju roditeljstvo, a to je zapravo najteži životni ispit. Ispit koji se polaže čitav život, a pad je moguć u svakom trenutku i ima nemjerljive posljedice.

- 20:40 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Ono što ne mogu prešutjeti

03.09.2007., ponedjeljak

Trenutak u bojama

01.09.2007., subota

Jutro bez boja. Odjeveno u maglu. Ne volim tmurne dane bez svjetlosti. Kad se ipak nasmiješilo sunce, vratile su se i boje. I cvijeće upija posljednje dane ljeta i nekako sve vedrije biva od pogleda na te nježne stanovnike okućnice. Pokušala sam zaustaviti jedan trenutak u životu cvijeća. Ljubav cvijeća - miris jak i strasan Slavi tajni pir. (A. G. Matoš)

- 16:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #