Izaberite naslov kakav želite
19.09.2007., srijeda
Nikada nisam bila na Zrću. Gužva, buka, mnoštvo ljudi; neznanci željni ludog provoda – to je samo dio moje predodžbe o tom mjestu na kojem je imperativ – zabaviti se. Ni po čemu me ne privlači ta navodna meka zabave pa nisam nikada ni poželjela otići tamo. Da nisam već velika (doduše, ne kao jablan, više kao mala voćka poslije kiše) i da sam povodljiva i prestrašena da će me društvo odbaciti, možda bih i pomislila da moj osjećaj ravnodušnosti prema mjestu koje privlači masu, a ja ipak ne doživljavam taj magnetizam – znači da sa mnom nešto nije u redu. No odavno sam shvatila da je sa mnom sve u redu, da imam pravo na drukčiji izbor i da se pritom dobro osjećam.
Nikada nisam bila u Slimenu. Mir, tišina, povjetarac, sunce i kamen – to je samo dio moje predodžbe o tom malenom mjestu na kojem je jedini "imperativ" – doživjeti prirodu. Privlači me pomisao na odlazak tamo. Obećala sam sebi da ću to i učiniti. Za to postoji više razloga. Jedan je od njih i ova priča:
Na pola puta između Omiša i Makarske, u uvali zvanoj Vrulja prema lokalnoj legendi nalazi se potonuli grad Pelegrin čija se zvona čuju u olujnim noćima. Lokacija je poznatija pod nazivom Dubci. Na vrhu brda je prosjek za cestu, a uz sam taj prosjek je jedan veliki kamen na kojem je sjedio Josip Pupačić kad je pisao: "More".
Sjetila sam se toga s povodom. Na današnji je dan 1928. u Slimenu rođen Josip Pupačić.
Iako ne znam u kojem sam životnom trenutku zavoljela poeziju (a sad mi se čini da to traje oduvijek), znam da sam se s Pupačićevim Morem susrela još u osnovnoj školi i sjećam se da me već tad očarao razigranošću svojih riječi i jednostavnim, a tako poetičnim izrazom. Kasnije se to prijateljstvo s njegovom poezijom još produbilo. Svojim se pjesmama o ljubavi, zavičaju, životu..., lako približava čitatelju pa se jednostavno gubi granica između njihovih duša. Samo se treba prepustiti...
Cetina
Nije to nikakvo čudo,
ali pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je,
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio
Bože moj - Cetina!
Molitva ljubavi
Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim
Kad te nestane
odjednom potamnim
Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine
Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni
Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša.
Daleko moja
Sve što bih ti mogao reći il dati
u ovoj maloj vrtnji koja je netom počela
bila bi samo tiha jeza, tiha vedrina
Sve iz bolova, iz bujnih perivoja
u ovom času što ga se plašim
Al to ne mogu glasom, šapatom, pjesmom
Negdje u treperenju krvi, zglavcima, dahu
nosit ću te prema tuđini
ko mornar more
A ti, i tako sama
ostat ćeš daleko moja
daleko moja
bez mene, bez nas, bez svega
Tajna
Ti si moja tajna,
ljubav koja moli
tajnu moje tajne
da joj tajnu skrije.
Jer ako prestaneš
biti tajna moja
nestati će čara sutonskih tišina.
I ja ću te skinut s blistavih visina
da na tvoje mjesto dođe druga žena,
I reći ću svijetu: tajne nema.
Nestati će čara sutonskih tišina.
I ne znaš
I ne znaš kako je bio
velik dan
i kako si me voljela,
i kako si bila mala
za ljubav.
I ne znaš kako te nije
bilo, i kako si me voljela
i kad si postala
veća
a nije te bilo
kako si me voljela.
I kad su glavinjali
spori dani kako si
me voljela.
I kad si došla
a bio sam umro
kako si me voljela.
I kako si narasla
I kako nisi znala.
Zaljubljen u ljubav
Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.
Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop sita,
čiji je hod
šetnja paprati.
Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.
Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.
Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata, volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu jegulju.
|
- 00:22 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
