Greške koje su postale slavne
29.08.2007., srijeda
Sjećam se da sam negdje pročitala zanimljivost o tome kako je broj 
dobio ime.
Danas mi je u jednom razgovoru pala na pamet ta priča. Ali koja priča?! Kad se nađem u takvoj situaciji da se nečega ne mogu sjetiti, onda mi to baš ne da mira dok ne nađem odgovor. Tako sam se zaputila bespućima interneta u potrazi za tim podatkom. Jedino čega sam se mogla sjetiti bilo je da ima neke veze s Googleom.
Lijevo, desno, gore, dolje...i napokon! Naziv tog broja je googol. A cijela je priča da mu je ime navodno nastalo na prijedlog devetogodišnjeg dječaka, nećaka američkog matematičara Edwarda Kasnera.
Nakon toga nije bilo teško doći do podatka što Google ima s tim, a o toj se aferi i pisalo. Kažu da je Larry Page, jedan od Googleovih utemeljitelja, razmišljajući o imenu tražilice, zbog svoje fascinacije matematikom - najprije izabrao googol, međutim, spomenuti je gospodin (opet navodno) pogriješio u pisanju i izgovoru pa je umjesto googol nastalo: google. Prašina se podigla kad su Kasnerovi nasljednici optužili Google za neovlaštenu uporabu pojma googol pa su tražili novčanu naknadu.
A zašto uz tekst stoji fotografija Mojsijeva kipa?
Slijedom asocijacija sjetila sam se da zapravo postoji čitav niz raznih grešaka: znanstvenih, umjetničkih..., koje su postale slavne. Tako je i Mojsije dobio rogove. Priča kaže da je zbog pogreške pri prepisivanju Biblije kasnije došlo do pogreške u prijevodu s hebrejskog na latinski jer su zamijenjene riječi "rogovi" i "svjetlost". Umjesto da iz Mojsijeva lica izbija svjetlost, ispalo je da su mu izbijali rogovi. Naravno, našlo se tu i drukčijih tumačenja, ali to je već tema za neku drugu raspravu.
O nekim drugim greškama/slučajnostima (?) nešto se može pročitati i ovdje.
|
- 19:30 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
Može li se optimizam naučiti?
26.08.2007., nedjelja
Kažu da je svaki pesimist dobro obaviješteni optimist.
Nemoguće bi bilo izbrojiti koliko se puta u labirintima naših misli nađu situacije o kojima uporno pokušavamo dokučiti zašto se nešto dogodilo; dokučiti razloge, pronaći nekakvo opravdanje, bilo kakav odgovor. Sve uzalud.
Često nam u takvim situacijama ljudi znaju reći da će sve doći na svoje mjesto i da ćemo jednoga dana vjerojatno shvatiti ili jednostavno prestati trošiti energiju na ono što ne možemo promijeniti, na što ne možemo utjecati i da trebamo biti optimisti. Naravno, pritom se isto tako često događa da s nevjericom slušamo što nam to govore. Ono "jednoga dana" ne zvuči nimalo utješno jer mi želimo odgovore odmah, sad, ovog trenutka.
Kad se ta bura u nama malo stiša, umjesto da se nebo razbistri, mnogima se dogodi nešto suprotno. Pozornost ponovno usmjere na oblake, mračne i teške. Utonu u njih, oči im se naviknu na tamu, pomire se s pogledom na te svoje "kumulonimbuse" i ne traže mjesta na kojima ipak proviruju sunčeve zrake.
No je li moguće izvrnuti prespektivu? Davno sam čitala o istraživanju koje je pokazalo da vozačima kad traže mjesto za parkiranje često promakne prazan prostor između automobila jer su se već na početku usredotočili na misao da neće naći slobodno mjesto. Naravno, to ne znači da ih ono uvijek čeka, ali pokazuje da ga baš zbog svog stava lako mogu previdjeti čak i kad postoji. Zašto onda onaj početni stav ne bi bio pozitivan? Ili, kao što sam spomenula, zašto promatrati samo oblake, zašto između njih ne očekivati i ne tražiti zrake sunca? Može li se to naučiti? Psiholozi kažu da se optimizam može naučiti.
Za takvo što treba i volje, i želje, i energije, i upornosti... Stoga je nekima lakše potonuti umjesto da plivaju; lakše je prepustiti se beznađu, pomiriti se i reći: to je tako i baš ništa se ne može promijeniti. Jasno, postoje stvari na koje ne možemo utjecati i ne možemo ih mijenjati. Nije li onda bolje okrenuti se onome na što možemo utjecati i što možemo promijeniti?
Najobičniji primjer – koliko se puta živciramo čekajući u trgovini ili sjedeći u autu dok se pred nama proteže nepregledna kolona? U nama se javlja ljutnja, bijes, a sve to zbog nemoći da bilo što promijenimo. Ipak, to neće pomaknuti ljude koji stoje ispred nas i neće ubrzati kolonu. Zašto onda trošiti energiju na negativne emocije?
U tekstu koji sam čitala našla sam sljedeće rečenice:
"Čovjekovo mišljenje, ako je orijentirano na pozitivno, to znači zapravo da njegov mozak traži neku novu mogućnost. U bilo kojoj situaciji uvijek postoji daleko više mogućnosti nego što je ona misao koja nam je prva pala na pamet ili nekoliko misli koje nam padaju na pamet. No, nije mijenjanje sebe jednostavno. Kao što se znojimo kad jačamo mišiće, tako nam je naporno kad radimo na duši. (...) Ali, pomaci su mogući."
Sjetih se i jedne rečenice književnika A. Huxleya: "Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami."
Još uvijek učim.
|
- 13:40 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
Kako me mučiti zvukom
24.08.2007., petak
Čudni su putevi kojima dolaze ideje za pisanje postova. Sjela sam i počela pisati nešto i kad je preda mnom bio već dobar dio teksta, odjednom kroz prozor (opet taj prozor) počne dopirati nesnosan zvuk trimera kojim se kosi trava. Ne čujem više ni vlastite misli. Kakav iritantan zvuk!
Ako postoji nešto što ne podnosim, to je buka. Na mene užasavajuće djeluje već kad netko povisi glas – prvo na uši, drugo na psihu – osjećam to kao nekakav napad, neovisno o tome zbog čega se viče. Nedavno je pokraj mene u autu sjedila osoba koja ima strašno prodoran glas. I još k tome viče. Došlo mi je da usred vožnje iskočim iz auta.
Osim toga, postoji čitav niz zvukova koji izazivaju nekakav stupanj užasa čim ih čujem. Reakcije su različite. Od nekih se naježim, od nekih me zabole uši, a od nekih poželim pobjeći glavom bez obzira.
Vjerujem da je mnogima jako dobro poznato još iz školskih dana kako zvuči škripanje krede po ploči. Uh! Od toga prolaze žmarci baš kao i od zubarske bušilice čiji zvuk dopire do uha dok se sjedi u čekaonici.
U studentskim sam se danima pak, čekajući tramvaj, ježila od onog škripanja i cviljenja po tračnicama. Užas!
Na ljestvici užasa visoko mjesto zauzima i nešto što uopće nije glasno, a ipak je prilično iritantno. To je mljackanje. U tu kategoriju spada i škripanje zubima. Ili komarac koji zuji pokraj uha. Strašno!
I na kraju, ali ne i manje važno, čak i glazba može biti zvuk za mučenje. Ako me tko želi mučiti glazbom, dovoljno je da zasviraju cajke. I tu je svakoj pjesmi kraj.
Od kakvih se zvukova vi ježite?
|
- 20:27 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
Povratnički sindrom
22.08.2007., srijeda
Postoje li osobe koje se ne vesele godišnjem odmoru? Možda i postoje, ali mislim da je takve doista teško naći. Bez obzira na to hoće li nekamo otputovati, odmarati se na bilo koji drugi način ili jednostavno ostati u miru doma svog, mislim da se svatko veseli odmoru od posla, od užurbane, stresne i opterećujuće svakodnevice.
Početkom ljeta svi se vesele punjenju "baterija" i uživanju u blagodatima ljeta. Nisam ni ja iznimka. Prije godišnjeg uvijek počne odbrojavanje: još 5, 6, 7...10 dana do polaska. Brojevi se nižu baš na taj način, kao da se stalno povećavaju. No to je iščekivanje, uvijek je tako. Sve se čini predugo, predaleko.
U to vrijeme časopisi vrve svim mogućim temama o odmoru i opuštanju. Sve je spremno za dugo toplo ljeto nakon kojeg ćemo se vratiti u nove radne pobjede, veseli i odmoreni. Lijepo. I ja se tome veselim. Dok se odmor ne približi kraju. U tom periodu vrijeme postane tako neumoljivo. Prebrzo prolazi. A spomenuti se brojevi odjednom nižu obrnutim slijedom, počnu nestajati, smanjivati se, kao da se rugaju: 5, 4, 3...dana do povratka.
Odjednom se sve rasprsne kao balončić. Vraćamo se poslu, obvezama... Kakav je pogled s druge strane? Bilo je lijepo, a sad se treba prizemljiti. Pišu li o tome prodavači snova? Malo ili nimalo.
Dođete kući s godišnjeg uvjereni da su sad baterije pune, ali...
Probudite se ujutro nezadovoljni, neraspoloženi, nemate baš volje za velike radne pobjede. Dođete na posao, svi nešto naklapaju, spominju kako ste preplanuli, a vi se osjećate kao da ste pali s Marsa. (Ovo sam mogla napisati i u prvom licu.) I što sad?
Zanimalo me ima li kakvih pisanih tragova o tome. Naišla sam na zanimljiv članak o godišnjem odmoru. Postoje i neki savjeti o tome kako da povratak svakodnevnim obvezama bude manje stresan. Pa sam malo uspoređivala...
Piše: odbacite crne misli i njegujte smisao za humor.
Tu sam negdje. Njegujem crni humor.
Usporite životni ritam.
Ovo sam u potpunosti usvojila. Ponašam se kao usporeni film.
Jedite hranu bogatu vlaknima i mnogo voća i povrća. Izbjegavajte slatka i slana jela.
Jedem voće i povrće, izbjegavam slatko i slano, ali problem je u tome što slatko i slano ne izbjegavaju mene.
Organizirajte dan tako da se barem pola sata bavite nekom tjelesnom aktivnošću.
Organiziram. U mislima.
Nađite vrijeme za zagrljaj, dodir, stisak ruke,...seks.
Smijite se, jer smijeh i seks su najjači prirodni protuotrovi za stres.
Smijem se. Davim se od smijeha.
*Post je zapravo jučerašnji; ponovno je objavljen danas da bi nakon servisiranja bloga sve radilo kako treba.
|
- 17:30 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Blogerska etika i duh egoizma
19.08.2007., nedjelja
Nakon poduljeg izbivanja vratih se blogosferi. Pročitala sam sve komentare i u ovim trenucima, dok još imam probleme s "prizemljenjem", lijepo je znati da ste ostavili trag svog posjeta na mom blogu iako me nije bilo.
Mnogo je razloga zbog kojih volim blog. Neću ih nabrajati jer mislim da svatko tko ima blogersko iskustvo lako može prepoznati te dobre strane; sve ono što mu znači pisanje i komunikacija u blogosferi. No isto tako ima i trenutaka kad se, kao i inače u životu, pokazuje da svaka medalja ima dvije strane.
Ništa neobično. I s ljudima koje svakodnevno susrećemo, koje manje ili više poznajemo, ima onih s kojima lako komuniciramo i vrlo brzo shvatimo da smo na istoj valnoj duljini i s kojima je ta komunikacija ugodna; ne opterećuje nas, ne umara, štoviše, pozitivno utječe na naše raspoloženje...
U takvom komuniciranju s nekim osobama nije potrebno dugo i opširno objašnjavati, raspredati; katkad je dovoljno samo malo, tek pokoja riječ ili pak pogled, pokret i – razumijemo se.
Sve je lijepo kad je tako. No, kako rekoh, medalja ima dvije strane. Često iz određenih razloga moramo komunicirati i s ljudima s kojima nismo na istoj valnoj duljini, ali to nije razlog da se uopće ne možemo razumjeti ili da se necivilizirano ponašamo samo zato što netko ima drukčije mišljenje. Zato postoji uljudba. Uče nas odmalena. Ipak, očigledno ne uspijevaju svi svladati gradivo. Katkad je tome kriv učitelj, katkad učenik, a katkad (valjda) okolnosti.
Kako u drugim stvarima u životu, tako i u komunikaciji postoje pravila. Neki kažu – da bi se kršila. Ali pritom ne treba zaboraviti da postoje i posljedice. No što se dogodi kad se pravilo može prekršiti, a da za to nema posljedica? Ovisno o situaciji, reklo bi se. I o nečijem karakteru. Na blogu se često mogu uočiti različiti stupnjevi uljudbe, (ne) svladana pravila komunikacije, pa i karakterne osobine koje isplivaju na površinu upravo putem pisane riječi.
Iako nitko nije napisao udžbenik o blogerskoj etici, usuđujem se tvrditi da ona ipak postoji. Koliko se poštuje, to je druga priča. Nekima je internet, pa tako i blog, jedinstvena prilika da pod okriljem anonimnosti (za koju isto vrijedi zakon relativnosti) liječe svoje frustracije, izražavaju različite oblike nekulture čiji stupnjevi variraju toliko da se od njih možete smrznuti ili vam pak temperatura može porasti do vrenja.
Top 5 "omiljenih" mi primjera u komentiranju:
1. izražavanje drukčijeg stava uvredama i psovkama
2. egoizam iz kojeg proizlazi napuhano lupetanje koje obično dolazi iz nebeskih visina nečijeg ja, ja...pa dugo nitko iza mene...pa opet ja
3. "hrabri" posjetitelji koji se nakon izricanja drukčijeg mišljenja ne usuđuju ostaviti svoj link ili barem kakav nadimak
4. podmetanja i provokacije
5. nepoznavanje osnovnih pravila internetskog komuniciranja; neprozirno mi je zašto ljudi, ako im se nešto ne sviđa, jednostavno ne škljocnu mišem na onaj famozni "x"; nakon toga – više se ne moraju vratiti
Primjera ima i previše; navela sam samo neke na koje me podsjetio komentar ispod mog prethodnog posta, a u njemu je pisalo (dghdf - to je valjda "potpis" autora/autorice komentara):
dghdf - kak si glupa....pa amerika je najljepsi kontinent na cijelome svijetu
tamo se zbivaju sve akcije tamo su sve zvijezde tamo je holywood
tamo su se snimale sve najbolje serije tamo je spielberg
JA TI MOGU NABROJAVATI DO SUTRA AK OCES
ALI TI CES JOS UVJEK BITI GLUPA
Ne bih znala s čime je komentar povezan, ali autoru/autorici ionako nije važno da shvatim budući da me smatra glupom.
I na kraju, moram reći da se od ovakvog stupnja nekulture nisam uspjela ni uvrijediti. Žao mi je osobe koja tako piše. Iako zapravo ne zaslužuje pozornost, volim gledati pozitivnu stranu stvari. Što je ovdje pozitivno? Pa napisala sam post! I to u trenutku u kojem mi misli bježe a u glavi odzvanja:
Da mi se vratit, da mi se vratit, da mi se vratit u mirne vale Jadrana mog...
|
- 19:40 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
