"Kakve veze imaju godine sa tim..."

20.09.2007., četvrtak

Znate onaj doživljaj kad ujutro čujete neku pjesmu pa vam se ona cijeli dan mota po glavi? E, tako sam jutros na putu do posla uključila radio i zasvirala je ona pjesma koju pjevaju Aki i Tina Rupčić: I samo ne daj nikada da nam ljubav bude navika i samo ne daj, ne daj nikada da nam ljubav bude navika. Ne, naravno da mi nisu odmah ujutro padale na pamet kojekakve filozofske misli; eh, ne biste mi valjda povjerovali da sam u tim jutarnjim satima već razmišljala o muško-ženskim odnosima? A, ne, ne. Došavši kući, ponovno sam se sjetila pjesme i tako pjevušeći (dobro, priznajem, bilo je i glasnijih dionica), počela sam nešto kontemplirati o temi postane li ljubav navika. Sad ide onaj dio u kojem trebam reći što mislim o tome, zar ne? U početku bijaše zaljubljenost. Onda dolaze teorije (najdraža mi je ona da je sve relativno, pa čak i teorija relativnosti): koliko to traje, kako se osjećaji produbljuju itd., znate već tu priču. Ljubav, brak; rađaju se djeca, nižu se događaji, prolaze godine. Jasno mi je da, slijedom toga, nije sve kao u početku. I nije to ništa neobično. Štoviše, to bi trebalo značiti da se nakon one prvotne zanesenosti izgradio čvrst, kvalitetan odnos utemeljen na ljubavi, uzajamnom poštovanju, povjerenju... Isto tako, jasno mi je da pritom postoje usponi i padovi, postoje problemi, iskušenja, a postoje i rješenja. I što se onda dogodi? Čini mi se da neki u toj životnoj svakodnevici zaglibe u rutinu i prepuste joj se. Jedni se čak otuđe, udalje, a drugi postanu gospodin i gospođa Navika. Ne znam što je gore. Kako se ljubav pretvori u naviku? Mislim da to dolazi onda kad ljudi zaborave njegovati ljubav. Život im postane poput stroja koji se sastoji od mnoštva "kotačića"; pretvore se u takav "kotačić" čiji je jedini zadatak vrtjeti se kako bi sve funkcioniralo. Taj ih automatizam zarobi, više se ne trude obogaćivati svoj odnos, žive po ustaljenom ritmu, brinu se za djecu, dijele troškove, obveze, postelju. Mnogi zaborave ono što ih je privuklo; zaborave lijepe trenutke koje su proživjeli u početku. Zametnu ih u neki pretinac sjećanja i ne trude se oživjeti to; zaborave da se mogu uvijek iznova zaljubljivati jedno u drugo. Ne sjete se obnoviti zaljubljenost, prihvate to kao nešto prolazno (jer - ionako su već dugo zajedno). A kako pjesma kaže: Samo ne znam kakve veze imaju godine sa tim... Zašto neki misle da se više ne trebaju truditi nakon 10, 15, 20... godina? Zato što ih je ljubav spojila pa se i nadalje podrazumijeva? Zar je ne treba njegovati? To je potrebno uvijek, neovisno o vremenu, o broju godina, bio on jednoznamenkast ili dvoznamenkast. Za rješenje te "jednadžbe" dovoljne su sitnice, a rezultat je golem. Tko ne voli uvijek osjećati ljubav? Dotakni mi usne probudi mi tijelo jos je vatre ostalo dotakni mi dusu srce vrelo za tebe je gorjelo. I samo ne daj nikada da nam ljubav bude navika i samo ne daj, ne daj nikada da nam ljubav bude navika. Dodatak: Tragikomičan primjer

- 20:20 - Komentari (28) - Isprintaj - #