Marketing
Dimni signali
Prostorijama doma mog već danima harače majstori. Posvuda radni materijal - kao u dobro opskrbljenoj željezari, a zvukova se ne bi posramio ni proizvodni pogon tvornice traktora. Poredak stvari: Hirošima i Nagasaki u malom.
Provesti dan izvan kuće u kojoj je takva situacija, pa čak i kad to znači izbivati od šest ujutro do sedam navečer i uključuje troznamenkasti broj prijeđenih kilometara – uopće ne zvuči loše iako se u ovom trenutku osjećam kao da me pregazio John Deer. Mislim na traktor, naravno.
I što onda može zvučati ljepše od povratka kući nakon što je tajfun Majstor za danas završio svoj razorni pohod? Eh, ali stvari često nisu onakve kakvima se čine!
Sve bi bilo dobro da Majstor nije uživatelj nikotina. I da ova blogerica nije iz dana u dan sve svjesnija organske nepodnošljivosti dima duhanskih proizvoda, koji se uvlači u sve pore, stanice, molekule, atome...nazovite to kako hoćete.
Ušla sam u sobu i prvi dojam bio je – miris cigareta. Moj dražesni Majstor, pušač, u svom je pohodu posvuda ostavljao duhanski zadah. I koliko god ja otvarala prozor, vrata, smišljala taktiku i strategiju za borbu protiv te pošasti, nema pomoći dok ne prođu dva-tri dana bez dimnih signala i dok se taj neugodni trag sasvim ne izgubi.
To me već me poprilično ljuti. Zašto bih ja morala udisati te mirise (može li se to nazvati mirisom?) ako me taj "sport" ne zanima? I kamo god se okrenem, na sve strane uočavam Nicotove sljedbenike: na ulicama, u kafićima (grozim se zadimljenih kafića zimi) pa čak i ljeti na plažama – to je posebna priča. Ne mogavši više gledati svakodnevno manifestiranje nekulture jednog pripadnika germanske "uljudbe", ljetos sam na plaži tom primjerku EU-građanina u dvi-tri riči rekla što mislim o njegovu bacanju opušaka po plaži. Pa ako on puši, tko sve mora ispaštati zbog toga?
Pušenje je stvar izbora, kao i mnoge stvari u životu. No ako je netko izabrao pušenje kao svoju naviku, to ne mora biti i moj izbor.
I na kraju - posebna "zahvala" gospodinu Jeanu Nicotu, francuskom ambasadoru u Portugalu, koji je 1560. uputio pošiljku duhana Katarini Medici. Da joj barem nikad nije stigla!
Kako se loš glas daleko čuje i brzo putuje, već krajem 16. stoljeća Turci su tu nevolju donijeli i u naše krajeve.
Post je objavljen 26.09.2007. u 22:50 sati.