Tata od formata

05.09.2007., srijeda

U jednom sam prijašnjem
postu pisala o divljacima na cesti. Odnosilo se to na vozače; međutim, ne kriju se samo među njima ogledni primjerci prometne nekulture.

Nedavno sam, vozeći se gradom, susrela hibridan primjer spomenute nekulture, kršenja propisa i lošeg roditeljskog uzora.
Na izlasku iz kružnog prometnog toka preda mnom su se nasred ceste pojavile četiri osobe. Cijela obitelj. U trenutku kad sam nailazila nalazili su se na sredini ceste; stajali su poredani po bijeloj crti koja razdvaja dva kolnička traka. Pater familias na čelu; on je vođa. Majka koja bojažljivo proviruje iza njegovih medvjeđih ramena, a između njih dva dječaka: jedan od desetak godina, a drugi malo mlađi. Nasred ceste, na mjestu na kojem vozila izlaze iz kružnog toka, a pješačkom prijelazu ni traga.

Vidjevši što se događa, usporila sam namjeravajući ih pustiti da prijeđu i taj preostali dio ceste jer sam se bojala da djeca ne bi naglo potrčala u želji da se maknu s ceste i tako izletjela pred auto. Pritom sam pokretima glave signalizirala da nije nimalo pametno to što čini. A on je, umjesto da se napokon sa ženom i djecom makne s ceste, počeo mahati rukom neka ja prolazim. Budući da je uočio moje negodovanje zbog onog što čini na cesti, u prolazu sam još samo uspjela vidjeti da on pokazuje znakove nezadovoljstva mojom reakcijom. Jer sam se usudila upozoriti ga da nije nimalo pametno to što čini.

Nije lako biti roditelj, to je sigurno. Nemam djecu i netko bi mogao reći da nemam pravo govoriti o roditeljstvu i odgoju. Ali, ti su roditelji i njihova djeca članovi ovoga društva baš kao i ja. A kad se ta djeca nađu izvan svoje obitelji, na ulici, na putu do škole ili na bilo kojem drugom mjestu, pokazivat će one obrasce ponašanja koje nauče u obitelji, gdje odgoj i počinje. I što onda? Sretnemo li se, to će se dijete ponašati onako kako je naučilo od svojih roditelja. Dakle nedopušteno pretrčavanje ceste bit će posve uobičajeno ponašanje. Činjenica da time dovodi u opasnost i sebe i druge neće mu pasti na pamet jer je dijete "hrabrost" naučilo od oca. Prema tome, ako tata može i ništa se ne dogodi – zašto ne bi i dijete?

Ne usudim se pomisliti na kakve bih sve ružne vrste odgojnih primjera mogla naići. Što će biti kad sretnem klinca kojeg su čim je progovorio učili psovati; štoviše, baka priča kako djed malog nagradi za svaku psovku! Ne smijem to ni zamisliti...

Koliko god se trudila, neke su mi stvari neshvatljive. I mislim da su loši primjeri uočljivi svakome, neovisno o tome imamo li roditeljsko iskustvo. No nije mi jasno zašto je nekima tako teško uočiti (i zapamtiti) da djeca uče po modelu i da će oponašati ono što čine odrasli? Čini mi se da neki olako shvaćaju roditeljstvo, a to je zapravo najteži životni ispit. Ispit koji se polaže čitav život, a pad je moguć u svakom trenutku i ima nemjerljive posljedice.

- 20:40 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Tata od formata

05.09.2007., srijeda