Bio jednom jedan grof. Uobičajen početak bajke, zar ne? No kraj priče o grofu Josipu Jankoviću nije nimalo nalik onome "živjeli su dugo i sretno" iako bi riječ bajkovito jako dobro mogla opisati mjesto na koje se povukao da bi ostatak života proveo uživajući u miru, tišini i ljepotama prirode.
Jankovac je bajkovita zelena oaza na Papuku, koja je dobila ime po spomenutom grofu, časniku austrijske vojske, koji je sredinom 19. stoljeća (imao je tada 75 godina) odlučio napustiti Beč i sagraditi utočište u toj maloj dolini smještenoj u stoljetnom zagrljaju šume.
Doći u Jankovac znači zaviriti kroz zelene krošnje i zagledati se u dušu prirode; uživati svim osjetilima. I otkrivati baštinu...
Grof, zaljubljenik u prirodu, uredio je dolinu, a iskopana su i jezera koja su se punila vodom iz pećinskog izvora.
Preusmjeravanjem vodotoka nastao je i prekrasan slap Skakavac koji se s tridesetak metara obrušava u kanjon Kovačica. Slapu trenutačno nedostaje vode, no zato postoji manji, a ipak lijep:
Teško je reći što je ljepše: slap od vode, slap od zelenila:
...onaj od stijena:
...ili sve to zajedno:
Poučna Grofova staza otvorena je u rujnu prošle godine. Duga je oko 2, 20 km. Šetnja stazom čini se kao putovanje kroz čarobne svjetove.
Neobičan zagrljaj drveća:
Skrivena od pogleda, ali ipak uočljiva zbog svoje boje:
Sve se u prirodi nastoji ostaviti netaknuto, pa i srušeno drveće. Stoga se povremeno treba provlačiti ispod:
Nakon provlačenja slijedi penjanje:
Poučnom stazom možete prošetati sami ili u pratnji vodiča. Uz stazu su postavljene ploče s kratkim opisima biljnog i životinjskog svijeta te povijesnim podacima. Razgovarajući s vodičem, može se doznati i više od onog što piše na pločama uz stazu.
U šumi se nalazi i pećina zvana Maksimova spilja. Nazvana je tako jer se u njoj polovicom 19. stoljeća skrivao hajduk Maksim Bojanić. Priča se da je bio ljubitelj žena, a navodno je i stradao zbog ljubavne avanture. Doznavši da mu žena ljubuje s Maksimom, ljubomorni je muž razotkrio hajduka i on je zatim ubijen.
Papuk je, čini se, prepun raznih priča. Budući da je grof Janković bio zaljubljenik u tu malu oazu, želio je da ga pokopaju u obližnjoj spilji iznad jezera, što je i učinjeno. Nakon I. svjetskog rata njegovo se posljednje počivalište našlo na meti razbojnika koji su odlučili provaliti u grobnicu u potrazi za grofovim dragocjenostima. U tom je razbojničkom pohodu razbijen i sarkofag te se ne zna što se dogodilo s grofovim posmrtnim ostacima; pretpostavlja se da su razasuti po šumi.
Da priča bude još sličnija filmskom scenariju, kažu da zla sudbina prati svaku građevinu koja se izgradi na mjestu nekadašnjeg grofova lovačkog dvorca. Prvi je planinarski dom izgorio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon toga izgrađen je novi, ali i njega je progutao požar (1987.). I treći je put na istome mjestu podignut planinarski dom koji je devastiran u Domovinskom ratu. Obnovljen je, uređen i danas putnicima namjernicima nudi hranu i prenoćište.
Teško je povjerovati da bi se na tom lijepom mjestu ljubiteljima prirode mogle događati bilo kakve nevolje. Pa i grof je bio ljubitelj prirode, stoga je malo vjerojatno da bi uznemiravao svoje posjetitelje. Možda bi samo mogao malo navući za uho one koji - osim tragova stopa - u šumi ostavljaju i smeće (žalosno, ali istinito - prazne vrećice od čipsa, plastične boce i slično). Takve bi doista mogao malo isprepadati da im zagađivanje više ne padne na pamet.
Zanemarimo li tu činjenicu, svi su ostali prizori bili ugodni oku, uhu i duhu. Pa čak ako je i grof malo pripomogao da se "izvrti" ovakav mozaik:
|
