Marketing
Zakvačitis
Bilo je pet minuta do ponoći. Prigušeno svjetlo. Tišina. Čuo se samo zvuk tipkovnice dok su prsti u jednoličnom ritmu doticali tipke.
Što je? Mislili ste da će biti horor? Romantika? E, neće! Doduše, moglo bi se tu naći i horora i romantike, ali to je samo kratak bljesak sjećanja na pisanje prvog posta prije 29 mjeseci i 25 dana (kaže statistika). Otvorila blog – samo da probam.
Uvijek to tako počinje, zar ne? Samo da probam. Svidjelo mi se. Pa bi' još... Pa samo da zavirim. Pa na svoj blog, pa na druge, pa komentari, pa odgovori... Onda dođem kući s posla, malo se okrenem oko svoje osi - i što sad? Vidjeti što je na blogu? Hopla! Što je bilo, Blue? Jesse malo navukla, hm?
Nemam pojma kad je zapravo nastupio taj zakvačitis. Kažu neki psiholozi da postoje ljudi koji su ovisni o čudima moderne tehnologije: mobitelu, računalnim igricama, internetu i raznim vrstama sadržaja koji se nude: chatovi, forumi, pa čak i cyberseks, božemiprosti.
E, tu se ja zabrinem. Ne zbog cyberseksa, molim! Nego onako – općenito, kao kad čitate medicinski leksikon pa nađete neku egzotičnu bolest i počinjete "prepoznavati" simptome. Zato ja ne čitam medicinski leksikon!
Ali surfam internetom. I sad, pitam se, jesam džanki ili nisam? Da vidimo... Kako to uopće prepoznati? Nema tjelesnih simptoma, to ti je vrag. Ali i to je nešto, barem nije toksično za organizam.
Što sad? Kako da ja znam... Potražit ću na internetu...
Tragajući, našla sam tekst u kojem piše: Vjerujemo da je važno razbiti predrasude o internet ovisnostima, jer je ovaj medij po mnogo čemu specifičan. Tako je, razbijmo ih! No nije to lak zadatak, to razbijanje. Evo zašto:
Ovisnost o internetu specifična je i po tome što se lako može maskirati – svatko može naći racionalne razloge i racionalna objašnjenja zašto ide na net – jednom će htjeti obaviti posao, jednom naći telefonski broj, jednom kupiti knjigu, a jednom ćaskati s istomišljenicima. Baš zato što netko može desetak sati provoditi na internetu, a da uopće nije ovisan, jer ga koristi isključivo kao kraći, praktičniji i jednostavniji put da obavi neki posao, nešto sazna ili obavi sastanak, a da se ''iz čistog mira'' gotovo nikad ne sjeti biti online.
Hm...da... Sve je to u redu, sad se još brinem zbog onog "iz čista mira". Jerbo, ja se sjetim. Iz čista mira. Srećom, kažu da vrijeme koje provedemo online nije čvrst kriterij da nas proglase ovisnicima. Treba najprije povezati čitav mozaik da bi se nekoga proglasilo ovisnikom. Počne li to utjecati na normalno funkcioniranje, kažu, tada se treba zabrinuti.
Kad sam pročitala ovo, otkrila sam da se definitivno ne trebam brinuti:
Registrirani su i slučajevi igrača internet igara, koji se nisu odvajali od računala ni da bi jeli ili da bi išli na WC, nego su se dosjetili pored računala držati kahlicu ili bocu u koju su urinirali, a vrata bi ostavljali otključana kako bi im dostavljač mogao dati hranu u ruke.
Pa vi vidite što je patologija!
Gdjeno sam ja stala? Aha. Navodno je i "popuštanje na poslu" jedan od znakova. To što katkad popustim – to se ne računa? Pa ne mogu uvijek raditi punom parom! Onda: "Osjećaj praznine kad niste online?" Nula bodova. Ne osjećam se prazno zbog toga.
Što se tiče "nedostatka kontrole nad vremenom provedenim online" - moj mi "kočni sustav" jako dobro signalizira kad je dosta sjedenja za kompom. Naglašavam da prag tolerancije nije baš velik. "Rano ustajanje ili kasno lijeganje zbog računala?" Nema toga. Nema tog računala koje bi me držalo budnom kad se meni spava. I ne ustajem rano – zbog računala. "Nervoza ako sat vremena ne provjerite e-mail?" Taman posla!
"Vjerovanje da su vaši najbolji prijatelji oni koje poznajete s interneta i niste ih osobno upoznali?" Znate što, dragi moji? Dragi ste mi, ali znam da si nismo svi baš tak dobri.
Nisam džanki, dakle! A sad odoh surfati...
Post je objavljen 15.11.2007. u 12:24 sati.