Sport nije samo igra, nadmetanje, odmjeravanje snaga pri čemu su dopuštena sva sredstva da bi se došlo do cilja, zar ne? Pravi sportaš zna da je važno poštovati protivnika, ne igrati "prljavo", znati dostojanstveno prihvatiti poraz... Prema tome, očekuje se i od navijača koji vole sport da će, pružajući potporu sportašima, i sami prihvatiti takav pristup sportu. No svi znamo da, nažalost, ima i onih navijača (pa čak i sportaša) koji se ponašaju posve suprotno.
Gostujući kod makedonskog Vardara, jučer su rukometaši Zagreba pokazali više igračkog umijeća, bolju igru. Sluteći poraz svojih sportaša, nezadovoljni su makedonski navijači počeli na sav glas dovikivati našima da su "ustaške pič**". Hrvatski su rukometaši ostali hladne glave i na te niske udarce uzvratili dobrom igrom i na kraju - pobjedom.
Potaknulo me to najprije na razmišljanje o stereotipima. Trebam li sad misliti da su svi makedonski navijači takvi? Ne, naravno. Ili, nedajbože, tvrditi da svi Makedonci tako razmišljaju. Ne pada mi na pamet. Slično bi bilo da netko zaključuje o Hrvatima na temelju ponašanja neke ekscentrične skupine navijača. A jasno je da i među hrvatskim navijačima ima onih koji se ne ponašaju uzorno. Ne bi bilo logično zaključiti da su svi Hrvati takvi, je li tako?
Osim toga, prva je i najvažnija činjenica kakav je netko čovjek, bez obzira na to je li on Hrvat, Makedonac, Tuareg... Različitosti trebaju biti poticaj za učenje tolerancije, širenje kulturnih obzora. Tako postajemo "građani svijeta" iliti kozmopoliti.
Rječnik opisuje kozmopolitizam kao ideju "po kojoj humani i prosvijećeni ljudi uspostavljaju odnose bez obzira na nacionalne, vjerske i državne granice i unapređuju općeljudske odnose; zagovaranje zajedništva, sloge ljudi i naroda cijeloga svijeta kao nadvladavanje nacionalnih, međunacionalnih i drugih podjela."
No rekla bih da postoji i nešto što se zove lažni kozmopolitizam. Naime, čini se da neki taj pojam tumače na svoj način. Omalovažavaju (da ne kažem osuđuju) nacionalno deklariranje (i domoljublje) zagovarajući utopijsku ideju anacionalnosti. Možda je to moja predrasuda, ali takvi ljudi u meni bude nepovjerenje.
Tisućljećima postoje različite rase, nacije, vjere, a povijest pokazuje da su nastojanja za bilo kakvim "izjednačavanjem" ili pak nametanjem vlastitih uvjerenja drugima - završavala pobunama, ratovima, nastajanjem fundamentalizma i sličnih "izama".
I sama definicija pojma "kozmopolitizam" ne opisuje nepostojanje nacionalnih razlika, nego njihovo nadvladavanje. Toleranciju različitosti. Ističe se čovječnost, suradnja, sloga, zajedništvo.
A kako poštovati tuđe ako najprije ne upoznaš svoju kulturu, ako ne voliš svoje, ako ti je svejedno što se događa: dolazi li u Hrvatsku NATO ili R.E.M. Jer, svejedno je gdje ti je domovina. To je ionako stvar slučajnosti. Rodiš li se u Hrvatskoj ili u Tunguziji pa prema tome – nema svrhe trošiti energiju, emocije ili bilo što drugo na takvu slučajnost.
Nije li to lažni kozmopolitizam? Može li čovjek biti "građanin svijeta" ako ne zna kamo doista pripada ili ako mu je toliko svejedno da (primjerice) omalovažava sve što se naziva "hrvatsko"? Može li se tako istinski shvatiti i poštovati tuđe domoljublje i tuđa kultura te uvažavati različitosti?
Mislim da najprije treba voljeti i poštovati svoje (ali ne zaglibiti u etnocentrizam). Tko to ne zna, teško će razumjeti druge. Ili će biti lažni kozmopolit.
Jedan od velikih hrvatskih pisaca, Antun Gustav Matoš - putnik koji je upoznao Europu, ljubitelj umjetnosti, glazbenik, istinski kozmopolit – u svakom je trenutku znao gdje pripada. Taj je veliki domoljub napisao (između ostalog): I dok je srca, bit će i Kroacije! A neka mi netko kaže da nije bio "građanin svijeta".
Post je objavljen 11.11.2007. u 15:45 sati.