subota, 03.04.2010.
RECENZIJA: ELLIE GOULDING
Znam da se mnogi mršte kad uspoređujem izvođače, no stvar je zapravo prilično jednostavna. Ako znate za Meryl Streep, Rogera Federera ili Beyonce, ljestvica je na njihovim područjima znate gdje. Možemo oprostiti djeci koja danas kreiraju top liste svojim downloadanjem s iTunes, oni imaju neke skroz drugačije kriterije, ali kad vam se razvije neki smisao za glazbu, ako imate malo sluha, a još k tome imate imalo širi dijapazon stvari koje slušate, teže će vam se nešto fejk prodati pod novo, originalno i svježe. Činjenica je da danas na svijetu ima stotine bendova, pjevača i pjevačica koji su za 2,3 kategorije bolji od onog što vlada listama. I rade k tome ono što se ljudima zapravo sviđa. Na još bolji i originalniji način. Ali ljudi za njih jednostavno nisu čuli.
Ajmo ovako, zamislite Oprah ili Simona Cowella kako u prime timeu dramatično i fleši najave kako će određena pjesma u sljedećih mjesec dana postati najveći hit. Nisu vidoviti, ali sama ta činjenica izgovaranja tih riječi natjerat će ljude da poslušaju o kojoj se to pjesmi radi i bum - evo pjesme na broju 1. Self-fulfilling prophecy, rekli bi ameri. Zbog pukog interesa i znatiželje. Marketing, reklama, štogod, ništa novo. Neki znaju kako funkcionira, neki ne znaju.
Ellie Goulding pobijedila je na BBC-jevoj stranici gdje svake godine kritičari biraju najveću glazbenu nadu, najveći potencijal, štogod, pod nazivom The Sound Of...i time si navukla pažnju više nego najavnim singlom albuma i evo albuma na prvom mjestu liste albuma u Britaniji. Njen glas, ta produkcija, ta glazbena energija (ne želim omalovažavati album u cijelosti, jer donosi nekoliko vrlo dobrih i zanimljivih pjesama), sve ćete to naći u boljem pakiranju, s boljom kvalitetom, zanimljivijim elementima cijele priče, ako si date samo malo truda i prosurfate internetom po pravim stranicama...
Shvatio sam da se u zadnje vrijeme sve više vodim nekim kriterijem relevantnosti. Koliko je neki album relevantan. Za svoj žanr u kojem se pojavljuje, ali i za glazbu općenito. Što novo donosi taj izvođač, pokreće li neku novu struju, pojačava li neku dosada alternativniju, podiže li zvuk na neku drugu razinu.... Onda sam pak vidio sam koliko svi hvale cover Christine Aguilere i evo stvarnosti na djelu. Bilo bi ipak preidealno kad bi netko vidio što ne valja s tim coverom, kad bi vidio da je glas i pojava Florence Welch ili La Roux deset puta ekstravagantnija od Lady Gage i svake njene aplikacije po glavi i tijelu, da smo imali Guettu i 90-ih, samo se tada zvao DJ Bobo i svi smo se smijali takvoj jeftinoj treš glazbi i slično.
Ellie jednostavno u ovom trenutku nije relevantna za glazbu. Usporedite ovaj album s albumom Amy Winehouse. Ili zadnjim albumom Justina Timberlakea. Ili La Roux. Ili Rihanne, MGMT....Ma bezbroj primjera. Šteta, jer prva polovica albuma graniči s izvrsnošću. Nekoliko odličnih pjesama koje ulijevaju nadu u zaista vrlo dobar album. Zavodljivost i melankolija u glasu pjevačice dopušta vam da joj se prepuštate još tamo negdje oko sredine, no prema samom kraju sve doslovce odlazi kvragu. Beznačajni teen pop (grozne I'll Hold My Breath i Your Biggest Mistake kao naručene direktno iz radionice Miley Cyrus, specijalno za djevojčice do 12 godina), bez imalo posebnosti i privlačnosti u sebi osim (povremeno) vokala pjevačice. Ako je to sound of 2010, blago nama, stvarno smo se usrećili. Za prvi dio albuma (točnije, pjesme 1,2,3,4,7) velika naklonost, za zadnji dio (odnosno, pjesme 5,8,9,10), izrazita nenaklonost.
OCJENA: 3+
