subota, 12.12.2009.
SUPERTALENT....i kako ga potisnuti....
Neću se sad izmotavati i govoriti kako Nina Badrić nije jedan od glavnih razloga zašto gledam Supertalent, ali eto ugodno su me iznenadili neki natjecatelji. Nakon milijun natjecanja u pjevanju, drago mi je što su priliku napokon dobili i neki drugi talenti jer Hrvatska je ionako prenatrpana pjevačima (i to uglavnom lošim), a 99% onih koji pobijeđuju na tim natjecanjima ne naprave poslije toga ništa vrijedno pažnje, stoga je ovo došlo kao jedno pravo ugodno iznenađenje. I bilo je zanimljivo sinoć gledati okršaj "najboljih".
Tihomir Bendelja i plesna grupa Step By Step su moji favoriti i teško se mogu odlučiti između njih budući da je i kod jednih i kod drugih vidljiv ogroman talent i predanost tome što rade. No najzanimljviji dio svega toga je upravo originalan i jedinstven pristup svakom nastupu, a talent koji posjeduju dozvoljava im upravo to da svaki put budu jednako zanimljivi. Što malo tko od drugih iskorištava na pravi način. Originalno, zabavno i nepredvidivo! I za klasu bolje od svega ostalog.
Što se tiče ostalih, neosporan je talent svih plesnih finalista. Priklonio bih se grupi Sinovi jer su plesački možda najbolji, dobro usklađeni, s najbolje koordiniranim pokretima, iako im je sinoćnji nastup bio najlošiji do sada. Kod Unit X i Atomic Dance Factory također je vidljiv svojevrstan pad kvalitete, iako ja zapravo nikad nisam bio fan nastupa Atomic Dance Factory. Prvi nastup je bio dobar, ali iskopirana jedna strana ideja, drugi je bio grozan (ono što su članovi žirija prošlog tjedna nazivali čistim artom, ja bih nazvao čistim kičem), a recimo da je ovaj sinoć bio relativno dobar. Nisam baš zadovoljan ni time što ih se toliko uzdiže i hvali i time manipuliraju glasovi publike, pored očigledno boljih nekih drugih natjecatelja. Previše glumatanja na sceni, predugačke prijelazne točke, previše svega a preslab konačan rezultat.
Nina Kraljić mi je bezveze od samog početka. Od besramnog kopiranja (ali doslovce skidanja svake fraze), do forsiranja nečeg što neodgovara njenom glasu. Mala Monika ima predivan glas, no ne znam što se sinoć dogodilo. Previše falšanja, trema, neosjećanje pjesme. Ne bih previše komentirao onu dječicu (Mateo, Antonija Dora, plesni par), ništa od toga mi se ne sviđa.
Kad smo već kod takvih natjecanja, dobili smo nedavno još jednog pobjednika. I bogatiji smo za još jedan glazbeni uradak. Listi na kojoj su Rafo, Žanamari, Patrik Jurdić i Franka, pridružuje se još jedan član. Novi Toše? Novi Toni? Novi Žak? Odaziva se na ime Bojan i sve je od toga pomalo. Kad vidite ono "pod producentskom palicom Tonija Cetinskog", sve je zapravo jasno - polovica ovog albuma komotno se mogla naći i na albumu Cetinskog. A imena poput Ante Pecotića i Mire Buljana danas ionako ne jamče kvalitetu niti predstavljaju nešto u glazbenom svijetu. Ne sjećam se kad su oni zadnji put napravili nešto dobro i vrijedno pažnje. Ali to je taj naš neki standardni nedostatak talentiranih glazbenika i s tim se jednostavno treba pomiriti. Tisuću pjevača u Hrvatskoj, na svakih 100 - jedan koji nešto vrijedi. Nekad davno međutim Cetinski je bio jedan od najboljih glazbenika na estradi. Nek te zagrli netko sretniji, Mi, 23. prosinac, Tvoje Tijelo, Prah i Pepeo, Ljubav i Bol, Neka Noćas Dođu Svi, Zbog Nje, Ja Sam Zaljubljen, Kao Nekad....Dugačka je to lista odličnih pjesama. I ne znam koja mi je bolja od koje. Onda je počeo s nekim čudnim eksperimentiranjem, slučajno se u međuvremenu zalomila odlična Iz Dana u Dan, i evo ga sad u svojoj blago-onom-tko te-ima-fazi, već nekoliko godina snima jednu te istu pjesmu, u sličnom aranžmanu, po istoj formuli. Dotaknuo sam se Cetinskog jer je upravo on danas kod nas predvodnik zvuka kojeg Bojan donosi na svom novom albumu. Melodije sklepane u nekoliko minuta, slični tekstovi, slični aranžmani, a na Jedna i Jedina, Bez Mene Sretnija, Dvije Zvijezde Kraj Bagrema ili U Našoj Maloj Sobi skoro pa nećete ni primijetiti razliku. Radi se o tom jednom jeftinom zvuku kojeg ja ne mogu prožvakati i ne mogu. Niti želim. Ne sviđa mi se ni jedna (ali doslovce ni jedna) pjesma koju je Toni ponudio u ovoj svojoj novoj fazi. I suprotno onoj gore listi - ne znam koja mi je lošija od koje (Umirem Stoput Dnevno, Ti Si Najbolje, Sve Je S Tobom Napokon Na Mjestu, Što Si Ti Meni, Onaj Ko Te Ljubi Sretan Je, Neka te Odvede, Od Milijun Žena, Kad Žena Zavoli, Kad Bi dao Bog, Ako To Se Zove Ljubav, Budi Uz Mene, Blago Onom Tko Te Ima). Da ne bude zabune, ne znam ja tu listu pjesama napamet, našao sam ju na internetu. A bez zajebancije - zakleo bih se da su ove neke pjesme izvučeni dijelovi neke od ovih drugih. Najiskrenije, nisam mislio da ih je TOLIKO nakupio u zadnje vrijeme, ja sam mislio da ih je 4,5. I da mi je netko rekao da ne postoji pjesma Neka Te Odvede, nego da je to tek stih pjesme Od Milijun Žena i da sam se zabunio, ja bih mu povjerovao. Što samo potvrđuje tezu da su mi sve iste. Ili da ne postoji pjesma Umirem Stoput Dnevno, nego je to dio pjesme Ti Si Najbolje. Dakle, nije da mi svih 10 nalikuje jedna drugoj, ali dolaze u parovima ili po 3. Ako itko razumije što želim reći. Svjestan sam međutim činjenice da je ponovo vratio/stvorio svoju bazu fanova i da ljudi vole ove njegove nove pjesme, ali taj neki zvuk zvuči toliko zastarjelo i specifično, da sam apsolutno siguran da ako potražite top 10 svake europske zemlje, rijetko ćete naći ovakvu glazbu. Da ne spominjem Ameriku. Ta neka kopija kopije sanremovskih pop pjesmica koje se više ne izvode ni tamo, a kamoli da osvajaju vrhove top lista igdje. Osim možda u Bosni i Hercegovini. Zar je zaista tako teško snimiti dobru pop pjesmu, nabaciti dobar pop zvuk, fini aranžman i produkciju? Očito JE, jer kad sam prije nekoliko godina primjetio u kakvoj je krizi hrvatska glazba, mislio sam da je to samo privremeno. No situacija postaje sve lošija i lošija. I zaista mi nije jasno kako se itko buni kad ovdje pohvalim Ninu Badrić, Ivanu Husar ili Natali Dizdar (od kojih su prve dvije jedne od rijetkih pop izvođača koje pišu svoje pjesme!), a kritiziram Vannu (na prste jedne ruke mogu nabrojati njene dobre pjesme otkad je napustila E.T.) ili Gibonnija (koji nije snimio poštenu pjesmu još od albuma Judi, Zviri i Beštimje).
Album međutim zvuči kao nešto što bi Bojan ionako sam odabrao, pa možda i ne treba toliko kritizirati autore koliko (ne)ukus izvođača. Nije mi jasno zašto se priklonio tom staračkom zvuku za žene srednjih godina i bakice, kad ima itekako puno vremena za ovakve pjesme. I ne mislim pritom na ozbiljnost glazbe, da ne bi netko zabunom iščitao neki kompliment, nego na ciljanu skupinu. No s obzirom na odabire pjesama na talent showu na kojem je pobijedio, ništa čudno. Ne može mu se dakle reći da se prodao ili kompromitirao u tom segmentu, no šeta što je samim time kompromitirana najveća vrlina albuma - Bojanov vokal. Koji od loših, dosadnih i patetičnih pjesama izvlači ono najbolje što se može (a ne može se puno). Ali i koji zaslužuje bolju pjesmu.
OCJENA: 2+
