nedjelja, 08.03.2009.
RECENZIJA: KELLY CLARKSON
Vjerujem da si ovdje znate kako ne volim Kelly Clarkson. Ako moram izabrati neku pjevačicu koja me iritira - odmah mi padnu na pamet Clarkson i Aguilera. Ako moram izabrati neku koja nema nimalo stila - Clarkson i Aguilera. Ako moram neku koja nema glazbenog identiteta - pogodite.... Ali ajde, uskoro bi im se mogla pridružiti i Nelly Furtado.
Međutim, My Life Would Suck Without You mi se nekako svim silama uspjela uvući u uho. Ne znam je li to zbog spota u kojem sam doslovce vidio scene svog života, haha...ili bombardiranjem sa svih strana, ali eto, ušla mi je u uho i još je tamo. A možda je stvar i u Max Martinu. Koji začudo nije producirao ni jednu drugu pjesmu na albumu. I nažalost, rekao bih nakon preslušanog cijelog materijala. Većinu materijala potpisuju Ryan Tedder i Howard Benson, a nekoliko pjesama napisala je i sama Kelly Clarkson. Na njenu sreću pak, My Life Would Suck je u međuvremenu napravila najveći skok na #1 u povijesti Billboardove ljestvice i vratila joj poziciju koju je izgubila prethodnim albumom.
Na stranu sad antipatije prema Clarkson, ono što ne volim kod američke pop rock glazbe je kad potpuno izgubi dušu i kao da osjećam ogoljenu sterilnu produkciju, plastičiju od najplastičnijeg r&b-ja, bez trunkice emocije. Kako sam svako toliko kolegijalnosti radi prisiljen slušati radio Antenu na poslu, dvije pjesme postale su mi savršeni primjeri za takvu vrstu glazbe. A puštaju se doslovce svaki dan. Bezvezne, iritantne pjesme koje su ne znam zašto postale hitovi. Your Love Is A Lie (Simple Plan) i Gotta Be Somebody (Nickelback). Ne mogu više čuti te dvije pjesme. I sve što me imalo podsjeti na takvu vrstu glazbe, iritira me beskrajno. U tom koketiranju s rockom mogu povući konkretne poveznice s pjesmama Kelly Clarkson, no najvažnije su one u dojmu koji na mene ostavljaju. Ta neka glazbena anemija, bez melodije, bez emocije. Čisto neka rutinska pjesma, čisto neki napor za uho. Howard Benson upravo potpisuje tri takve pjesme na albumu (milijun puta prožvakane pjesme tipa I Do Not Hook Up i Don't Let Me Stop You, te dosadna i gnjavatorska Cry, blijedi pokušaj stvaranja laganice tipa Because Of You, a njoj možemo pridodati i Save You, patetičnu If No One Will Listen, te još neke promašaje tipa Ready itd.). Srećom, tu je i strana Kelly Clarkson koju povremeno (!) otkriju i neki drugi producenti. Max Martin prvenstveno, s kojim bi očigledno trebala više surađivati, budući da je on zaslužan i za Since You Been Gone, a u malim dozama i Ryan Tedder (pjevač grupe One Republic), te Sam Watters i Louis Biancaniello.
Na vrlo dobroj Already Gone koja zvuči kao Beyonceina Halo (rekao bih međutim čak da mi je ova draža), koju je također napisao i producirao Tedder, neizbježne su usporedbe i s Leonom Lewis: ne samo da se radi o istom producentu i u tom slučaju, nego se komotno mogla naći i na albumu Spirit, a otpjevala ju je na način na koji pjeva Leona, isto fraziranje. I dok Leona ima prodorniji glas, priklonio bih se interpretaciji Kelly Clarkson. Preciznija je, sigurnija, nema ispuštanja zraka usred riječi i blaži su joj prijelazi u više tonove. Na Long Shot pak doslovce zvuči kao Avril Lavigne ili Katy Perry.
Nakon preslušavanja albuma opet dakle ostaje isti problem. Avril Lavigne, Leona Lewis, Katy Perry (I Do Not Hook Up i Long Shot potpisuje i sama Katy Perry), Pink,.... opet se izgubila među kolegicama....Vokalno je jaka i to joj je najveća prednost. Glasom spašava većinu pjesama, no jednostavno nikako da napravi album sklopljen u finu kompaktnu cjelinu, prilagođen njenom glasom i personalitiju (kakav god bio) koji će ju napokon obilježiti kao svoju. U tragovima ipak na pjesmi, dvije, tri.....daje nadu da i ona možda jednom snimi album s pjesmama u kojima se i dobro snalazi i koje su dobre, a da pritom nisu slične nekim aktualnim hitovima. Ili njenim prethodnim.
I još jedna opaska za kraj. U doba današnje čudesne tehnologije i fotošopa, nije li smiješno da izlaze albumi s ovakvim coverima?
Album u prodaji od 10. ožujka.
OCJENA: 3
