subota, 24.11.2007.
Sick & tired of those....
Kad se pogleda unatrag, recenzirao sam popriličan broj albuma. I koliko god se nekome činilo da nije tako, bilo ih je iz različitih žanrova - pop, r&b, soul, contemporary r&b, pop-rock, rock, brit pop...... I iako bi ih se sve lako moglo svrstati u komercijalnu glazbu, nije to nešto od čega bi trebalo pobjeći, jer komercijalna glazba nije nešto što je samo po sebi loše.
Već sam jednom napisao post o "dobroj kritici" i osvrnuo se na problem današnjih recenzija i kritike. U međuvremenu sam skupio velik broj čitatelja, želim ponoviti jedan dio vezan uz to.
Evo što sam napisao u jednom dijelu:
"Dobar kritičar prvenstveno ne bi trebao sebe doživljavati previše ozbiljno. Trebao bi biti tolerantna i liberalna osoba, te poznavati različite žanrove glazbe. Iz stila života proizlaze i dijapazoni emocija. U nedostaku širih, kritičar ne može biti objektivan. Već se godinama vodi "rat" između Ilka Čulića i grupe Colonia. I iako rade najkvalitetniju dance glazbu u Hrvatskoj, osoba za koju je već pri samom pogledu na nju dovoljno da se pomisli kako u disko klub nikad nije ni kročila, a kamoli osjetila neku emociju iz dance/disco glazbe, sad se smatra dovoljno kompetentnim ocjenjivati takvu glazbu. I to ne bilo kako. Sa najvećim mogućim zgražanjem.
Naravno, postoji kritika u kojoj je subjektivan ton jasno naznačen. I to je u redu. No kako ozbiljno shvatiti kritičara kojem iz kritike jasno iščitate cijeli njegov privatni život i sve njegove frustracije. Samo šovinist i najveća neznalica može odbaciti cijeli jedan žanr kao nebitan. Aleksandar Dragaš spremno će odbaciti opuse priznatih, i još važnije - voljenih - izvođača (Bee Gees), istovremeno uzdižući neke druge koji su fanovi (Feist) onih prvih, indirektno vrijeđajući i njih, ali i sve ostale koji pronalaze svoju afirmaciju kroz određenog izvođača ili žanr, zaboravljajući jednu važnu stvar -pisati o glazbi, a ne o ukusima.
.............
Ne smatram se izvrsnim u ovome što radim, ali ja sam tu svoju odgovornost prema ljudima koji ovo čitaju ipak shvatio drugačije; neartikulirane izjave prenaglašenog osobnog stava ovdje nećete pronaći.
Jedina prava kritika nekvaliteti je kvaliteta"
Koliko god to nekome čudno zvučalo, meni je sasvim normalno i prirodno da nitko ne može shvatiti svu glazbu i sve što iz nje za nekoga može prozaći. Ja sam preslušao novi album grupe TBF. Ipak, ni u jednom trenutku nije mi palo na pamet napisati recenziju za isti. Ne jer ne mislim da nisam sposoban za takvo što. Naprotiv. Mislim da sam sposoban napisati recenziju za album koji uopće nisam preslušao, a da nitko to nitko ne primjeti. A kod ovog konkretnog albuma mogao bih točno razložiti, analizirati i obrazlagati što točno štima a što ne....Ali čemu zapravo? Da pokažem da mogu i da to samo sebi postane svrhom?
Ne razumijem tu glazbu, ne volim nabrajanja, ne volim glazbu koja u meni ne budi emocije, koja mi proizvodi iritacije. Ne mogu ju slušati i ne mislim da moram imati mišljenje o njoj, a kamoli da se nekome za to moram opravdavati. Ne volim recimo ni Kylie Minogue, pa se za to područje ipak smatram dovoljno kompetentnim, a siguran sam da se iz recenzije novog albuma nigdje neće vidjeti da ju ne volim. Kao što je petica albumu Britney Spears i promoviranje iste bacilo udicu koju je većina zagrizla, pa su tako česti komentari da ne mogu biti objektivan kad se radi o Britney Spears. Zašto točno? Jer sam pohvalio album? Jer sam ju doveo u usporedbu s Aguilerom, gdje mi Aguilera izlazi kao gubitnica? Volim li zapravo Britney Spears? Ili je to ekvivalent ocjeni albuma?
Ne razumijem primjerice ovaj tekst:
"Houston we got problem. Naime od samih početaka estradne i pjevačke karijere Nine Badrić dotična nam pjevačica nikad nije imponirala osobitim talentom za imitiranje. Svostveno tome, nismo skužili u čemu je tajna njenog uspjeha i vječnog tretiranja dotične kao dame "nove Tereze" domaće glazbene scene. OK, ima glas i dobro pjeva, i ima nekoliko hitova, ali finjak i duhovitost je teško naučiti pa čak i ako neprestano hiniš. Ako Boga znate, pomozite nam i pošaljite objašnjenje na redakciji mail - najpošteniji odgovor objavljujemo i nagrađujemo."
Teks je napisala Marijana Mikulić, poznata po svojim glupim opaskama koje nemaju veze sa zdravim razumom, velikoj količini nepismenosti, te po svojoj poziciji u "novinarstvu". Znate, onaj na samom dnu. Nemaju li ti neki novinari svoje urednike? Objavljuju li oni te bljuvotine na temelju nekih kriterija?
Ili recimo recenzija novog albuma Britney Spears na T-portalu, gdje je Zoran Stajčić napravio retrospektivu njezinog života, čudi se što si nije odrezala glavu, a ne samo kosu, progovara o njenoj debljini, gaćicama, Paris Hilton, a bahato progovara o tome kako njena glazba nikome nije nedostajala. Samom albumu posvetio je nekoliko redaka. Ograničen količinom teksta koji može napisati i količinom mržnje, frustracije i gorčine i tih nekoliko rečenica vjerojatno mu je bilo previše.
U nekoj drugoj recenziji kaže da je glazba Roisin Murphy za sve one kojima je tijesno ispod Rihanninog kišobrana. Jer ne daj Bože da se nekome može svidjeti i jedna i druga. To bi bila sveopća katastrofa, jer glazba mora biti podijeljena u kategorije. Iz čistog protesta i bunta, sutra bih otišao kupiti albume Britney Spears i Rihanne. Iz čiste zabave. 1:0 za Britney i Rihannin kišobran.
Tu je naravno i famozni Denis Leskovar. Dobro sam se nasmijao njegovoj recenziji novog albuma Nine Badrić, ali i onoj Alicie Keys. On je već postao toliko dosadan i predvidiv u svojim recenzijama, da mu mogu napamet u polusnu izdiktirati sve ocjene koje će dati nadolazećim albumima, da mu uštedim i muku i trud. Ispričavam se, samo muku.
Kao i u svakom cijenjenom i kvalitetnom stranom glazbenom magazinu, glazbu bi trebalo recenzirati nekoliko ljudi. Kompetentnih ljudi. Koji imaju život, vole život i žive život. Kojima ne cure frustracije sa svih strana. Koji ne misle da je sve što ne uključuje njihov vid zabave, tek jeftina zabava. Koji ne dijele glazbu u kategorije. Žalosno je da ovakve osobe uopće dobivaju priliku recenzirati glazbu (recenziraju li oni uopće glazbu ili osobu i njen život??) na nekoj tako "važnoj stranici" ili novinama, još žalosnije što im je puštena tolika sloboda, pa tako dobivamo priliku vidjeti što "kritičar" misli o samom sebi, svojoj inteligenciji, sposobnosti smišljanja dosjetki, količini ironije, sarkazma, (ne) inteligenciji čitatelja, ali najviše od svega-budalaština je ta koja prva ispliva na površinu. Glazba je tu najmanje važna....
