;2/6yzu.jpg)
Mozgalice
31.07.2006., ponedjeljak
BOTVINNIK – PETROSJAN
|
Dvadeset drugog ožujka 1963. u Moskvi je započela borba za prvenstvo svijeta u šahu, za tablom su se susrela dva sovjetska velemajstora: šampion svijeta Mihail Botvinnik i pobjednik turnira kandidata na otoku Curacaou Tigran Petrosjan. Tim povodom, eks šampion svijeta Max Euwe, pokušao je prognozirati ishod ovog značajnog susreta za koji je u čitavom svijetu vladalo veliko zanimanje. Po Maxu Euweu, Mihail Botvinnik ima za sobom fantastičnu šahovsku karijeru. Petnaest godina vladavine na vrhu. Bilo je šampiona svijeta kojima je polazilo za rukom da se i duže zadrže u zenitu slave, ali to su bila druga vremena. Danas igraju samo snažni i što je mnogo važnije sada je mnogo više istaknutih šahista. Kolosalna razlika je u tome što je neophodno izdvojiti se iz reda od 20-30 suparnika, a ne trojice ili četvorice. Ako je devedeset godina bilo deset velemajstora, danas ih ima gotovo stotinu. Biti u takvom društvu skoro 30 godina, u najvišim sferama svakako je ogroman domet.“ „Botvinnik je 1936. godine zajedno s Capablancom dobio nottingemski turnir, ostavivši za sobom čuvene majstore tog vremena uključujući šampione i eks šampione svijeta – primjećuje dr. Max Euwe – AVRO turniru 1938., Botvinnik je bio treći da bi uskoro postao sasvim nepobjediv. Njegova uvjerljiva pobjeda za prvenstvo svijeta 1948. godine nije bila ni za koga neočekivana. Te godine počela je Botvinnikova hegemonija koja je bila prekinuta svega dva puta u kraćim intervalima. On je 1957. godine ustupio svoju titulu prvaku Smislovu, da bi je godinu dana kasnije ponovo vratio. To se ponovilo tri godine kasnije: ovog puta je izgubio od Talja. Botvinnik istina nije više mlad. On je već prekoračio pedeset godina, a u tim godinama čovjek bi trebao igrati šah slabije. To je bio slučaj s većinom šahista, mada ima i veliki broj izuzetaka. Botvinnik kao da je imun protiv starosti. Poslije prvog susreta Botvinnik – Talj, nitko nije pomislio da je Botvinnik koji je izgubio titulu počeo slabjeti.  Botvinnikove godine ne igraju nikakvu ulogu u moskovskom susretu Botvinnik – Petrosjan. Međutim, ako gigant Botvinnik nastupa bez indikacija na oslabjelu igru, to je njegov suparnik Tigran Petrosjan ima u svojoj aktivi također veoma značajnih podviga…“ Zanimljivo je kako ovaj veliki šahist gleda na Botvinnikovog rivala koji je skoro dva desetljeća mlađi, razumljivo svježiji i u usponu. Evo Euweog mišljenja o Petrosjanu: „Ovo što je Botvinnik postizao godinama, Petrosjan je realizirao velikom intenzivnošću i u manjim vremenskim razmacima. Od 1956. godine, njegova vještina brzo napreduje. Petrosjan nije tigar koji skače na svoj plijen, on je prije svega piton koji guši svoju žrtvu ili krokodil koji satima čeka pogodan trenutak da bi nanio odlučujući udar. Od 1962. godine igra on na tri turnira i nije pretrpio nijedan poraz u približno sedamdeset partija. Petrosjanu je sada 34 godine, najljepše godine za kandidata za titulu svjetskog prvaka (Botvinniku je bilo 36 kad je postao svjetski prvak). Ako u povijesti šaha potražimo Petrosjanovog „dvojnika“, onda ćemo naići na Capablancu koji je u svom životu izgubio malo partija kao i Petrosjan. Sličnost među njima je ne samo u njihovoj nepobjedivosti već i u njihovom stilu. Igra obojice je solidna ali ne i suha. Pored pozicijskih partija više klase oni su demonstrirali veći broj partija u napadačkom stilu sa žrtvama. Obojica voje pozicijsku igru, a pored toga se odlikuju preciznim i dubokim proračunima. S druge strane, Botvinnik je veliki kombinacijski majstor konačnica juvelir – svestrani igrač. Botvinnik je odličan poznavatelj otvaranja. Slučajevi kad je on izlazio iz otvaranja s lošijom pozicijom krajnje su rijetki, a mogućnost da se u takvom slučaju baci u zaletu na stijenu Petrosjana uopće ne isključuje.“  Velemajstor Svetozar Gligorić prokomentirao je ovaj meč na svoj način: „Botvinnik se vjerojatno radovao što je dobio takvog, na izgled pitomog, suparnika da mu osporava titulu. Petrosjan je impresioniran prvim susretom i zato gubi prvu partiju iako je vodio bijele figure. Botvinnik je raspoložen i spreman zbrisati „neopasnog rivala“. No, Petrosjan se odmah prenuo, prebrodio tremu i konsolidirao svoje snage, i plasirao svoju genijalnu taktiku. Počeo je iznurivati (polagano iscrpljivati) agresivnog prvaka svijeta serijom suhih gremija i kad ovaj počne gubiti strpljenje, tu i tamo, Petrosjan ga počinje tući u pozicijama jednostavnog tipa. Opće iznenađenje titula prelazi sasvim spokojno i uvjerljivo u ruke mlađeg velemajstora. Samo u dva mjeseca naglo smršavjeli Petrosjan zna koliko ga je to stalo i kao da mu je proviđenje reklo kad izabrati svoj moment. Jer, baš uoči toga meča zapadnonjemački prijedlog je prošao kroz Kongres FIDE i ukinuo Botvinnikovo sveto pravo na revanš.“ |
- 13:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #
28.07.2006., petak
TALJEVO SIJEĆANJE
Kada s ove vremenske distance promatra svoje mečeve s Botvinnikom iz Taljevog sjećanja izviru nepobitne činjenice koje u ovom trenutku dobivaju drukčiji prizvuk: „Naime dosta je vremena proteklo od moje prve borbe s Botvinnikom. Čovjek nekako sazri i dobije u težini, a mnoge pojedinosti izgube od svoje aktualnosti. Ipak, nešto se nataložilo i živi dok čovjek postoji. Znam da sam u prvom meču dobio šest partija, a u drugom pet. I sada mislim kao i ranije, da mi je obrana bila slabija strana. Živo se sjećam onog momenta kad sam s bugarskom majstorom Padevskim došao na 19. partiju, a stanje je bilo 11,6:5,5 za mog suparnika. Ispred sale zgrade sam vidio reporterska kola moskovske televizije, također kola Kino-kronike, znači naslućuju da je došao kraj i da taj trenutak ipak vrijedi ovjekovječiti. Uz gromoglasni uzvik: „Kralj je mrtav, živio kralj“ zainatio sam se da im pokvarim račune i zaigrao krajnje oštro i poduzimljivo, a iz toga se rodila moja pobjeda. To je ona partija o kojoj je Botvinnik kasnije pisao detaljnije „analiza ili intervju“. Talj i sada priznaje, da se razumijemo kaže on, „nije točno da sam podcijenio šahovskog diva, već jednostavno u takvom meču nije mi ništa polazilo za rukom. Jednostavno rečeno, igrao sam slabo i tu opravdanja nema.“ Iako je Botvinnik želio da uvjeti u oba meča budu isti, tako se ipak nije odigralo, jer po Taljevu mišljenju, „on ih je sam narušio“ u prvom meču – žali se Talj – zajedno smo stanovali u novom hotelu, a u drugom on je prešao kod kuće uz bolje uvjete i kućnu njegu. U revanšu mi je krenulo loše, a to je bilo u momentu kad mi je sa stola nestalo nalivpero koje mi je donosilo sreću. To se dogodilo poslije osme partije. Do kraja nisam uspio pronaći dostojnu zamjenu. Ovako što jedino šahisti mogu razumjeti, mnogima će ovo sličiti na šalu, ili neozbiljnu galamu, ali znam pouzdano, da pokojni Stein nije htio mijenjati odijelo u kojem je pobjeđivao. A ima i drugih primjera. Nisam sujevjeran, na žalost, tako stvari stoje. Botvinnik se dobro pripremio, otklonio svoje slabosti, shvati me ozbiljnije i najzad trijumfirao. Vjerujem i danas da je došlo do revanš meča između Botvinnika i Petrosjana da bi Petrosjan izgubio u revanšu. I danas nekako imam taj osjećaj.“  Kad je Talj izgubio titulu, bio je utučen i deprimiran kao Napoleon kod Waterlooa. To raspoloženje ga je držalo sve do povratka u Rigu. Kad je stigao u svoj rodni grad, i raspoloženje mu se smjesta vratilo. Bio je nekako nasmijan i vedar i povikao je na sav glas: „mama zapamti, ja sam najmlađi eks-šampion svijeta u povijesti šahovske igre.“… BOTVINNIK O PRIPREMANJU ZA ŠAHOVSKA TAKMIČENJA  Svoje stvarne pripreme počinjem pregledom šahovske literature, naročito radi upoznavanja s novim i zanimljivim partijama, za vrijeme čitanja činim bilješke o pitanjima, koja me naročito zanimaju. Također proučavam sve partije svojih takmaca u idućem natjecanju. Proučavam karakteristike njihove igre i njihova najdraža otvaranja; to je naročito korisno kod priprema za pojedinu partiju za vrijeme turnira. Osim toga studiram ona otvaranja, koja namjeravam primijeniti za vrijeme borbe. Ovdje moram primijetiti, da po mome mišljenju igrač ne bi smio, a zaista i ne može pokušati igrati sva teorijski poznata otvaranja. Za jedan turnir su, kako za bijeloga , tako i za crnoga potpuno dovoljna tri ili četiri sustava otvaranja. Ali ta otvaranja moraju biti pripremljena temeljito. Ako ne vladate potpuno takvim otvaranjima, jedva možete računati, da će te završiti visoko na tablici. Majstoru je međutim nedovoljno igrati samo jedno otvaranje; njegovi suparnici bit će dobro pripremljeni za igru protiv njega, a iznad svega će njegov šahovski horizont biti preuzak tako, da će u mnogim pozicijama igrati jednostavno rutinerski. Tako bi vaši planovi bili sada pripremljeni; ali ni to nije dovoljno. Neki između njih – u koje niste potpuno sigurni – moraju biti iskušani u partijama za vježbu. Naravno, te partije se moraju odigrati s partnerom koji će ih držati u tajnosti, inače će svi vaši suparnici biti isto tako dobro upoznati s njima, kao što ste i vi, i sve će vaše pripreme u otvaranjima biti uzaludne.(U današnje doba to se radi s računalom!) Te pripremne partije ne smiju biti posvećene samo isprobavanju vaših shema otvaranja, nego da vam pruže pravu vježbu i u drugom pogledu. Na primjer, prije duže vremena rekao sam nekim našim majstorima, koji redovito zapadaju u ozbiljnu vremensku oskudicu, kako savladati tu slabost. Nažalost, samo malo njih je poslušalo moj savjet, iako je on vrlo jednostavan. U pripremnim partijama mora se najveća važnost dati satu, a ne biti nastavljeno, sve dok najbolje moguće korištenje vremena, uključivši i proučavanje svih važnih varijanata, ne postane navika. Smatram, da bi ta metoda potpuno izliječila 90 posto onih, koji trpe od „bolesti oskudice vremena“, a izuzeci bi bili naravno neizlječivi! Ista se metoda može upotrijebiti da bi se uklonile i druge slabosti; poneku naročitu slabost valja uklanjati specijalnim vježbama, sve dok ne bude prebrođena. Nakon niza takvih igara majstor će moći, za iduću borbu, donijeti odluku o svom repertoaru otvaranja, koja će već biti iskušana u praksi. Sve, što još preostaje, jest to, da se pripremi za svaku turnirsku partiju posebno. Ako ste slabi u konačnici, morate potrošiti više vremena na analizu studija; u vašim pripremnim partijama morate težiti prijelazu u konačnice, što će vam pomoći, da steknete potrebno iskustvo. Slične metode će ispraviti vaše nedostatke u središnjici, iako je ovdje problem mnogo kompliciraniji. Konačno, oko pet dana prije borbe morate potpuno obustaviti svako bavljenje šahom. Morate se odmoriti, inače možete izgubiti ornost za borbu. Za postizanje potpune spreme moram spomenuti još jednu mogućnost, koju sam uvijek pokušavao izvesti. U čemu se sastoji suština umijeća šahovskog majstora? U osnovi se ona sastoji u sposobnosti analiziranja šahovskih pozicija. Istina, na ploči morate analizirati veoma brzo i bez diranja figura; ali u krajnjoj liniji šah je umijeće analiziranja bilo da izvodite moguće varijante ili ocjenjujete stvarnu poziciju. Kućna analiza ima svoje posebne karakteristike; niste ograničeni vremenom i možete slobodno pomicati figure. Unatoč toj razlici između kućne analize i praktične igre za pločom postoji mnogo zajedničkog među njima. Dobro je poznata činjenica, da su gotovo svi glasoviti šahisti bili odlični analitičari. Zaključak je neminovan; ovako, tko želi postati istaknuti šahist, mora težiti usavršavanju u području analize. Postoji još jedna važna razlika između analize i praktične igre: za vrijeme igre vaš je analitički rad neprekidno ispitivan od strane vaših kritički raspoloženih suparnika, dok se kod kućne analize vrlo lako postaje neobjektivan. Da nadvladate takvu sklonost i da se udaljite od slabe analize, korisno je objaviti svoj samostalan analitički rad. Tada ste podložni objektivnoj kritici.(I tu računalo može pomoći!) |
- 11:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.07.2006., srijeda
TALJ – BOTVINNIK
 Svoj revanš meč s Taljem, Botvinnik je odigrao kad je imao 50 godina. Zar on nije već uvelike prošao svoj zenit? Što on još ima tražit u tom dobu, pogotovu s duplo mlađim šahistom razigrane fantazije i ubitačnog stila? Svi se pitaju, nitko ne vjeruje u povratak „starog monarha“ i većina je mišljenja da će to biti tek puka formalnost i da će „gusar iz Rige“ i dalje ostati na šahovskom prijestolju. Gotovo svi – osim jednog čovjeka, Mihaila Botvinnika, koji kao 50 godišnjak po drugi put žarko želi povratiti izgubljenu titulu. Poslije debakla s Taljem, on nije dozvolio da izgleda kao narcisoidni ostarjeli velemajstor, koji je izgubio objektivna mjerila i nije prihvatio novu istinu da je „njegovo, ipak prošlo“. No, svim svojim htjenjem Botvinnik, zbog novog sloma, godinu dana ranije nije mogao staviti „križ“ na svoju šahovsku karijeru, na svoj prijeđeni životni put, na sve ono što je desetljećima gradio. Malo je vjerovati da je Talj i slutio s kakvim čovjekom će se u ponovnom susretu sudariti. Zahvaljujući svojoj analitičkoj prirodi, Botvinnik je „preorao“ sve Taljeve partije i uvidio gdje su grješke i slabosti. Smjesta i bez oklijevanja razradio je detaljan plan svojih priprema. Prvo, proučiti Taljev prakticizam i prilagoditi se njegovom načinu igre. Drugo, pripremiti takav repertoar koji će upućivati na zatvoren tip pozicija. Ići na stiješnjene i ne baš perspektivne pozicije, tj. One u kojima su taktični udari svedeni na najmanju mjeru. Jednom riječju, Talju servirati ono što će mu biti najneprijatnije i pronaći najzad efikasno sredstvo da se obuzda njegova krilata fantazija i zaustave njegovi olujni napadi.  Talj je nastojao da revanš meč otpočne negdje u travnju 1961. godine, pa je Romanov obavijestio Botvinnika da je Talj bolestan i da su javili iz Rige da se meč odgodi.. Botvinnik je zatražio da se donese zvanično liječničko uvjerenje. Na to je Romanov odgovorio da se radi o pukom formalizmu. Takva su pravila, bio je uporan Botvinnik, ona važe za sve , pa i za Talja. Poslije žestoke prepirke, Botvinnik je u kabinetu ministra za financije ozbiljno zaprijetio: „Ja neću više prekoračiti prag ove ustanove, ako se ne izvrši zvanični pregled u Moskvi i vidi što je s Taljevim zdravljem. Da znate, ostajem pri svome.“ Kad su ga prijatelji savjetovali da po mogućnosti odustane od nakane, da se pregled obavi u Moskvi, Botvinnik je oštro uzvratio: „Što hoćete, valjda ne želite da prestanem igrati šah?“ U Botvinnikovom stanu jedne večeri zazvonio je telefon i on je bio obaviješten da će meč početi na vrijeme. „Kasnije sam saznao da Romanov nije uopće znao za odluku FIDE. Kad su mu pokazali taj dokument i on se odlučio pozvati Talja na pregled u Moskvu, na to je Talj odgovorio: „Spreman sam za meč, nema odlaganja“. „Meč je bio izuzetno težak, bez obzira na ishod borbe. Moram istaći da sam ja držao konce u rukama – rekao je Botvinnik – igrao sam točno onako kako sam se pripremao. Svom suparniku nisam dozvolio da se razmaše. Naime, to je bila ključna stvar za ishod cijele borbe. Međutim, zanimljiva je bila 20. partija. Bila je prekinuta u izgubljenoj poziciji za mene. Dva dana i dvije noći izgubio sam u analizama. Svi su očekivali da ću predati bez igre. Telefonom me je pozvao Flerto Rahmin. Odmah sam pomislio da se u Taljevu taboru mislilo da je sve gotovo i zato ne rade ozbiljno. Inače, uočio sam jednu mogućnost pata. Na nastavak sam došao bez svog obveznog termosa. Talj je vjerojatno pomislio što će mi termos za nekoliko poteza i nepromišljeno je uletio u pat zamku. Vjerujem da ga je to konačno i slomilo. Kada mi je Brežnjev predavao orden, doslovce mi je rekao ovo: „Velemajstore, ja sam ipak navijao za vas, a moj sin za vašeg rivala Talja“. Vragolasti Mihail Talj, poslije osvajanja titule kao da se malo opustio na lovorikama i kao da je podcijenio svog starijeg kolegu po tituli.  Pa ipak, najbolje je da čujemo njegove utiske: „Nešto prije meča, na Olimpijadi sam bio iznenađen kvalitetom Botvinnikove igre. Tada sam morao osjetiti opasnost koja me je vrebala. Druga stvar manje poznata, da smo se malo prepirali oko mjesta odigravanja meča. Moji zemljaci iz Rige zahtijevali su od mene da jedan dio meča odigram u svom rodnom gradu. U pravilima FIDE, pisalo je: „Meč se igra u zemlji šampiona“, a tada šampion sam bio ja i mogao sam diktirati uvjete. Botvinnik je lukavo manevrirao i ja sam da ne ispadnem nezainteresiran, pristao da FIDE odluči, a tadašnji predsjednik Rogard je bio Botvinnikov prijatelj. Moj rival je inzistirao da budu poštovani isti uvjeti kao iz prvog našeg meča. Ali, da napomenem, Botvinnik u prvom meču i u revanš meču, nije bio isti čovjek. A ni ja nisam bio isti. Bilo je peripetija oko mog liječničkog uvjerenja. Razumljivo, bio sam bolestan, ali ja se nikada na zdravlje nisam vadio. Trebalo je otputovati u Moskvu na liječnički pregled, mada bi to svakako omelo moje pripreme. Zar se nije moglo vjerovati liječniku i stručnoj dijagnozi iz Rige.“ U društvu starih i obveznih prijatelja Stahlberga i Golombeka u hotelu „Nacional“ izvršeno je ždrijebanje. Tek da ne bude sve isto, energično sam odbio svaki razgovor na temu o dvije kuverte u prekidu. |
- 11:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.07.2006., ponedjeljak
TIJEK MEČA
Analizirajući meč Botvinnik – Talj, jugoslavenski velemajstor Svetozar Gligorić dao je svoj stručni komentar : „Mali broj stručnjaka je mogao očekivati takav ishod početka meča Botvinnik – Talj za najviše zvanje. Prvaku svijeta, tj. Botvinniku, dovoljan je neriješen rezultat da sačuva titulu i bilo bi razumljivo vidjeti Botvinnika kako drži ravnotežu crnim figurama, a bijelima napipava slabe točke. Što se, upravo događalo? Već u prvoj partiji, iako crni, Botvinnik igra oštro i na pobjedu, takoreći od svog prvog poteza želeći već prvim udarcima, Talja sravniti sa zemljom. Bilo kako bilo, ova agresivna partija završila se glatkim Botvinnikovim porazom.“ Može se Taljevoj igri prigovoriti nedostatak određenih filozofskih načela, ali Botvinnik nikao nije smio podcijeniti Taljev ogromni špekulativni talent i do danas možda nedostižnu sposobnost u pronicanju prave prirode kompliciranih pozicija nepoznatog tipa te neviđene brzine i lakoće pri nalaženju najboljeg rješenja. Možda je neprijatnije od same „nule“ bilo za Botvinnika to što je Talju bilo potrebno samo sat i pol za razmišljanje da bi napravio svoj prvi bod po kratkom postupku u 32. potezu. Doista je za svako poštovanje, kako je Talj za tablom oborio Botvinnikovu koncepciju, i nadigrao ga, mada je stari Mihail svoju teorijsku novost provjeravao prije toga u dugim kućnim analizama. Mnogi su gledali na prvu partiju kao na Botvinnikov slučajni taktički promašaj, ali kao da su bili u pravu. U slijedeće četiri partije inicijativa je prešla na stranu Botvinnika. Poslije pauze, došla je dvanaesta partija, za koju je bilo teško reći da li je bila najveća drama ili najveća komedija ovog meča. Evo Gligorićevog pojašnjenja : „Botvinnik, naizgled, osvježen trodnevnim odmorom, sjeo je za tablu s odlučnošću čovjeka da neke stvari ponovo dovede u red. Vjeran svojoj taktici da suparniku u svakoj prilici treba servirati takav način igre koji će mu najviše ići na nerve, Talj je opet stavio pred sebe prvenstveno zadatak osjetiti suparnikove agresivne nakane, i tako u korijenu splasnuti iznova probuđeni entuzijazam ugroženog prvaka svijeta. I tako, dvanaesta partija prestaje biti borba dviju „drvenih vojski“ u kojoj odlučuju objektivni zakoni i pretvara se u psihološki rat koje ta dva „zapovjednika“ vode. Svaki sa svojim ciljem pred očima, oni više ne vide pravo lice položaja na ploči, već se upravljaju prema svojim mišljenjima i dvanaesta partija se konačno pretvara u tragediju dva iscrpljena suparnika.“ SUDAR STILOVA Uzrok nije toliko u samom sportskom značenju meča, koliko u načelnom stvaralačkom faktoru koji je bio vrlo značajan. „Taljev kredo“ – fantazija intuitivnih napada i originalnih zamisli u vođenju napada našao je u ličnosti Mihaila Botvinnika dostojnog „antipoda“. Botvinnik je strogi racionalist, koji kategorički odbacuje svaki pokušaj fantazije, ako to nije potkrijepljeno logičnim proračunima.  Prava tvorevina šahovske vještine sastoji se u sintezi napada i obrane. Talj je oduvijek vjerovao u dinamične pozicije, dok Botvinnik, u svakom slučaju i prije svega nastoji favorizirati pozicijske i materijalne faktore. Štoviše, Talj nije klasik. On je uvjeren jednostavno u mogućnost pogrješke suparnika i zato redovito skreće partiju na plan taktike. Talj je, u stvari, nepogrješiv optimist i oslanjao se na svoju bogatu fantaziju koja mu je donijela velike rezultate, ali u isti mah to je bila i njegova „Ahilova peta“. Na podiju Puškinovog teatra u Moskvi 15. ožujka 1960. godine, sjeo je dvadeset trogodišnji mladić iz Rige da odigra svoju prvu partiju za naslov svjetskog prvaka i to je jedinstven slučaj u povijesti drevne igre da su se ova dva suparnika i prvi put susrela za šahovskom tablom. Ovom događaju Vladimir Vuković je posvetio poseban prostor: „I po osnovnom odnosu prema šahovskoj borbi, Talj veoma sliči Laskeru jer slijedi prije svega psihološke imperative borbe ispred estetskih i načelnih momenata. Istina, Laskerovo je glavno oružje bila vještina u vođenju konačnica, a Talj se ipak služio naglim dinamiziranjem pozicije da bi slomio svoje suparnike, ali iza te razlike u sredstvima krije se isto tako i zajednička crta, koja se sastoji u tome što su i Lasker i Talj izabrali, po diktatu zdrave pameti, način igre najteži za njihove suvremenike. Lasker je zapazio da su Steinitzovi suvremenici zapali u plitku metodu zbrajanja pozicijskih prednosti, misleći da će samom pozicijskom tehnikom praviti bodove, a Talj je uočio slabe strane svojih suvremenika u njihovoj prevelikoj težnji ka tehničkoj preciznosti koja ih onda po pravilu vodi u oskudicu vremena.  Kakav pogled! Lasker je svojim suvremenicima nametnuo borbu u konačnicama, a Talj ih je pozvao da u zeitnotu izdrže njegove vratolomne plesove figura. I jedan i drugi stavili su prst na ranjivu točku u načinu svojih suvremenika. I kao što je Lasker svladao Steinitza u doba, kad su se šahisti još divili Morphyju, tako je i Talj oduzeo krunu Botvinniku koji je ostao u sjenci Aljehina. Veliki eksperti klimali su glavom nakon Laskerove pobjede nad Steinitzom, a također veliki eksperti sumnjaju i danas, nije li to neka Botvinnikova indispozicija i spominju Keresa, kome Talj još nije „ništa dokazao“. Ipak na kraju, da se ne zaboravi, konačni rezultat meča Talj - Botvinnik 12,5:8,5 i Talj je postao osmi, po redu, svjetski prvak u šahu, do tada najmlađi! |
- 00:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #
21.07.2006., petak
TALJEVE PRIPREME ZA MEČ
„Koblenc i ja smo razradili sustave i otvaranja. Znali smo gdje je Botvinnik jak a gdje nije. Željeli smo mu napipati „Ahilovu petu“.“ – prisjeća se Talj svojih priprema za meč s Botvinnikom. – Njegova prednost je u dubljoj pozicijskoj igri, ali je zato manje jak u taktičkim zapletima gdje sam se snalazio mnogo bolje od njega i plivao kao „riba u vodi“. Nekako baš pred meč, u moju se dušu uvukao crv sumnje da ću imati loš start, jer sam svaki turnir počinjao porazom. Milim da je to bila posljedica težeg privikavanja na drugo podneblje, rekao bih posljedica, aklimatizacije. Uvijek sam, kao što se zna imao problema sa zdravljem. Jedan prijatelj me savjetovao da partije obično počinjem od drugog kola. Međutim, poraz u meču na samom početku ima sasvim drukčije psihološko značenje i zato smo moj trener i ja o tome ozbiljno razmišljali i odlučili da u Moskvu dođemo znatno ranije i u lijepom raspoloženju. Za mene, sam meč je otpočeo vrlo prijatno jer smo Koblenc i ja proučili Botvinnikovu igru i pripremili varijante. Koblenc je točno pogodio što će Botvinnik igrati. Mnoge stvari koje su njemu smetale, meni su naprotiv godile. Primjerice, Botvinniku je smetao i jako ga nervirao žamor u sali.  Ja kao i Spaski čak i ne mogu igrati kad je grobna tišina, jer za mene, to nije nikakva galama već reakcija publike, a ja sam na podiju i osjećam se kao umjetnik.“ Ali, ni Botvinnik nije sjedio skrštenih ruku. Pred svaki važniji meč, on je uzimao odsustvo nekoliko mjeseci, posvećujući se temeljitim pripremama i proučavajući pomno suparnika i varijante koje mu ne leže. Jednom riječju, ništa nije prepuštao slučaju. Iako je pedesetogodišnjak, njegov korak je još uvijek čvrst, stas uspravan, što jasno govori da mnogo polaže na fizičko zdravlje. Odlično se drži i izgleda znatno mlađi nego što jest. Očevidno između dva ljuta suparnika razlika je ne samo u godinama već i u temperamentu, stilu i shvaćanju šahovske igre. „TALJA NISAM OZBILJNO SHVAĆAO!“ Botvinnik je Talja doživio na svoj način. Evo njegovih utisaka: „Talj je bio veoma popularan, ne samo u svojoj zemlji nego i van njenih granica. Iako neozbiljan to mu nije smetalo biti omiljen. Njemu su, jednostavno, godile sve priče, koje su kružile o njemu. Prirodno se odnosio, uvijek stajao na raspolaganju „sedmoj sili“ dajući redovno interviewe. Ja sam ga, iskreno rečeno, nekako neozbiljno shvatio. Znao sam da je njegova igra s puno rizika i da je odličan turnirski borac kao i jak taktičar, ali igrati match je nešto sasvim drugo.  Tek poslije prvog matcha s njim, meni je postalo jasno kako je on igrao. Uostalom, služio se istom taktikom kao i David Bronstein, s tom razlikom što sam u meču s Taljem bio deset godina stariji i što su mu moje godine išle u prilog. Talj je, bez sumnje, veliki optimist i odličan praktičar. Vrlo dobro je znao iskoristiti moje zeitnote. Uz to, stvarao je za pločom takve nelogične pozicije koje su iziskivale velike napore da se neke stvari uistinu shvate i riješe za pločom. Na žalost, sve ove stvari sam kasno uočio, to jest kad je zaliha bodova bila već nedostižna.“ Za Taljevu igru Botvinnik kaže, da je on apsolutno odstupao od logičnih načela i utvrđenih shema i imao jedino za cilj izbaciti ga iz normalnog kolosijeka. U tome je naravno i uspio, da budem iskren, priznao je Botvinnik, Talj je svakako zaslužio svoju pobjedu, uz napomenu, da sam samo jednu partiju odigrao, normalno, a mislim da je to bila deveta. Pa ipak, došao samo do zaključka, da je šah iz vremena Laskera, Capablance i Aljehina nepovratno prošao. Može se, a to se najzad i pokazalo, pobjeđivati i van utvrđenih shema i načela. Meni je jedino ostala utjeha i posljednje pravo na revanš meč, jer je kongres FIDE odlučio da to pravo ubuduće ukine.“ |
- 11:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #
19.07.2006., srijeda
BOTVINNIK – TALJ
|
U antičkoj Sparti, pri polasku u rat majka je govorila sinu pružajući mu štit: „S njim ili na njemu“. Ovo bespoštedno geslo – čini se – mogu preuzeti i šahovski velemajstori otkako se u šahovskoj areni pojavio Mihail Talj. Netko hoće biti prvi. Neka napusti sve navike i neka do posljednjeg daha goni Talja. Prije njega, međunarodnom scenom dominirao je nepogrješivi Smislov i bila su ustanovljena izvjesna pravila „dobrog vladanja“. Ukratko rečeno, neprobojnost crnim figurama i izvjesna efikasnost uz početnu inicijativu bijelima – bili su ključevi uspjeha na najjačim takmičenjima. Postotak bodova koje je postizao pobjednik nije bio previsok, a ni ostali sudionici nisu bili lagani plijen favorita.  Onda je nastupio desetljeće i pol mlađi šahist iz Rige, mladić užarenih očiju koji je igrajući se na zemlji polupao sve bogove u neviđenom jurišu. Meteorski se podigao, i meteorski se ugasio. Bilo je pakosnika koji su cinično kopali po njegovoj baštini tražeći samo korov, a za njih „Gusar iz Rige“, posijao je ipak, i mnogo lijepih ruža. Istina, on je mnogo griješio, ali je rijetko kada bio i kažnjavan. Bez sumnje, on je u turnirske atmosfere unio dinamiku i zakrvavljenost. Oni ne baš dobronamjerni, zlurado su sjeckali Taljeve vratolomije za kockastom pločom i jasno nalazili i po koju „rupu“ i ozbiljne promašaje, mada i za njih je Talj imao duhovit odgovor: „Mene uspoređuju s velikim Laskerom, to je bez sumnje velika čast. Emanuel Lasker bio je izgubljen u svakoj partiji, a ja u svakoj drugoj.“ Kako je bilo moguće srušiti postojeće norme i negirati ogromno nagomilano iskustvo koje se taložilo vjekovima. Mogao je jedino čarobnjak na šahovskoj sceni kao što je bio Mihail Talj svojim buntom protiv shema i šablona. On je, zahvaljujući svom istinskom psihološkom nervu, shvatio istinu da velemajstori nisu šahovske enciklopedije, već živi ljudi. Zbog toga, on nastoji partneru stalno postavljati nove probleme, ne dajući mu spokoja. Uz to, on nikada ne broji materijal na ploči. Kad je prvi put osvojio šampionat SSSR- a, svi su bili jednodušni u konstataciji: „mladić je imao sreće kao nitko prije njega“. Čak i jedan Mark Tajmanov je zaprijetio ozbiljno da će napustiti šah, ukoliko Talj bude napravio ponovo ovakav podvig. Razumije se, to se još koji put dogodilo, ali na žalost, Tajmanov je zaboravio dano obećanje. David Bronstein također nije imao visoko mišljenje o Mihailu Talju. Prije svega, zamjera mu na brzopletoj igri u otvaranju. „naobična gotovo omaložavajuća igra, kojom Talj vuče poteze u početku, za mene, kaže Bronstein, to je skoro neoprostiva površnost, nedostižna težnja za stvaralačkom iskrom.“ Mislilo se isto tako, da Talju kao da nije stalo do vrijednosti sadržaja, već samo do rezultata borbe.  „U vrijeme kad su svi dječaci za svog idola imali Keresa ili Smislova, moj uzor je bio Mihail Botvinnik – svojevremeno je izjavio Talj, - osvojio sam četvrtu kategoriju, istog dana kad je Botvinnik postao prvak svijeta. Znači, 1948. godine, pa je vrijeme neumitno teklo i ja sam se s najniže kategorirane ljestvice popeo do samog podnožja Olimpa, točnije sredinom ožujka 1960. godine postao sam Botvinnikov izazivač.“ Prvi put su se sreli u sali za velemajstore u Centralnom šahovskom domu na Gogoljevom bulevaru. Tu su se definitivno i detaljno dogovorili o uvjetima matcha. Kada Talj evocira uspomene na ovaj događaj on kaže: „Ja sam se sa svim Botvinnikovim zahtjevima odmah složio, pa prave diskusije nije ni bilo. U sjećanju mi je ostao Botvinnikov zahtjev da se kovertirani potez stavlja u dvije koverte. Drugim riječima dva formulara i u svaki trebalo je upisati kovertirani potez. U to vrijeme, iskren da budem, bio sam vragolast i neozbiljan.“ Poslije pobjede na turniru kandidata u Beogradu, jedan novinar je upitao Talja kako će igrati protiv Botvinnika, a on je odgovorio: „Najvjerojatnije ću povući kraljevog pješaka za dva polja“. |
- 17:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #
17.07.2006., ponedjeljak
DUGE I TEMELJNE PRIPREME
Bez obzira na međusobni rezultat, između sebe su se poštovali, upućivali komplimente i držali se na visini svojih reputacija. U mnogočemu bili su slični – po uzdržanom i krotkom ponašanju i shvaćanju šahovske borbe. Botvinnik je kao racionalan duh, kategorički odbacivao svaki blef i pretjeranu fantaziju, naročito kad nije potkrijepljena točnim proračunom. Smislov, također, bira objektivne sustave i traga za istinskim vrijednostima. Sam Smislov smatra svojim stvaralačkim kredom one partije koje su čvrste i neprobojne. Svatko od njih pripremu obavlja na najbolji mogući način ne želeći ništa riskirati. Temeljno su se i dugo pripremali. Botvinniku je bilo znatno lakše nositi se s jednim Taljem, čak onim iz najboljih dana, koji mu je redovno servirao dinamične pozicije pune rizika o obrata, jednostavno, gdje su bili zanemareni materijalni i pozicijski faktori. Vasja Smislov je bio, u stvari, njegov antipod. Istina, on nije išao po svaku cijenu na inicijativu, na nepromišljene žrtve, ni furiozne napade, već je gradio bedem oko svojega kralja, nastojeći partiju voditi strogo pozicijskim kolosijekom. Botvinnik je gubio mnoge teorijske duele. Sigurno da od svih mečeva koje je odigrao u karijeri, matchevi s Vasjom Smislovom bili su mu u stvari i najteži. Da pravda bude zadovoljena, Smislov je u drugom naletu postao svjetski prvak. Uz to, svom velikom rivalu održao je lekciju u nekim sustavima, a posebno u tome što je unio novosti u način priprema za ovakvu vrstu borbe. Međutim, u konačnici bio je za glavu viši od svjetskog prvaka. Kad je izgubio titulu, a to se dogodilo u trideset sedmoj godini života, ambicije su mu naglo splasnule i kao da su ga sve želje napustile. Nije bio toliko umoran, koliko rezigniran.  Sve je trebalo opet iz početka. A kako je to moguće? Hod mu više nije bio siguran kao ranije. Sasvim se povukao u sebe i shrvan svojim mislima sličio je prije na čovjeka kome su sve lađe potonule. Ali se i dalje pojavljivao u šahovskim dvoranama, putovao po svijetu, igrao turnire i bilježio dobre rezultate. Razumljivo što mu je preostalo drugo? Nije imao drugo zanimanje osim šaha, mada od njega nije živio i kao da mu je bio hobby. O stilu Vasje Smislova Euwe je kratko napisao: «On je volio i voli čvrste pozicije. U otvaranju ne teži k prednosti, ali može biti izuzetno opasan u daljoj fazi igre. Pozicijskim sredstvima nastoji pomaknuti vagu u svoju korist, ali to čini spretnim malim kombinacijama i nočekivanim udarima». I ranije pa i sada, Smislov s uvažavanjem i rešpektom govori o Botvinnikovom šahovskom stvaralaštvu, ističući da su oni igrači istog šahovskog pravca, mada su se u nekim bitnim stvarima i razlikovali: «Moje rivalstvo s Botvinnikom traje više od desetljeća i veoma sam sretan što sam odigrao blizu sto partija s takvim izvanrednim šahistom. U to vrijeme, sasvim sigurno, mi smo se obojica nalazili u naponu životne snage, a vjerojatno i na vrhuncu šahovske karijere, stoga i mislim, da su stvaralački rezultati naših susreta odigrali ako ne posebnu ulogu u razvoju šahovske misli, onda veoma značajnu. Mihail Botvinnik i ja, prvenstveno, pripadamo šahistima istog pravca – klasičnog. No svaki od nas, odlikovao se svojim shvaćanjima i zastupao određena načela i koncepcije.  Smatrao sam, istinu govoreći, da bi se moglo uspješno boriti sa razrađenim otvaranjima i tipičnim središnjicama, samo u slučaju, ako se odgovori naučnom metodom i naravski nečim svojim – novim oružjem. U našim partijama, gotovo sam redovno nastojao primjeniti široko ideju borbe figura protiv pješačkog centra i statičnim pozicijama suprostavio sam dinamičnu igru. U najvišem stupnju, polazilo mi je za rukom ostvariti dinamiku šahovske partije koju suvremeni šahovski majstori primjenjuju kao načelo igre, samo po sebi razumljivo. Uostalom, mislim, da je to bio najznačajniji prilog koji sam dao općoj teoriji šaha. Međutim, želim dodati, ne gledajući na oštro rivalstvo i punu strastvenost naših duela kao šahisti smo se pridržavali fair- play-a i sve je ostalo u granicama športske korektnosti. Mihail Mojsejevič Botvinnik je složena ličnost, mada neki njegovi zahtjevi, naročito u to vrijeme, bili su ponekad i pretjerani. No, sve je relativno. I kolizije koje su, štoviše, pratile naše matcheve za svjetsko prvenstvo, kad se usporede s današnjim predstavljaju običnu dječju zabavu». I da se ne zaboravi, rezultat meča je bio 12,5: 10,5 u korist Botvinnika. |
- 21:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #
14.07.2006., petak
SMISLOV – BOTVINNIK III – PUT
U kooncertnoj dvorani hotela «Sovjetskaja» od 4. ožujka do prvih dana svibnja 1958. godine igran je treći meč između Smislova i Botvinnika.  Ukupan score između ove dvojice velemajstora iznosio je 35:34 u korist Smislova, a zajedno s turnirskim partijama bio je 24:21 uz 46 remija u korist Botvinnika. Analizirajmo ipak, koji su pravi uzroci Smislovljevog poraza. Je li u pitanju zdravstveno stanje?, ili pak, takmičarska forma? – Najzad možda, bolja teorijska pripremljenost suparnika? Istina, Smislov je poslije druge partije obolio od gripe. Zatim je došlo do druge grješke u trećoj partiji i ispuštena prednost u slijedećoj, što bi se objektivno moglo pripisati njegovoj nepotpunoj rekonvalescenciji. Ipak, u većem dijelu meča, nije igrao najsigurnije, niti je iskazao raniju formu. Uz to, nije najbolje igrao prijelaz iz otvaranja u središnjicu i to u nekim ključnim partijama koje nisu bile tipične za njegov uobičajeni precizni stil. Konačno, mnogi su Smislovljev neuspjeh, pripisali prvenstveno njegovoj nedovoljnoj fizičkoj i teorijskoj pripremljenosti. Razumljivo obligatno slab start izbacio ga je iz ravnoteže, dok se arsenal teorijskih novosti već iscrpio. Nasuprot njemu stajao je protivnik željezne volje da ponovo povrati izgubljenu «krunu», ali radikalno obnovljenog repertoara. Štoviše, po stilu Botvinnik je ostao gotovo isti, s ranijim vrlinama i manama, i dalje dajući prednost pješačkoj strukturi nad dinamikom figura. Ali je zato temeljno renovirao svoj repertoar i zaigrao otvaranja i varijante za koje ranije nije mnogo mario. Uostalom, sa stanovišta teorije otvaranja, ovaj meč je dao svoj značajan prilog s nekolicinom dobro odigranih partija mada u pogledu stvaralačkih odnosa nije donio novo gledanje. Sve u svemu, nameće se mišljenje da je Botvinnik uglavnom izdržao, ali na žalost nije uspio podrovati temelje Smislovljevog dinamičnog stila. Trijumf Botvinnika došao je upravo u vrijeme velike turnirske dominacije Smislova. NA ŠAHOVSKOM PRIJESTOLJU SAMO GODINU DANA Vasilij (Vasja) Smislov je strašno kratko vladao – samo godinu dana, presjedao je na šahovskom olimpu i titulu je vratio istom šahisti od koga je prije godinu dana preuzeo.  Da nije morao izaći na revanš mogao je duže i mirnije provesti na nebeskim visinama, jer su još uvijek svježi utisci kad je Smislovljevu figuru pokrivao lovorov vjenac, tada je bio krajnje dostojanstven i čudno zagledan u neke daljine kao da se prisjećao svih prepreka i iskušenja kroz kojia je prolazio na svom trnovitom putu. Dvije pobjede na turniru kandidata, skoro nemoguće. Ipak, Smislov je napravio podvig. Onda dva matcha s Botvinnikom. Dakle, sve dvostruko više nego što je bilo potrebno drugima. I najzad, nema odmora ni predaha na lovorikama. Čitav taj nadčovječanski napor pao je u vodu nakon godinu dana i razumljivo svakog bi obeshrabrilo, ali trideset sedmogodišnjeg šampiona ne. Zadržao je svoj suvereni mir i kao da je izgledao nepomućen. Nije krivio toliko svoju formu, koliko svoje zdravlje. Smislov nije šahovski fanatik, taj nesuđeni operni pjevač kad se udaljavao od šahovske scene, veaćao se najčešće svijetu glazbe, svijetu koji mu je možda još bio i najbliži. Tako je zacijelivao rane, prikupljao novu snagu i tražio inspiraciju za nove podvige. Za njega, Vasju Smislova, eksperti tvrde da je među suvremenim velikanima, bio taj koji je donio najveći broj novih ideja. U Španjolskoj partiji, Francuskoj obrani, Caro-Kannu, čak i u nepravilnim sustavima. Međutim, ovaj velemajstor posjeduje intuitivno poimanje kako se održava ravnoteža ili postiže inicijativa, a izvanredno je jak u konačnici. Kažu, da nije pristalica «bubanja», da ne voli mukotrpno učenje i pamćenje mnogih varijanata, kako sve više traži moderno vrijeme. Osvrćući se na svoj treći meč sa Smislovom, kada je Botvinniku pošlo za rukom slaviti pobjedu, od dva boda razlike i na taj način ponovo povratiti izgubljenu titulu, on je tom prilikom izjavio: «Za svoj treći nastup sa Smislovom, pripremio sam jedno iznenađenje, inače omiljeno Capablancino oružje Caro-Kann. Zanimljive su se stvari desile u petnaestoj partiji, kad sam upravo vodio sa tri boda razlike. Ovu partiju je Smislov prekinuo u lošoj poziciji. U nastavku dva poteza pred kontrolu vremena, ja sam se zamislio i prekoračio vrijeme. Poslije partije Stahlberg mi je rekao da me htio upozoriti na vrijeme, ali da pravilnikom nije imao pravo na to, pa je upozorio da će ubuduće suci imati pravo svakog igrača po jednom opomenuti u vezi sa satom. Inače, tijekom čitavog meča, Smislov je bio jako neurozan, stalno se nešto žalio sucu. Jednom čak uopće nije došao na nastavak, a što je najvažnije, naravno i najžalosnije on se nije pojavio ni na završetku meča. To nije ispravno, a mislim da me je Smislov i potcijenio.»  Za manje od desetljeća, Smislov je odigrao tri matcha s Botvinnikom (ne računajući slavni meč petorice 1948. godine), svatko od suparnika dobio je po jedan dok je jedan završen neriješeno. Do kraja su se upoznali, do tančina proučili partije i savjesno prostudirali stil. Ukratko uzevši, otkrili vrline i mane, i «Ahilove pete». |
- 09:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.07.2006., srijeda
BOTVINNIK – SMISLOV II-PUT
Po četvrti put poslije rata Moskva je bila šahovski centar svijeta, a u isti mah i pozornica završne borbe za najvišu šahovsku titulu. Vasilij Smislov je po drugi put izborio pravo za dvoboj s Botvinnikom. Meč je započeo u dvorani Čajkovski 5. ožujka a završio se 27. travnja 1957. godine. Zanimanje za ovaj šahovski događaj bilo je izuzetno u šahovskim krugovima Moskve. Završna svečanost obavljena je 30. travnja i tu je po običaju novi prvak bio ovjenčan lovorovim vjencem. Vasilij Smislov trideset šestogodišnji velemajstor iz Moskve, najzad je krunisao svoju šahovsku karijeru i postao sedmi po redu oficijelni prvak svijeta u šahu. Prezidijum Vrhovnog Sovjeta je povodom tog događaja odlikovao Smislova ordenom Lenjina. Izgleda ipak, da ovaj meč nije bio tako dramatičan kao onaj prvi iz 1954. godine. U pobjedama je odnos 6:3 za Smislova, dakle isti kao u meču Aljehin – Capablanca prije tri desetljeća. Smislov je kao bijeli dominirao, jer je dobio četiri partije, a izgubio samo jednu. S crnim figurama održao je ravnotežu, budući je dvije partije dobio, a u dvjema bio poražen. Nameće se zaključak da je bio umjereniji u izboru otvaranja i da je imao efikasniji repertoar i bolju teorijsku pripremljenost. On je dakle, na najbolji mogući način suparniku nametnuo otvorenu borbu jer je osjetio da je to u Botvinnikovoj igri izvjesna slabost. Uz to, Botvinnik se pouzdao najviše u francusku obranu, a u Sicilijanki se nije čestito ni zagrijao. Vasilij Smislov je dobro proučio stil svojega suparnika, uočio na najbolji mogući način njegove vrline mane kao igrača. Još u mladosti, dok je sazrijevao, Botvinnik je naginjao statičnom stilu. Očevidno, da je taj stil više podsjećao na klasike Rubinsteina i Nimzowitcha nego na svoje zemljake Čigorina i Aljehina. Botvinnik nije uspio nametnuti svom suparniku mačin igre i samo u nekim partijama bljesnuo je njegov genije, i to baš onda kada se na ploči pojavila tipična Botvinnikova kompaktna centralna formacija. Meč je pokazao da je Smislov u posljednjim godinama vidno unaprijedio svoju igru, a posebice konačnice, gdje je do tada Botvinnik suvereno vladao. U stvari, Smislov se pokazao da ako u konačnici i nije bolji od Botvinnika, onda svakako nije zaostajao. Da li je ovim matchom, otvorena nova epoha, epoha Vasilija Smislova ? BOTVINNIKOVO SJEĆANJE NA MEČ S drugog matcha utisci Mihaila Botvinnika su vrlo karakteristični po kritičnosti i sagledavanju vlastitih slabosti i promašaja. Između ostalog Botvinnik kaže: «Ponovljen match sa Smislovom najbolje je pokazao koliko sam se slabo pripremio, nisam analizirao nove sustave, niti sam poklanjao pažnju otvaranjima, a također sam slabo analizirao prekinute partije. Jednostavno, kriza u meču zahvatila me je poslije sedme partije. Kasnije, istina nešto sam se sredio i kosolidirao i smanjio rezultat na 3:4 i držao ravnotežu sve do sedamnaeste partije, a onda sam naglo popustio. Na žalost, sudbina meča je riješena u 9. i 15. partiji kada sam lako mogao dobiti, ali sam zbog slabe koncetracije napravio teške i nedopustive prijevide. Neposredno poslije matcha, dva mjeseca sam izgubio analizirajući sve partije, najzad otkrio grješke i uvidio mnoge stvari koje za pločom nisam mogao vidjeti. Osjećao sam se slomljenim i bio u dilemi trebam li iskoristiti pravo na revanš i ima li nade da ću ponovo povratiti izgubljenu titulu? U to vrijeme takve misli su me proganjale i morile. Iskreno, bilo je mišljenja da ipak treba odustati od te ideje i ne iskoristiti to pravo.»  Kliment Jefremovič Vorošilov I danas se živo sjećam onog trenutka iz 1957. godine kad je na proslavi 40-godišnjice oktobarske revolucije Maršal Vorošilov uručivao odlikovanja i kad mi je stavljao orden na grudi, bez imalo patetike u glasu rekao je: «Velemajstore, vi ste poznati u cijelom svijetu i vaša slava ne može potamnjeti, bez obzira što ste ovog puta izgubili titulu. Nemojte biti tužni zbog toga, jer ste je izgubili u časnoj borbi i od pravog junaka. Ali, vi imate i snage i znanja za revanš i povrat onog izgubljenog ...» «Može biti» uzvratio je tiho Botvinnik, i tog momenta se u njemu ponovo učvrstilo uvjerenje da mora izaći na revanš. Preko predsjednika FIDE zvanično je poslao izazov na revanš meč. Vasilij Smislov se ravno šest godina nosio stojički i muški, uglavnom s mnogim pretedentima, prije svih s Keresom da bi ponovo izazvao Botvinnika i da mu ovom prilikom oduzme titulu u devetoj godini njegove zvanične vladavine. I danas ističe: «Ne znam što je bilo teže da li odmjeriti snagu s vječito drugim Keresom ili tada prvim i najjačim šahistom svijeta Mihailom Botvinnikom». «Drugu priliku koja mi se ukazala 1957. godine, - izjavio je kasnije Smislov – rješio sam lako ne prokockati. Znao sam sve kako i što treba igrati. Bio sam znatno iskusniji i ništa nisam prepustio slučaju. Znao sam se prilagoditi suparniku, a znao sam da je i Botvinnik na velikom psihološkom iskušenju. Kao šampion odigrao sam dva meča oba 12:12. Znači, nije pobjedio, a to ga je psihološki smirilo. Smatrao sam da je najglavnije neprekidno držati inicijativu i igrati neke sustave koji ne odgovaraju Botvinnikovom temperamentu. Jasno, kad sam to učinio, onda sam i uspio.» U drugom meču, ističe Smislov, veću je pažnju posvećivao otvaranju , a to ga je vodilo u bolje završnice i misli da je to Botvinnik kasno shvatio.  «Dostigao sam najveći cilj, zaključuje Smislov – ispunio svoj šahovski san, jer sam najzad postao svjetski prvak, o čemu mnogi šahisti mogu jedino maštati. Ali, na žalost, velika je cijena tog trijumfa, a put je bio vrlo težak i trnovit. Inače, u stvaralačkom pogledu, bio je to vrlo sadržajan meč i dao je neke novosti na teorijskom planu. Dodao bih još i ovo, da me je cijelo vrijeme borbe pratila gripa i dočekao sam kraj meča s upalom pluća.» Na kraju i konačni rezultat meča 12,5:9,5 za Smislova. |
- 10:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #
10.07.2006., ponedjeljak
"Radi kako misliš da je najbolje, a bit će što mora biti"
O prvom matchu s Botvinnikom, Smislov je iznio svoje utiske na jezgrovit način: «Naš prvi meč, odigran daleke 1954. godine, za mene nije značio samo borbu na psihološkom planu, već sam akcent dao na stvaralačku stranu. Moje pripreme bile su opsežne i vrlo temeljite. Ukratko, izvršio sam ogroman rad i zapisao na skoro tisuću kartona sve važnije Botvinnikove partije sa svojim primjedbama na njegovu igru u svim fazama. Znači, izučio sam sve njegove sheme, varijante, koje su mu omiljene, naravno i otvaranja koja mu ne leže. Moje pripreme, uostalom su odražavale moje načelno gledanje na šah, jer mene u ovoj oblasti ljudskog duha oduvijek su zanimale objektivne vrijednosti. Štoviše, ja jesam izučavao šahovsku individualnost suparnika, njegov ukus i način igre, ali jedino zato da bih psihološki bio spreman za borbu. Bez obzira što je moj suparnik poveo 3,5:0,5, nisam gubio nadu a ni vjeru u sebe.  Znao sam , istina, da i pobjede i poraze treba primiti mirno, dostojanstveno, da ne kažem filozofski. U teškim trenucima, kad čovjeku ne ide, uvijek sam se sjećao svog starog profesora Lofskoga, koji je doživio duboku starost, nešto preko devedeset godina, znao je obično reći: «Radi kako misliš da je najbolje, a bit će što mora biti». U nastavku matcha, igrao sam koliko sam mogao bolje, a rezultat od 12:12, mene je uvjerio da sam sazreo i dorastao u borbi za šahovsku krunu. Ali, za nove podvige, trebala je nova pobjeda na turniru kandidata.» Kasnije je Botvinnik priznao, da je Smislov u igri konačnica nadmašio Bornsteina, mada je manje koristio psihološki faktor. Botvinnik i Smislov su u mnogo čemu bili slični – prvnestveno po suzdržanom ponašanju, metodičnosti i sustavnosti i po težnji o favoriziranju objektivnog šaha. Razumljivo, svatko je od njih zastupao svoje koncepcije u skladu sa shvaćanjem šahovske igre, a i po osobnom ukusu i svaki je pobjeđivao u slijedeća dva matcha u onom momentu u kojem je iskazao bolju formu i kvalitetniju igru. «RUS NE MOŽE IZGUBITI» Uz izuzetak prvih šest partija, Smislov je dalje igrao poduzimljivo atraktivno, ali ne i duboko. Težište je stavljao na zaoštravanje u središnjici, što je istina, razumljivo s obzirom na Botvinnikovo majstorstvo i snagu u završnici, ali je ujedno u tome slaba Smislovljeva strana. Pa ipak, stekao se utisak da su pojedine partije igrane nekako nemarno, kao da su održavala neko zadovoljstvo, što je glavna bitka bila odlučena u Zurichu, a ovo sada je predstavljao samo epilog, jer tu u stvari, «Rus ne može izgubiti». O ovom meču Vladimir Vuković je napisao slijedeće: «Po tijeku matcha, a mislim i po potencijalnoj snazi Botvinnik je trebao potući Smislova, a što se to nije dogodilo, ima se pripisati izvjesnom opadanju Botvinnikove šahovske moći i s tim u vezi i slabijim pripremama.  » Za meč pa i za pojedine partije tijekom meča, Botvinnikov glavni interes kao da je usmjeren na nešto drugo a ne na šah i po tome on sliči Laskeru, a ne Aljehinu. Mihail Botvinnik kao da stoji u mjestu i ne raste dalje, ne osjeća unutarnju potrebu umjetnika da nadmaši ono što je već osvojio i da od suvremenika izmami priznanje: «Tako se igra šah». O igri Vasje Smislova stajalo je : «Smislovljev način igre ostavljao je u nekim partijama utisak prenaglašenog avanturizma, koji je na oko ispao kao optimizam, a možda je samo prikrivao neki podsvjesni strah. Smislov možda i vjeruje u taj strah, s kojim je Aljehin jednostavno rušio manje veličine, ali Botvinnik je ipak prestabilan, a osim toga ostaje pitanje dokle se danas može doći, s tim dinamiznom protiv savršenije kompezacijske tehnike suvremenih velemajstora. Drugim riječima, Smislov nije prisilio suparnika da se šahovski «usija», do krajnje točke ključanja i to je i šteta za povijest šaha.  Meč ne samo da nije dao, takoreći, znatnije teorijske rezultate, nego je osim toga slabo odgovorio i na ostala pitanje umjetnosti danas: «Koliko vrijedi Aljehinov dinamizam, jesmo li ga prevazišli ili ga još ne dostižemo? Bronstein je u meču s Botvinnikom dao takoreći jednog odmjerenog Aljehina koji je ugrozio Botvinnika i to je bio doprinos koji je dao taj meč. Uostalom, zreliji Bronstein mogao bi biti još opasniji i zanimljiv bi bio match između Bronsteina i Reshevskog i to zato što protiv Amerikanca ne bi važila krilatica «Rus ne može izgubiti». Na poziciju šahovske povijesti, Botvinnik bi morao izaći u punoj formi.» |
- 11:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.07.2006., petak
BOTVINNIK – SMISLOV
Vasilij Vasiljevič Smislov, prvi put je na sebe skrenuo pozornost svjetske javnosti u ekipnom susretu sa šahistima SAD i Engleske i postigao sjajan rezultat 7,5 bodova iz osam partija.  U prvom radio meču sa SAD, u obje partije je tukao velemajstora Reshevskog a u drugom Denkera. U meč-turniru Moskva-Prag 1946. napravio je 9 bodova iz 12 partija. Njegov međunarodni nastup poslije drugog svjetskog rata je Groningen gdje su se ispred njega plasirali samo Botvinnik i Euwe. Inače, on je bio poslije Bronsteina drugi šahist koji je osporio titulu velemajstoru Mihailu Botvinniku. Koncertna dvorana Čajkovski bila je po tko zna koji put poprište borbe za svjetski šahovski tron. Od ranijih aktera na šahovskoj sceni ostao je jedino Botvinnik. Njegovo sjećanje na ovo vrijeme, iako je već davno prohujalo još uvijek je svježe: «U svom prvom meču sa Smislovom ja sam nastojao da borba otpočne u ožujku dok je moj suparnik bio za sredinu travnja. Kao što se zna, u lipnju je u Moskvi veoma toplo, što meni uostalom nije odgovaralo. Pa ipak, izborio sam se da bude ožujak. Pokazalo se, uistinu, u povijesti borbe za šampionat svijeta da su se gotovo uvijek šampion i izazivač prepirali oko uvjeta meča, zalazeći po katkad u nevažne sitnice, pa su s tim u vezi neki mečevi otpali. FIDE je, štoviše, godine 1949. donijela odluku da ako se šampion i njegov pretedent ne bi složili , onda bi se odigrao meč turnir na kojem bi nastupio prvak svijeta i trojica prvoplasiranih s turnira kandidata. Naravno Smislovu to nije odgovaralo, pa je stoga i popustio. Kako je meč bio završen 12:12, znači odigran je maksimalni broj partija. To je, u stvari, bio drugi meč u kojem sam poslije neriješenog rezultata zadržao titulu. Prvi put već je poznato, bilo je u meču s Bronsteinom. Ja sam u svoja tri meča sa Smislovom izgubio tri remi konačnice, ali sam zato dvije više dobio, također remi partije s Bronsteinom.»  Igru svog suparnika Botvinnik je sažeto opisao: «Protiv mene Smislov je igrao na mikroskopske prednosti, maksimalno težeći k pojednostavljivanju pozicija, onda je sasvim razumljivo što je svaka izmjena jasno povećavala njegovu prednost. Najčešće dovodi igru do konačnice, koja je iziskivala veliku preciznost, umješnost i visoku tehniku. On je za razliku od mog ranijeg suparnika, mislim na Bronsteina, konačnice vodio besprijekorno, rekao bih čak virtuozno. U cjelini, borba je bila žestoka.» «ZLATNO DOBA» VASILIJA SMISLOVA Vasilij Smislov se rado sijeća svog «zlatnog doba», i o tome rado govori: «Vidite, u periodu od 1948-1958., znači ravno jedno desetljeće, borio sam se da se domognem najviše titule, tj. titule prvaka svijeta. Taj period, uistinu, se može smatrati mojim «zlatnim dobom», jer sam se nalazio u najužem vrhu svjetskog šaha. Kad je Mihail Botvinnik 1948. godine postao šampion, ja sam bio vecešampion sa svojih 27 godina, mada nisam ponio tu titulu. To je, razumije se, bilo vrijeme koje je iziskivalo ogroman napor kako duhovni tako i fizički. Kad čovjek sebi postavi takav zadatak, da bude u nečemu prvi na svijetu, onda mora se priznati pred njim nije nimalo lak zadatak. Ja sam u tom periodu iz sebe iscjedio i posljednji atom snage, a i iživio sam sve svoje ambicije na planu šahovske umjetnosti. Kao priprema za meč s Botvinnikom, meni je odlično poslužio turnir kandidata u Zurichu 1953. godine, kad sam za partnere imao takve korifeje kao što su Kers, Bronstein, Reshevsky, Euwe, Gligorić, Petrosjan, Geller, Boleslavski i dr. Botvinnik je izjavio da svaki meč za prvenstvo svijeta skraćuje život bar za nekoliko godina. Da li zaista vrijedi poklanjati toliko vremena ovoj igri? Nisam mogao ni naslutiti da mene čekaju tri teška meča s ovim izuzetnim šahistom.» |
- 12:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #
05.07.2006., srijeda
AKTERI O SEBI I MEČU 2. DIO
Znao je da se logične pozicije razlikuju bitno od kaotičnih i po tome što za program borbe i rješenje konflikata na momente ne pomaže serija jakih poteza, već serija poteza koje u sebi sadrže i mogućnosti suparnika. Logično se rasuđuje s obje strane. Logični šah priznaje malu kombinaciju «u stilu Capablance». Tehnička pozicija je puna skrivenih taktičkih udara, koji na prvi pogled nisu u duhu pozicije, ali koji mjenjaju njene karakteristike. Međutim, meč između Botvinnika i Bronsteina je pokazao da je šah ipak neiscrpan. David Ivanovič Bronstein «Borba između mene i Botvinnika bila je u stvari borba dva pogleda na šah, dva načela i shvaćanja te borbe – uvijek je isticao govorljivi Bronstein. – S Botvinnikom sam dolazio u zeitnot i tom prilikom grješio, iako sam bio daleko bolji brzopotrzni igrač od njega. Ali, bez obzira na sve, uvijek sam težio da u svakoj prilici po mogućnosti odigram i najjači potez. Što ćete , bio sam mlad, mlađi od svih drugih pretendenata i vjerovao da još ima «dana za megdana» i da će moje vrijeme tek doći. Ali, nažalost , šansa se više nikad nije ukazala, mada sam dugo živio u toj zabludi sve do Portoroža 1958. godine, gdje sam doživio tešku dramu u posljednjim metrima trke, u igri s manje poznatim majstorom Cardosom. Eto, kao što se vidi, konac nije dijelo ukrasio». Svaki velemajstor u šahu traži neku svoju istinu. Inače, Botvinnik je stekao svoj unutarnji mir doktorskom titulom, a šah igra jer želi potvrdu i u toj oblasti ljudskog duha. Zna pouzdano, da je šah «dublji od svakog mora», ali nastoji se spustiti do njegovih najdubljih dubina. Jer, Botvinnik je istraživački duh i ta strast ga uzbuđuje i ispunjava čitavo njegovo biće. Zanimljivo je ipak vidjeti, kako je on doživio borbu i svog mlađeg kolegu u jednom rijetko iscrpljujućem i uzbudljivom matchu: «Meč s Bronsteinom bio je veoma težak, jer ga nisam sasvim dobro proučio, ali veliki je problem bio i taj što tri godine nisam nastupao. Kad sam došao u biblioteku Saveza da bih uzeo potrebnu literaturu, rukovoditelj Apolonov me je upitao sa čuđenjem: «Druže Botvinnik, pa vi ste još ranije uzimali te iste knjige, zar ih niste dovoljno proučili i što će vam to ponovo? «Apolonov i Bronstein su bili prijatelji i članovi istog kluba. On je znao koja sam otvaranja spremao, ali kako je bio jak, mada jednostran šahista, on je igrao s puno ideja. Slaba mu je strana analiza, računanje varijanata. Međutim, znao sam da je najopasniji u središnjici, ali zato je bio znatno slabiji u završnici. Njegov najveći nedostatak je uporna težnja ka fantaziji, sklonost ka zapletima i pozerstvu. U suštini, on je naivna osoba. ZAMALO KONTUMACIJA  Mihail Mojsejevič Botvinnik Zanimljiv slučaj desio se Botvinniku kad su bila dva slobodna dana. Zamolio je "komitet za fiskulturu" da mu dozvole automobil koji bi ga prebacio do dače (vikendice). Prevezli su ga s kćerkom do rijeke Moskve, a ostatak puta prešao je pješke. Stara rijeka je bila nadošla, a po njoj je plovio led. Bilo je teško vratiti se natrag. Tražio je odlaganje partije, jer nije mogao preko rijeke. Zvao je Nikolaja Nikolajeviča, on je bio predsjednik Komiteta za fiskulturu, a ne sudac matcha, «ali mi je rekao izričito da ukoliko se ne pojavim na partiji da ću dobiti nulu. Pa ipak, stigao sam na vrijeme i partiju riješio u svoju korist.» Bila je to jedna od partija koju je dobio u jednakoj konačnici.  U 9. partiji došlo je do čudne scene. Bronstein je dugo razmišljao o svom 42. potezu. Isteklo je pet sati igre. Onda je pozvao glavnog suca Opočenskog, koji je došao s kovertom i zamolio Bronsteina da kovertira potez. Ovaj je povukao potez kao da nije čuo sučeve riječi. Došlo je do incidenta. Bronstein je uporno zahtijevao da Botvinnik kovertira potez. On je sve vrijeme išao na to s logikom da će Botvinnik izgubiti silno vrijeme dok pronađe najjači potez. Opočenski nije htio uvažiti Davidov zahtjev i Bronstein je morao odigrati potez i red je došao na Botvinnika. Meč je u stvari odlučen u 23. partiji. Kritični momenat nastupio je poslije 35. poteza bijelog. Botvinnik je imao samo tri minute, a Bronstein deset. «Crni je mogao uzeti pješaka, ali tada ostaje sa dva skakača protiv dva lovca, a to je u konačnici vrlo opasno. Dobro se sjećam Bronsteinovog pogleda. Prvo je pogledao u sat pa u mene, pa se okrenuo publici i uzeo pješaka. U sali se čuo aplauz, ali po mom osmjehu Bronsteinu je bilo jasno da je povukao pogrješan potez i time izgubio titulu. Za njega je poraz u meču imao dalekosežne posljedice kako šahovske tako i psihičke, i od toga se nikad više nije oporavio». |
- 15:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #
03.07.2006., ponedjeljak
PRODAO DUŠU ŠAHOVSKOM MAMONU
|
Ličnost Davida Bronsteina analizirana je iz svih mogućih kutova. Pa ipak, zanimljivo je viđenje njegovog kolege po tituli Svetozara Gligorića: «Šah nije svuda priznat kao poziv, ali ako ova plemenita igra ima svojih svećenika, onda je Bronstein svećenik šahovskog Mamona. Bronsteinovo prilaženje partijama sliči ulaženju u trans. On dugo vremena ne vuče svoj prvi potez, promatrači su primorani na demonstracijskol ploči dugo gledati početni položaj. Možda partija još nije počela. Mora da ima posebne ljepote u plesu figura koje sebi dočarava pognuta glava ovog mladog čovjeka bez kose. Istina, svoj rekord od 50 minuta gledanja u nepomična dva reda figura u jednoj partiji protiv Boleslavskog više nije ponovio. Ma što želio, njegove su misli stalno prikovane za ploču. Drugi u njegovom položaju, dok gledaju u ploču i fiksiraju figure, misle na sat. Bronstein ne gledajući na sat misli na ploču». AKTERI O SEBI I MATCHU Krivulja Bronsteinovih uspona malo je zagonetna. Pojavio se iznenada 1948. na prvom međunarodnom turniru i već u prvom pokušaju stigao ispred Olimpa.  U dramatičnom duelu 1951. godine, takoreći za pedalj mu je izmakla titula svjetskog prvaka. Poslje tog debakla, naime, on se dugo nalazi u vrhu svjetskog šaha, ali na svjetsku šahovsku scenu stupila su nova imena Smyslova, Talja, Petrosjana, Spaskog i Fischera, a nesretni David Bronstein nikada nije zaigrao na reprizi velikog meča za svjetsku titulu, tako da je ostao s ranom u duši da su njegovih «pet minuta» zauvijek prošli. I kad se vraća u prošlost, i kad doživljava to vrijeme i te događaje, sijeta plavi njegovo lice, a tuga boji njegov glas (podsijeća li vas ovo na Carla Schlechtera !). «Znao sam da moja igra ne leži Mikhailu Botvinniku. Još od ranije pobjedio sam ga na šampionatu SSSR-a. Svjestan sam bio činjenice da su se moje šanse nalazile u središnjici, gdje su do izražaja dolazile taktičke mogućnosti, veoma neprijatne po moga suparnika. On je, jednostavno rečeno, težio jasnim pozicijama kod kojih bi dolazila do izražaja logika. Dobro sam izučio Botvinnikove najjače strane i došao do zaključka da je najbolje igrati «kaotične pozicije», gdje je varljivo ocijeniti tko stoji bolje, a tko lošije, a gdje su obostrane šanse. U stvari, to su one pozicije kod kojih dolazi do punog izražaja intuicija. Druga stvar koju sam imao u vidu je psihološka strana borbe. Znao sam, također, da Botvinnik nastoji «pročitati» svog suparnika i da za svakog ima posebnu taktiku, tj. «recept». I na tom planu, jasno, trudio sam se da ga iznenadim. On je pokazao da je veliki strateg, neprestano manevrirajući i pregrupirajući svoje figure, čekao i neprestano čekao. Razumljivo, mene su nervi izdali i normalno je da sam i grješio. No, sigurno je da se pokazao i kao dobar psiholog, jer nije dozvoljavao da razvijem svoju igru i tu leži uzrok moga poraza». Po Bronsteinu, Botvinnik se nije borio samo za zvanje, za šampionsku titulu, on je prije svega branio određena načela, neko svoje poimanje šaha, kao jednu školu, onu klasičnu. To mu je uspijevalo skoro deset godina, a onda je na scenu stupio furiozni Talj, koji ga je bez pardona skinuo s trona. Naravno i Petrosjan, koji mu je po stilu više odgovarao, ali ne i po načinu remija. «On je, istina – ističe Bronstein – mislio da je superioran u manevarskoj borbi, a da sam ja u kombinatornoj, pa je stoga forsirao varijante koje daju jednostavne, ali teške pozicije u kojima se mora mnogo računati, a mogućnosti su male.  Za mene u ovom sudbonosnom meču sve se završilo tako da nije bilo ni pobjednika, ni pobjeđenog. Ali bez obzira na neriješen ishod, ništa nisam izborio i to je bilo ravno tragediji i zato sam bio beskrajno tužan. Paradoksalno je ali istinito, prvak svijeta me nije pobjedio, ali za mene slaba utjeha. Da nesreća bude veća, nisam postao ni eks-šampion kao, recimo, nešto kasnije Talj ili Smyslov. To je titula koju vam nitko više ne može oduzeti. Uz to, bio sam jedan od rijethih šahista na svijetu koji je s Mikhailom Botvinnikom imao pozitivan osobni score.» Sjećanja naviru, a Bronstein kao da ne stiže iznijeti sve utiske: «Moja velika grješka bila je ta što sam u pripremnom periodu pokušao sebe gledati Botvinnikovim očima. Mislio sam, štoviše, da me on ne smatra za ozbiljnog suparnika, već kao na «lovca u mutnom». Stoga sam podesio svoju taktiku ne na napad. Htio sam ga izbaciti iz stroja, da jednom najzad izađe iz svoje «ježeve ljušture». Tada, u to sam uvjeren, imao sam sigurno i širi repertoar otvaranja. Ukratko, nije me imao čime iznenaditi, a ja sam njega mogao. Na sve ovo me navela jedna moja partija iz Budimpešte, koju je komentirao osobno Botvinnik. Iz njegovog komentara sam vidio da nije shvatio moje ideje, moju koncepciju i moj plan. Uostalom, jedna partija nije samo ono što se za pločom odigra. Postoje bezbrojne mogućnosti i varijante koje treba uočiti. Partija s Keresom koju sam odlično odigrao također je površno komentirao i ja sam na osnovu toga stekao pogrješno mišljenje da Botvinnik ne razumije moj šah». |
- 15:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|
Predsjednici FIDE
 ______________________ Predsjednici FIDE 1. Alexander Rueb 1924 - 1949, Nizozemska 2. Folke Rogard 1949 - 1970, Švedska 3. Max Euwe 1970 - 1978, Nizozemska 4. Fridrik Olafsson 1978 - 1982, Island 5. Florencio Campomanes 1982 - 1995, Filipini 6. Kirsan Ilyumzhinov 1995 - , Rusija ______________________ |