Marketing
TALJ – BOTVINNIK
Svoj revanš meč s Taljem, Botvinnik je odigrao kad je imao 50 godina. Zar on nije već uvelike prošao svoj zenit? Što on još ima tražit u tom dobu, pogotovu s duplo mlađim šahistom razigrane fantazije i ubitačnog stila? Svi se pitaju, nitko ne vjeruje u povratak „starog monarha“ i većina je mišljenja da će to biti tek puka formalnost i da će „gusar iz Rige“ i dalje ostati na šahovskom prijestolju.
Gotovo svi – osim jednog čovjeka, Mihaila Botvinnika, koji kao 50 godišnjak po drugi put žarko želi povratiti izgubljenu titulu. Poslije debakla s Taljem, on nije dozvolio da izgleda kao narcisoidni ostarjeli velemajstor, koji je izgubio objektivna mjerila i nije prihvatio novu istinu da je „njegovo, ipak prošlo“. No, svim svojim htjenjem Botvinnik, zbog novog sloma, godinu dana ranije nije mogao staviti „križ“ na svoju šahovsku karijeru, na svoj prijeđeni životni put, na sve ono što je desetljećima gradio. Malo je vjerovati da je Talj i slutio s kakvim čovjekom će se u ponovnom susretu sudariti.
Zahvaljujući svojoj analitičkoj prirodi, Botvinnik je „preorao“ sve Taljeve partije i uvidio gdje su grješke i slabosti. Smjesta i bez oklijevanja razradio je detaljan plan svojih priprema. Prvo, proučiti Taljev prakticizam i prilagoditi se njegovom načinu igre. Drugo, pripremiti takav repertoar koji će upućivati na zatvoren tip pozicija. Ići na stiješnjene i ne baš perspektivne pozicije, tj. One u kojima su taktični udari svedeni na najmanju mjeru. Jednom riječju, Talju servirati ono što će mu biti najneprijatnije i pronaći najzad efikasno sredstvo da se obuzda njegova krilata fantazija i zaustave njegovi olujni napadi.
Talj je nastojao da revanš meč otpočne negdje u travnju 1961. godine, pa je Romanov obavijestio Botvinnika da je Talj bolestan i da su javili iz Rige da se meč odgodi.. Botvinnik je zatražio da se donese zvanično liječničko uvjerenje. Na to je Romanov odgovorio da se radi o pukom formalizmu. Takva su pravila, bio je uporan Botvinnik, ona važe za sve , pa i za Talja. Poslije žestoke prepirke, Botvinnik je u kabinetu ministra za financije ozbiljno zaprijetio: „Ja neću više prekoračiti prag ove ustanove, ako se ne izvrši zvanični pregled u Moskvi i vidi što je s Taljevim zdravljem. Da znate, ostajem pri svome.“ Kad su ga prijatelji savjetovali da po mogućnosti odustane od nakane, da se pregled obavi u Moskvi, Botvinnik je oštro uzvratio: „Što hoćete, valjda ne želite da prestanem igrati šah?“ U Botvinnikovom stanu jedne večeri zazvonio je telefon i on je bio obaviješten da će meč početi na vrijeme.
„Kasnije sam saznao da Romanov nije uopće znao za odluku FIDE. Kad su mu pokazali taj dokument i on se odlučio pozvati Talja na pregled u Moskvu, na to je Talj odgovorio: „Spreman sam za meč, nema odlaganja“.
„Meč je bio izuzetno težak, bez obzira na ishod borbe. Moram istaći da sam ja držao konce u rukama – rekao je Botvinnik – igrao sam točno onako kako sam se pripremao. Svom suparniku nisam dozvolio da se razmaše. Naime, to je bila ključna stvar za ishod cijele borbe. Međutim, zanimljiva je bila 20. partija. Bila je prekinuta u izgubljenoj poziciji za mene. Dva dana i dvije noći izgubio sam u analizama. Svi su očekivali da ću predati bez igre. Telefonom me je pozvao Flerto Rahmin. Odmah sam pomislio da se u Taljevu taboru mislilo da je sve gotovo i zato ne rade ozbiljno. Inače, uočio sam jednu mogućnost pata. Na nastavak sam došao bez svog obveznog termosa. Talj je vjerojatno pomislio što će mi termos za nekoliko poteza i nepromišljeno je uletio u pat zamku. Vjerujem da ga je to konačno i slomilo. Kada mi je Brežnjev predavao orden, doslovce mi je rekao ovo: „Velemajstore, ja sam ipak navijao za vas, a moj sin za vašeg rivala Talja“.
Vragolasti Mihail Talj, poslije osvajanja titule kao da se malo opustio na lovorikama i kao da je podcijenio svog starijeg kolegu po tituli.
Pa ipak, najbolje je da čujemo njegove utiske: „Nešto prije meča, na Olimpijadi sam bio iznenađen kvalitetom Botvinnikove igre. Tada sam morao osjetiti opasnost koja me je vrebala. Druga stvar manje poznata, da smo se malo prepirali oko mjesta odigravanja meča. Moji zemljaci iz Rige zahtijevali su od mene da jedan dio meča odigram u svom rodnom gradu. U pravilima FIDE, pisalo je: „Meč se igra u zemlji šampiona“, a tada šampion sam bio ja i mogao sam diktirati uvjete. Botvinnik je lukavo manevrirao i ja sam da ne ispadnem nezainteresiran, pristao da FIDE odluči, a tadašnji predsjednik Rogard je bio Botvinnikov prijatelj. Moj rival je inzistirao da budu poštovani isti uvjeti kao iz prvog našeg meča. Ali, da napomenem, Botvinnik u prvom meču i u revanš meču, nije bio isti čovjek. A ni ja nisam bio isti. Bilo je peripetija oko mog liječničkog uvjerenja. Razumljivo, bio sam bolestan, ali ja se nikada na zdravlje nisam vadio. Trebalo je otputovati u Moskvu na liječnički pregled, mada bi to svakako omelo moje pripreme. Zar se nije moglo vjerovati liječniku i stručnoj dijagnozi iz Rige.“
U društvu starih i obveznih prijatelja Stahlberga i Golombeka u hotelu „Nacional“ izvršeno je ždrijebanje. Tek da ne bude sve isto, energično sam odbio svaki razgovor na temu o dvije kuverte u prekidu.
Post je objavljen 26.07.2006. u 11:06 sati.