Pregled posta

TIJEK MEČA

Analizirajući meč Botvinnik – Talj, jugoslavenski velemajstor Svetozar Gligorić dao je svoj stručni komentar : „Mali broj stručnjaka je mogao očekivati takav ishod početka meča Botvinnik – Talj za najviše zvanje. Prvaku svijeta, tj. Botvinniku, dovoljan je neriješen rezultat da sačuva titulu i bilo bi razumljivo vidjeti Botvinnika kako drži ravnotežu crnim figurama, a bijelima napipava slabe točke. Što se, upravo događalo? Već u prvoj partiji, iako crni, Botvinnik igra oštro i na pobjedu, takoreći od svog prvog poteza želeći već prvim udarcima, Talja sravniti sa zemljom. Bilo kako bilo, ova agresivna partija završila se glatkim Botvinnikovim porazom.“



Može se Taljevoj igri prigovoriti nedostatak određenih filozofskih načela, ali Botvinnik nikao nije smio podcijeniti Taljev ogromni špekulativni talent i do danas možda nedostižnu sposobnost u pronicanju prave prirode kompliciranih pozicija nepoznatog tipa te neviđene brzine i lakoće pri nalaženju najboljeg rješenja. Možda je neprijatnije od same „nule“ bilo za Botvinnika to što je Talju bilo potrebno samo sat i pol za razmišljanje da bi napravio svoj prvi bod po kratkom postupku u 32. potezu. Doista je za svako poštovanje, kako je Talj za tablom oborio Botvinnikovu koncepciju, i nadigrao ga, mada je stari Mihail svoju teorijsku novost provjeravao prije toga u dugim kućnim analizama. Mnogi su gledali na prvu partiju kao na Botvinnikov slučajni taktički promašaj, ali kao da su bili u pravu. U slijedeće četiri partije inicijativa je prešla na stranu Botvinnika.
Poslije pauze, došla je dvanaesta partija, za koju je bilo teško reći da li je bila najveća drama ili najveća komedija ovog meča.
Evo Gligorićevog pojašnjenja : „Botvinnik, naizgled, osvježen trodnevnim odmorom, sjeo je za tablu s odlučnošću čovjeka da neke stvari ponovo dovede u red. Vjeran svojoj taktici da suparniku u svakoj prilici treba servirati takav način igre koji će mu najviše ići na nerve, Talj je opet stavio pred sebe prvenstveno zadatak osjetiti suparnikove agresivne nakane, i tako u korijenu splasnuti iznova probuđeni entuzijazam ugroženog prvaka svijeta. I tako, dvanaesta partija prestaje biti borba dviju „drvenih vojski“ u kojoj odlučuju objektivni zakoni i pretvara se u psihološki rat koje ta dva „zapovjednika“ vode. Svaki sa svojim ciljem pred očima, oni više ne vide pravo lice položaja na ploči, već se upravljaju prema svojim mišljenjima i dvanaesta partija se konačno pretvara u tragediju dva iscrpljena suparnika.“

SUDAR STILOVA

Uzrok nije toliko u samom sportskom značenju meča, koliko u načelnom stvaralačkom faktoru koji je bio vrlo značajan. „Taljev kredo“ – fantazija intuitivnih napada i originalnih zamisli u vođenju napada našao je u ličnosti Mihaila Botvinnika dostojnog „antipoda“. Botvinnik je strogi racionalist, koji kategorički odbacuje svaki pokušaj fantazije, ako to nije potkrijepljeno logičnim proračunima.



Prava tvorevina šahovske vještine sastoji se u sintezi napada i obrane. Talj je oduvijek vjerovao u dinamične pozicije, dok Botvinnik, u svakom slučaju i prije svega nastoji favorizirati pozicijske i materijalne faktore. Štoviše, Talj nije klasik. On je uvjeren jednostavno u mogućnost pogrješke suparnika i zato redovito skreće partiju na plan taktike. Talj je, u stvari, nepogrješiv optimist i oslanjao se na svoju bogatu fantaziju koja mu je donijela velike rezultate, ali u isti mah to je bila i njegova „Ahilova peta“.
Na podiju Puškinovog teatra u Moskvi 15. ožujka 1960. godine, sjeo je dvadeset trogodišnji mladić iz Rige da odigra svoju prvu partiju za naslov svjetskog prvaka i to je jedinstven slučaj u povijesti drevne igre da su se ova dva suparnika i prvi put susrela za šahovskom tablom.
Ovom događaju Vladimir Vuković je posvetio poseban prostor: „I po osnovnom odnosu prema šahovskoj borbi, Talj veoma sliči Laskeru jer slijedi prije svega psihološke imperative borbe ispred estetskih i načelnih momenata. Istina, Laskerovo je glavno oružje bila vještina u vođenju konačnica, a Talj se ipak služio naglim dinamiziranjem pozicije da bi slomio svoje suparnike, ali iza te razlike u sredstvima krije se isto tako i zajednička crta, koja se sastoji u tome što su i Lasker i Talj izabrali, po diktatu zdrave pameti, način igre najteži za njihove suvremenike. Lasker je zapazio da su Steinitzovi suvremenici zapali u plitku metodu zbrajanja pozicijskih prednosti, misleći da će samom pozicijskom tehnikom praviti bodove, a Talj je uočio slabe strane svojih suvremenika u njihovoj prevelikoj težnji ka tehničkoj preciznosti koja ih onda po pravilu vodi u oskudicu vremena.


Kakav pogled!

Lasker je svojim suvremenicima nametnuo borbu u konačnicama, a Talj ih je pozvao da u zeitnotu izdrže njegove vratolomne plesove figura. I jedan i drugi stavili su prst na ranjivu točku u načinu svojih suvremenika. I kao što je Lasker svladao Steinitza u doba, kad su se šahisti još divili Morphyju, tako je i Talj oduzeo krunu Botvinniku koji je ostao u sjenci Aljehina. Veliki eksperti klimali su glavom nakon Laskerove pobjede nad Steinitzom, a također veliki eksperti sumnjaju i danas, nije li to neka Botvinnikova indispozicija i spominju Keresa, kome Talj još nije „ništa dokazao“.
Ipak na kraju, da se ne zaboravi, konačni rezultat meča Talj - Botvinnik 12,5:8,5 i Talj je postao osmi, po redu, svjetski prvak u šahu, do tada najmlađi!


Post je objavljen 24.07.2006. u 00:03 sati.