;2/6yzu.jpg)
Mozgalice
30.06.2006., petak
BOTVINNIK – BRONSTEIN
Kako su brižljivi statističari izračunali meč između Botvinnika i Bronsteina bio je 17. po redu za naslov najboljeg šahiste svijeta. Meč je odigran između 16. ožujka i 11. svibnja 1951. godine, a održan je u koncertnoj sali «Čajkovski» u Moskvi. Bila je to duga, bespoštedna i iscrpljujuća borba, pa čak i s čudnim obratima. Poslije serije remija, tj. četiri remija, Bronstein je došao u vodstvo, da bi Botvinnik odmah u slijedećoj partiji izjednačio i najzad prešao u vodstvo. Zatim su slijedila tri remija, a onda je Bronstein izjednačio, pa je Botvinnik dobio prvu slijedeću partiju. Opet četiri remija i Bronstein je izjednačio. Stanje poslije osamnaeste partije bilo je neriješeno, a u slijedećih šest partija bilo je svega dva remija. Međutim, kad je izgledalo da će Botvinnik biti siguran pobjednik, Bronstein zaredom dobiva dvije partije i kad je već stigao do cilja, jer mu je iz dvije posljednje partije trebao samo bod da bi se domogao svjetske krune, Bronstein je neočekivano pretrpio poraz. U posljednjoj, odlučujućoj partiji, on nije uspio kao bijeli i pored žrtve pješaka zaigrati na sve ili ništa. Pa ipak, dva najjača igrača svijeta nisu ispucali svoje teoretske novosti prije iz straha od odmazde. Dr Tartakower dao je svoj komentar o kvaliteti partija meča: «Kako to već biva, uslijed uzbuđenja ili uslijed zeitnota, oba konkurenta činila su skoro u svakoj partiji ne male već čak i vrlo grube grješke, koje su karakter igre i rezultat svake partije osvjetlili u krivom svijetlu i umanjili estetski učinak. Kao primjer želio bih navesti šestu partiju u kojoj je Bronstein u konačnici iznenada učinio hara-kiri (57.Kc2? umjesto 57.Se6) i 17. partiju u kojoj je Botvinnik žrtvovao figuru (35.Sf6+?? umjesto Tcc1! s obostranim šansama). U značajnoj 12. partiji Bronstein je veselo igrao na gubitak, pa je žrtvovao prvo jednog, a zatim bez ikakve stvaralačke osnove i drugog pješaka i jasno izgubio partiju. Slobodno se može reći da ni od jedne partije nije ostalo kakvo umjetničko djelo, pa čak nema ni neke koja bi mogla doći u obzir za nagradu za ljepotu. Jednostavno rečeno, nije bilo partije koja bi predstavljala zaokruženu cjelinu. A od najboljih igrača svijeta očekivalo se svakako više». U matchu je pretežno igrano otvaranje daminim pješakom i Bronstein i Botvinnik osvojili su s crnim figurama više nego s bijelim. Najduže je trajala 16. partija, najkraće prva i poslijednja. U knjizi od «Aljehina do Spaskog», Svetozar Gligorić je dao najbolju karakteristiku o igri i šahovskom profilu dva tada najjača igrača svijeta Botvinniku i Bronsteinu: «Bronstein ni po čemu nije «ležao» Botvinniku. Bili su po mnogočemu suprotnog karaktera. Botvinnik se rijetko pojavljivao u javnosti i redovito se pripremao u tišini svog doma. Bronstein je uživao u buci šahovskog kluba igrajući svake večeri brzopotezne partije. Jedan je bio ozbiljan i usredotočen, drugi sav od nerava i bogate mašte.  Ovog puta Botvinnik je prd sobom imao fanatika koji nije znao za pojam slobodnog vremena i neprekidno se bavio šahom više nego i jedan drugi Botvinnikov konkurent. Dani analize i noći «nekorisnog igranja» stvorili su od Bronsteina kolosalnog praktičara. Botvinnik, tada još nenačet neuspjesima, potcijenio je svog budućeg izazivača. Pred sobom je zapravo imao izvanredno uigranog šahistu i drskog psihologa. David Bronstein je oduševio svijet nevjerojatno naglim usponom i nadmoćnošću svoje stvaralačke fantazije. Nemirni duh nasuprot smirenom, dubokom logičaru. I u ponašanju su sasvim drukčiji, u skladu s njihovim temperamentima. Mlađi smeta starijem. Bronsteinu nikad dosta šaha». Po Gligoriću, ono što je Bronsteina prije svega zanimalo, nije bila objektivna već taktička vrijednost upotrebljenog šahovskog oružja. Uživao je u rasplamsaloj borbi, iskušavanju suparničkih slabosti i smjelosti svojih zamisli.U meču s Botvinnikom, koji je dugo bio van šahovske prakse, Bronstein je našao bogat teren za svoju psihološku taktiku, neviđenu još od Aljehinovog matcha protiv Capablance 1927. godine. Igrao je sva ona otvaranja i varijante koje obično igra sam Botvinnik, tako da je svjetski prvak bio stavljen u težak psihološki položaj. Kako igrati protiv samog sebe? Pored toga kao praktičar bolji u brzopotrznoj igri, počinjao je s prijetnjama tek poslije 30 poteza, kad bi oba suparnika patila od nedostatka vremena za razmišljanje. Dosta je lovio u mutnom i match se pretvorio u krajnje zapletenu borbu. Inače, Gligorić ističe Botvinnikovu željeznu volju i neiscrpnu energiju. On se služio svojim velikim iskustvom i dobrom strategijom kako je najbolje znao, ali su ga veoma začudile sve te nepredviđene komplikacije za pločom, posebno zeitnoti u kojima se Bronstein snalazio kao riba u vodi. Uz to, psihološka taktika bila je na njegovoj strani. Ipak, Botvinnik se nalazio na rubu katastrofe. Bronstein je iskazao izvjesnu lakomislenost i slabu igru u završnici, što ga je, razumljivo, koštalo važnih bodova. Krajnjim naporom Botvinnik je izjednačio rezultat jednom rijetko genijalnom završnicom u kojoj žrtvuje pješaka bez vidljive koristi, da bi nešto kasnije – dok remi visi nad glavom kao Damoklov mač – dokazao prednost svoga para lovaca nad suparničkom skakačima. Evo te partije : Botvinnik - Bronstein (Grunfeldova indijka) 8. svibnja 1951 1.d4 Sf6 2.c4 g6 3.g3 c6 4.Lg2 d5 5.cxd5 cxd5 6.Sc3 Lg7 7.Sh3 Lxh3 8.Lxh3 Sc6 9.Lg2 e6 10.e3 O-O 11.Ld2 Tc8 12.O-O Sd7 13.Se2 Db6 14.Lc3 Tfd8 15.Sf4 Sf6 16.Db3 Se4 17.Dxb6 axb6 18.Le1 Sa5 19.Sd3 Lf8 20.f3 Sd6 21.Lf2 Lh6 22.Tac1 Sac4 23.Tfe1 Sa5?! 24.Kf1 Lg7? 25.g4?! Sc6 26.b3 Sb5 27.Ke2 Lf8 28.a4 Sc7 29.Lg3 Sa6 30.Lf1 f6 31.Ted1 Sa5 32.Txc8 Txc8 33.Tc1 Txc1 34.Sxc1 La3?! 35.Kd1 Lxc1?-+ 36.Kxc1 Sxb3+ 37.Kc2 Sa5 38.Kc3 Kf7 39.e4 f5 40.gxf5 gxf5 41.Ld3 Kg6 42.Ld6 Sc6 43.Lb1 Kf6 44.Lg3 fxe4 45.fxe4 h6 46.Lf4 h5 47.exd5 exd5 48.h4 Sab8 49.Lg5+ Kf7 50.Lf5 Sa7 51.Lf4 Sbc6 52.Ld3 Sc8 53.Le2 Kg6 54.Ld3+ Kf6 55.Le2 Kg6 56.Lf3 S6e7  57.Lg5 1:0 Samo tako je uspio sačuvati titulu. |
- 17:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.06.2006., srijeda
BOTVINNIK NIJE IMAO DOSTOJNOG RIVALA
Za Bortvinnika se ističe da je izvanredan poznavatelj otvaranja, da se isto tako dobro snalazi u napadu kao i u obrani, kako u kompliciranim kombinatornim zapletima, tako i u izjednačenim jednostavnim pozicijama. Kad nastupi kritičan položaj u partiji koji traži čelične nerve i najveću koncetraciju Botvinnnik pokazuje što zna i umije. Postojalo je uvjerenje da će Botvinnik dugo vladati šahovskom scenom i ovaj match je potvrdio da sada u svijetu nije za njega bilo dostojnog partnera, jer je Keresa svladao 4:1, Euwea i Reshevskog 3,5:1,5, a Smyslova 3:2. Meč turnir je svečano završen u velebnoj sali Doma Saveza 18. svibnja 1948. navečer. Na lijepo ukrašenoj pozornici zauzeli su mjesta sudionici turnira, članovi sudskog kolegija na čelu s vrhovnim sucem dr Milanom Vidmarom i predsjednikom Međunarodne šahovske federacije dr Aleksandrom Ribom. Govoreći o sebi, sada već u ulozi svjetskog prvaka, Botvinnik je rekao: «Moji me rezultati zadovoljavaju, iako sam u praksi imao turnire na kojima sam bolje igrao. Od odigranih partija kao najzanimljivije i od velikog teorijskog značenja smatram onu iz prvog kruga s Euweom, kao i onu iz trećeg kruga sa Smyslovom...» Mihail Botvinnik se do kraja života, živo sjećao tog dalekog meča koji ga je promovirao u svjetskog prvaka, rado se vraćao tim uspomenama:»Moj prvi meč za titulu bio je u stvari meč-turnir. Sjećam se mog smještaja u Nizozemskoj. Po dolasku u ovu sjevernu zemlju organizatori su nas htjeli sve smjestiti u hotel «Kurhaus» na obali mora u Scheveningenu. Ja sam odbio, zahtjevajući smještaj u gradu i da najviše 20 minuta budemo udaljeni od hotela do dvorane za igru. Bože, kakav je kaos nastao. Čak se i naš veleposlanik Valkov umješao. Ja nisam želio popustiti i na kraju su me uz pomoć veleposlanika smijestili u hotel «Tve Steden». Sa mnom su doputovale moja supruga i kćer kao i moji sekundanti Flor i Ragozin...» Inače, prije turnira , još u Moskvi cijela sovjetska ekspedicija imala je sastanak, gdje je Botvinnik predlagao da se odbije svaki smještaj u Scheveningenu, jer je smatrao da je za njega neophodno da 15-20 minuta prije svake partije obvezno mora prošetati, jer mu nikako ne prija vožnja automobilom. Pa ipak, čujmo Botvinnikovo mišljenje: «Ali na mene nitko nije obraćao pažnju. Vidio sam da su rezonirali ovako, ako to Botvinniku smeta, onda mu ne treba dozvoliti.  Kad smo imali sastanak u kabinetu predsjednika Federacije ja sam Smyslovu i Keresu predložio da za pločom budemo suparnici ali da se za ostale stvari dogovaramo i surađujemo. «Za tu stvar pružam vam ruku». Pružena ruka ostala je visjeti u zraku. Tada mi je sve bilo jasno i zato sam se zalagao i borio sam za sebe. Još jedna stvar je karakteristična za naše odnose. Kad je Fine odustao, FIDE je odlučila da se umjesto četiri igraju pet krugova. Jedino bi prvi bio slobodan. Kad sam dobio i proučio raspored, vidio sam da će zbog nedjelje i praznika (kraljev rođendan) jedan od sudionika bit šest dana slobodan prije posljednjeg kola. Takav režim igre sadrži obvezno i velik postotak slučajnosti. Tražio sam da se dogovorimo i zajedno istupimo protiv. Rekao sam doslovno: «Jedan će sjediti šest dana, uspavat će se i sedmog dana će izgubiti partiju». »To može biti Reshevsky ili Euwe.» - primjetio je Keres. Bez obzira na to mi moramo stvoriti uvjete koji će za sve biti ravnopravni, a nek' pobjedi najbolji. Nitko nije htio ozbiljnije o tome diskutirati. Naravski ceh je platio Keres. On je odlično započeo turnir, ali se kasnije obistinila moja prognoza. On je šetao gradom šest dana, sa mnom je iigrao sedmog i izgubio. Sjećam se da je dugo sjedio i razmišljao o propaloj poziciji. Kad je ostalo još 30 sekundi do pada zastavice on je lijeno uzeo formular potpisao ga nonšalantno i bez riječi nestao iz dvorane. Sutradan su sve nizozemske novine pisale o novom načinu predaje.» Pri dolasku u Moskvu ističe Botvinnik, bilo je peripetija s Euweom koji je imao problema s analizom. Metodični doktor je sve zapisivao u zadaćnice, a carinik se plašio da to nisu neki šifrirani dokumenti. Ukoliko bi Euwe predao svoje zadaćnice rodila bi se sumnja da smo mi sovjetski velemajstori došli do varijanti koje je doktor razradio. Botvinnik ističe da su ga pred nastavak matcha u Moskvi zvali u Centralni komitet gdje je obavio razgovor sa Ždanovim.  Andrej Ždanov Između ostalog bio je upitan da li može Reshevsky biti prvi? Botvinnik ih je ubjedio na kraju da su šanse Keresa kao i njegove veće i da će jedan od njih dvojice pobjediti. «Onda vam želimo sve najbolje» - rekao je Ždanov. «Ja sam pred posljednji peti ciklus imao skoro obezbijeđeno prvo mjesto – prisjeća se svega Botvinnik. Trebao mi je samo jedan remi, pa da obezbijedim titulu prvaka. Igrao sam protiv Euwea. Pozicija je bila remi, ali ja sam znao da Euweovi nervi neće izdržati napornu borbu. On je naravno pogrješio i u sali su se čule ovacije. Nije to samo bio moj uspjeh već čitave jedne plejade. Kao što se zna od 1946. do 1948. nije bilo prvaka, jer je u Lisabonu 1946. umro tadašnji svjetski prvak Aljehin. Istakao bih još jednu stvar, koja mi se dogodila u ovom meču. Smyslovu sam ponudio remi bez igre, on je odgovorio vrlo određeno: «Pristajem ako obećate da će te s Reshevskim igrati na pobjedu...  Keres na novčanici » I Keres je odbio ponudu remija bez igre i pobjedio me. Ministar športa Romanov uputio mi je telegram da najmanje 15 godina nosim titulu svjetskog prvaka. Za kraj, istakao bih ovo da je smrt Keresa za poslijeratni šah najveći gubitak, naravno poslije Aljehinove smrti...» |
- 17:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.06.2006., ponedjeljak
MEČ PETORICE
U zgradi Gradske općine u Haagu, 1. ožujka 1948. godine, svečano je otvoren meč turnir petorice. Šesti sudionik, američki majstor Reuben Fine otkazao je sudjelovanje, jer nije mogao obezbijediti dozvolu za dopust i lista se konačno svela na pet velemajstora. Keres, Smislov, Reshevsky, Euwe i Botvinnik Predsjednik haške općine Fisler, pozdravio je goste i sudionike, a zatim je govorio predsjednik međunarodne šahovske federacije dr. Rueb. Ceremonijal otvaranja završen je izvlačenjem brojeva na osnovu čega je sastavljena turnirska tablica. Mikhail Botvinnik je izvukao broj jedan, a Paul Keres broj pet. Pravilnikom je predviđeno da svaki velemajstor sa svakim odigra četiri partije, a tempo igre 40 poteza za dva i pol sata. Riješeno je da se odigra pet krugova, a svaki krug partija smatrao bi se kao jedna cjelina. Ukoliko bi netko od takmičara istupio za vrijeme turnira, tada bi se u tablici ostavili rezultati jedino završenog kruga. Za vrhovnog suca postavljen je jugoslavenski (sada slovenski) velemajstor dr. Milan Vidmar. Match – turnir za svjetsku titulu odigran je u dva različita grada, Haagu i Moskvi, odnosno u dvije različite zemlje, Nizozemskoj i Sovjetskom Savezu (Moskva je glavni grad današnje Rusije, ali i bivšeg Sovjetskog Saveza tj. SSSR). U Haagu je bilo odigrano 10 kola i završeno je 27. ožujka. Zatim su slijedile partije u Moskvi, drugi dio meč turnira i trajao sve do 16. svibnja. Drugim riječima, meč – turnir je trajao preko dva i pol mjeseca. Po ocjeni stručnjaka u prva dva kruga, Mihail Botvinnik je pružio najsvježiju igru, nizozemski listovi su isticali da je Botvinnik glavni pretedent da osvoji titulu svjetskog prvaka, mada mu predstoji još uvijek teška borba. Vodeće nizozemske novine «Njuive hagše kurant» pisale su: «Mihail Botvinnik je jednostavno zgazio Euwea, postigao niz drugih pobjeda i pokazao se kao glavni favorit. Sovjetski velemajstori Keres i Smislov, također su odskakali visokom tehnikom i na ovom povjesnom turniru ostvarili sjajne rezultate.» Reshevski je zauzeo drugu poziciju, uz sve vrline i mane kao igrača, njegov handikep što neracionalno troši vrijeme iako važi za najjačeg brzopoteznog igrača svijeta. Pretrpio je samo jedan poraz, dok je Botvinnik ostao jedini neporažen. I na ovom turniru se pokazalo, da gotovo svaki igrač ima ponekog suparnika s kojim teško izlazi na kraj. Botvinnik je u oba susreta pobjedio Keresa, a Keres je nanio dva poraza Smislovu, dok je Smislov porazio Euwea. Zanimljivo, da je Botvinnik ranije teško igrao s Euweom, koji je iz šest susreta dvije partije dobio a četiri remizirao. Međutim, ovog puta Botvinnik se uspio revanširati. Najveći otpor pružio je Botvinniku Smislov, koji je jedini od svih sudionika obje partije s njim remizirao. Teški porazi Euwea, a naročito kad je u prvom krugu izgubio sve četiri partije, nizozemske ljubitelje šaha teško su razočarali. S obzirom da je u Haagu već formiran redoslijed na tablici i da su u prva dva kruga aspiranti pokazali kvalitet svoje igre i formu, to se za nastavak takmičenja, ne postavljaju u onoj mjeri kao pred početak borbe, pitanja tko je favorit. I najzad, već poslije četvrtog kruga, problem prvog mjesta je već bio riješen. Pa, ipak, definitivna odluka je pala 9. svibnja na dan proslave pobjede. Tog dana naročito je bilo reško doći do ulaznice. Znalo se da Botvinniku treba samo pola boda da bi bio šesti svjetski prvak u povijesti ove igre. Upravo, to se dogodilo u 22. kolu u kojem je Botvinnik vodio bijele figure protiv Euwea. BOTVINNIK SVJETSKI PRVAK U prostoriji «Dvorane stupova» osjećala se praznična atmosfera, a svi pogledi napregnuto su bili upereni prema estradi. Već u središnjici Botvinnik je postigao povoljniiji položaj, ali njegov partner spretnom izmjenom figura uspijeva nekako pojednostaviti poziciju. Očevidno je da nizozemski velemajstor želi remi po svaku cijenu i sve je podredio tom cilju. Nije puno vremena proteklo i najzad je dan remi. Salom se prolonio aplauz koji je dolazio i sa galerije i iz partera, a kamere su neprekidno zujale. Botvinnik i Euwe su se prijateljski rukovali. Odmah zatim od svojih stolova ustali su Smislov i Keres i srdačno čestitali pobjedniku.  Mikhail Botvinnik je držao u ruci ogroman buket tamnocrvenih lala, ugibao se klanjao i stezao mnogobrojne ruke. Glavni sudac Milan Vidmar, dao je znak za tišinu i tada progovorio svečanim glasom na ruskom jeziku: «Drugovi, gospodo! Rezultatom današnjeg kola veliki majstor Sovjetskog Saveza Mihail Botvinnik obezbijedio je sebi prvo mjesto na meč – turniru i na taj način izborio titulu šahovskog prvaka svijeta ...» Ipak, razdragana publika nije mu dala završiti započeti govor, ovacije su novom snagom potresle salu. Estradna «dvorana stupova» bila je premala da bi primila sve one koji su htijeli pozdraviti novog šampiona Mihaila Botvinnika. A po ulicama Moskve, već se kretala svečana povorka proslave Dana pobjede 9. svibnja. Botvinnik je izašao kao pobjednik na ovaj svečan dan, sovjetski šahisti su zaista sjajno proslavili i jedan i drugi događaj. Dopisniku TASA Botvinnik je dao ovu izjavu: «Završeni meč – turnir za prvenstvo svijeta u šahu bio je najveći i najznačajniji događaj u šahovskom životu poslije rata. Na njemu su sovjetski majstori postigli veliki uspjeh». U istoj izjavi on je o pojedinim sudionicima turnira rekao ovo: «Rezultat Smislova je veoma dobar. On je naročito solidno odigrao moskovski dio turnira i pokazao se bolji u obrani od Reshevskog i Keresa. Takmičenje je između ostalog pokazalo da Smislov igra znatno sigurnije na meč – turniru nego na prvenstvima. Neuspjeh Euwea leži u njegovoj slaboj formi. Ovaj talentirani šahist mogao se plasirati znatno uspješnije.» |
- 09:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #
23.06.2006., petak
Još malo o Euweu
|
Bez sumnje, Euwe je šahist velike snage, naročito jak u otvaranju, podjednako dobar u kombinatornoj igri kao i u pozicionoj. Istina, njegova era je bila kratka i ostat će zabilježena kao intermezzo u drami Aljehinovog opadanja. Tihi i dostojanstveni Nizozemac kad se približio 50-toj okušao je ponovo sreću u borbi za šahovsku krunu sa znatno mlađim majstorima: Botvinnikom, Keresom, Reshevskim i Smislovom. – i završio na posljednjem mjestu. Fizički nije izdržao napore, a i mentalno kao da je počeo opadati, pa se na šahovski tron uspeo sovjetski velemajstor Mihail Botvinnik.  Dr. Max Euwe, nosio je titulu svjetskog prvaka u šahu dvije godine, tj. od 15. prosinca 1935. do 7. prosinca 1937. godine. Oko ovog velemajstora, mišljenja su podijeljena, mada ga mnogi nisu smatrali za pravog šampiona, priznavali su mu snagu kombiniranja, dok je njegova metodičnost kasnije bila znatno dograđena. Slčno kao i Capablanka i Euwe se mnopgo pouzdao u vrijednosti različitih pozicijskih maksima i zato je volio metodične pozicije, a slabije se snalazio u zapletima i nejasnim situacijama. Za njega , karakteristično je to, da je on bio prvi majstor koji je u svoje vrijeme počeo sa skupljanjem materijala, ustrojio kartoteku otvaranja što su kasnije i drugi prihvatili. ALJEHINA JE VISOKO CIJENIO Za svog slavnog i velikog suparnika Aljehina, Euwe ima samo riječi hvale i komplimenata: «Uopće uzev, od svih svjetskih prvaka Aljehin je bio najveći šampion u kombinatorici i samo Talja možemo porediti s njim. Zaljubljenik u šah kao nitko prije njega. Jednom riječju, vrelo nepresušnih ideja. Njegov šahovski kredo bio je da pred suparnika svakim potezom treba postavljati nove i samo nove probleme. U naše vrijeme nisu dublje i analitički obraćali pažnju na otvaranje. Pred meč s Aljehinom, naročitu pažnju sam usredotočio na izučavanje partija sa Bledskog turnira i iz San Rema, gdje je Aljehin sve svoje partije dobio zahvaljujući prednosti stečenoj u otvaranju. I najzad, tu prednost bi potom realizirao gotovo nepogrješivo. Zato sam se i odlučio ozbiljno pozabaviti otvaranjem, jer da to nisam učinio ne bih imao što tražiti s Aljehinom. Mnogo sam radio na šahovskoj teoriji. Ako se pažljivije pogledaju partije iz meča vidjet će se da sam u rijetko kojoj partiji stajao slabije u otvaranju. Razumije se, Aljehin je bio sposoban dobiti i slabije pozicije ali je gubio i zbog pretjeranog rizika.» O ostalim svjetskim šampionoma Euwe ima svoje mišljenje i stav. Nije sklon veličanju, niti okružiti oreolom koji im ne pripada. Oni su ljudi izuzetne nadarenosti i visoki intelektualci. Na primjer, za Euwea su postojala dva Laskera. Ex šampion Emanuel Lasker igrao je mnogo jače od šampiona Laskera i to objašnjava činjenicom da se krajem pretprošlog vijeka igrao šah faktički slabije jer su se suparnici nevješto branili. Ali ovaj drugi Lasker bez titule i oreola, znatno je napredovao u strateškoj koncepciji. Ovo potkrepljuje NewYorškim turnirom 1924. godine, kad je Lasker pobjedio Aljehina, Retija, Bogoljubova i druge jake majstore. Gotovo sa svakim od njih dobio je strateški duel.  Već Kubanac Capablanca, inače nadarena lijenčina, posjedovao je savršeno čulo za pozicijsku igru i virtuozno vođenje završnice. Fischer u mnogo čemu podsjeća na Kubanca. Jača strana Fischerovog stila također je pozicijska igra i sjajno poznavanje završnice, s tom razlikom što je njegov slavni prethodnik Capablanca iznalazio najjednostavnije poteze, a Fischer ih otkriva kroz komplikacije. Na kraju, Euwe zaključuje da bi po ratingu Fischer bio prvi, a onda bi ga slijedio Aljehin. |
- 18:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
21.06.2006., srijeda
EUWE – ALJEHIN II
|
Gubitak svjetske titule na Aljehina je djelovao kao pravi šok. Kad se smirio, odmah je prionuo konsolidaciji svojih snaga, ali je došao do tragičnog saznanja da je titulu izgubio od šahiste slabijeg od sebe. Uvidio je bolno, da neke stvari u svom osobnom životu mora radikalno mijenjati, dotle je nesolidno živio, pio veoma mnogo, ostajao noćima po barovima. No, sada je čvrsto odlučio najzad prekinuti s ovakvom praksom i više se posvetiti šahovskoj umjetnosti. Vidio je da ga prijatelji izbjegavaju, pa ipak, bio je svjestan činjenice, mada je bio pobjeđen, da je još uvijek jedan od najjačih šahista svijeta. Jednostavno, ne smije klonuti duhom i sada će tek u svoj svojoj veličini iskazala snažna volja ovog čovjeka. Svladao je svoje strasti, nije više robovao porocima, zdravlje mu se takorekuć, preko noći popravilo, stara snaga povratila, a i živce je smirio. Za drugi match s Euweom, Aljehin se temeljno i ozbiljno pripremio. Čak je i kupio kravu, jer je jedino pio mlijeko i smjestio je na svom imanju. Više nije bio hvalisav kao ranije, proučavao je Euweove partije. Prije prvog meča s Euweom, on je u ugovor unio klauzulu kojom je zaštitio svoja prava da u slučaju poraza, pod jednakim uvjetima zadržava pravo na revanš (On nije bio naivan kao Capablanca kojem Aljehin nikada nije dao šansu za revanš). Ukratko, Aljehin je izvukao sudbonosne pouke, dok je Nizozemsku zahvatio val slavlja i oduševljenja što je njihov zemljak postao prvo ime šahovskog svijeta. Dvije godine poslije ovog događaja, došlo je do revanš meča. Ovog puta je Aljehin osigurao potrebna financijska sredstva i predložio Semmering za mjesto gdje će se održati meč, što Euwe nije prihvatio, pa je meč održan od 5. listopada 1937. u Hagu, a bio okončan 7. prosinca. Znači trajao je nešto više od dva mjeseca.  Bilo je ugovoreno 30 partija, ali Aljehin je poslije 25. partije ispunio potrebnu normu od 15,5 bodova i povratio titulu svjetskog prvaka. Krajnji ishod bio je 10:4 uz jedanaest remija. I poslije 25. partije nastavili su i dalje igrati, jer ih je vezivala klauzula ugovora, ali sada više egzibicijski. Kao bijeli, Aljehin nije izgubio ni jednu partiju, a iz pet posljednjih odlučujućih partija izvukao je 4,5 boda. Jednom riječju, kako je match odmicao Aljehin je igrao sve sigurnije i nijednog trenutka svom suparniku nije dao mogućnost da ga ugrozi. Međutim, Euwe je bio ravnopravan jedino u prvoj fazi. Aljehin je, istina, imao ubitačan finiš, gdje je jednostavno «samljeo» Euwea, otkrio mu također i «Ahilovu petu», tj. slabije sustave u nemetodičnim pozicijama, pa mu je zato takve pozicije sve vrijeme i servirao. ALJEHIN U NOVOM IZDANJU U ovom meču Aljehin je igrao kao preporođen. Fizički okrepljen, nervno stabilan, što je jedan od preduvjeta za uspjeh, kao i drugi faktori koji su pospiješili Aljehinovu formu. Ovaj meč, bez sumnje, dao je potvrdu da je Aljehin iako je prošao svoj zenit još uvijek jedan od najjačih igrača svijeta. Pokazalo se, međutim, da Euwe nije format jednog Aljehina i da ga je u prvom matchu sreo nespremnog. U revanš meču kvalitet partija bio je na strani Aljehina, koji je radikalno izmjenio način života. U vrijeme oba meča, mora se konstatirati, da je Aljehinova šahovska snaga bila u opadanju, a to su pokazali turniri tog vremena na kojima je stasavala sjajna plejada mladića, čiji je predvodnik bio Botvinnik, a tu su još spadali Keres, Fine, Najdorf, Reshevsky i drugi. |
- 17:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #
19.06.2006., ponedjeljak
EUWE JE SAČUVAO BORBENI DUH
|
«Budemo li iskreni, šampion je lakomisleno prokockao šansu eksperimentirajući. Budemo li objektivni, pretendent je sačuvao borbeni duh. Budemo li realni, konstatirati ćemo da borba tek sad počinje. Poslije partije Lasker je izjavio dopisniku lokalnih novina: «Euweov uspjeh ovisi o tomu da li će i u kojoj mjeri uspjeti sačuvati borbeni duh.». Poraz je, izgleda , duboko potresao Aljehina i on ne odustaje od poteza e4, tj. kraljevog pješaka a u 11. partiji je povukao potez daminog pješaka, vjerojatno s nakanom izbjegavanja mogućnosti francuske obrane. Ipak, bio je remi. Prije 12. partije, Aljehin je došao u zgradu Berze i izjavio okupljenim novinarima: «Zapamtite, danas ću igrati punom snagom jer želim pobjedu». Na žalost, igrao je suviše nasilnički i nekorektno, žrtvovao figuru i najzad izgubio. Drugog studenog Euwe je izjednačio rezultat na 7:7. Bilo je to u Groningenu u japanskoj sali hotela «Frige». Iz posljednjih pet partija Euwe je sakupio četiri boda. Aljehin je u tim, za njega teškim trenucima, uspio biti samokritičan i izjaviti Laskeru putujući zajedno s njim na 15. partiju: «Moram igrati solidnije, s više logike, a manje rizika». Ali ovu partiju Aljehin je igrao nimalo logično i pretjerano oprezno. Partija je bila prekinuta u boljoj poziciji za Euwea. Aljehin je pokazao virtuoznost u obrani teške pozicije. Vozeći na nastavak partije, Aljehinov vozač je zalutao u gradu, pa je šampion zakasnio jedan sat. Euwe je uporno čekao puštajući svoj sat da radi, što je bio športska gesta. Ipak, postojao je samo jedan nastavak koji je vodio remiju, Euwe je htio vidjeti da li je Aljehin izabrao pravilnu varijantu i Aljehin je našao put k remiju. Svjetski prvak je ponovo uspio povesti tek poslije 19. partije. Tada je poveo 10,5:8,5. U kritičnom momentu 20. partije, Aljehin je razmišljao 15 minuta, pogriješio i najzad izgubio. Međutim, slijedeća partija bila je vrlo mučna i za gledaoce i za samog Euwea. Aljehin je zakasnio na partiju, bio je vrlo pijan. Prvo je odbijao sjesti za šahovski stol galameći i vrijeđajući suparnika. Budući je bio primoran odigrati partiju, jedva je micao figure. Što se, u stvari, zbilo tog 19. studenog 1935. godine, što je razumljivo bacilo ružnu sjenku na čitav meč? Tog popodneva Aljehina je ispred hotela «Carlton» u Amsterdamu čekao automobil koji ga je trebao odvesti na partiju. Prema dogovoru, vozač je trebao biti pred hotelom u trinaest i pol, ali je zakasnio oko 45 minuta iz nepoznatih razloga, što je Aljehina strašno razljutilo. Usput, vozač je pogriješio put, pa je Aljehin tražio da ga prebaci na stanicu i da vlakom otputuje u Ermelo, gdje se igrao meč. Partija je trebala početi u 18 sati. Aljehin nije uspio uhvatiti vlak, pa je zakasnio. Organizatori su pomakli partiju za 19 sati. Kad je stigao bio je pijan. Tražio je da se partija odgodi za sutra, ali su organizatori ovo odbacili. Nemajući kud, morao je pristati.  Za vrijeme igre pio je ogromne količine kave. Poslije 15 poteza, Euwe je napustio salu i izašao na zrak. Aljehin je uspio održati inicijativu sve do 20 poteza, kad je poveo opasan napad. Ubrzo mu je koncetracija oslabila, izgubio je dva pješaka i predao se bez nastavka. Bila je to Euweova pobjeda bijelim figurama. Euwe je izjavio da Aljehin ne pije iz slabosti, već da bi izbjegao depresiju i nespokojstvo. Zanimljivo je da je Aljehin tijekom matcha zamijenio sekundanta. Do 24 partije pomagao mu je Landau, a poslije je iz Austrije došao Klein. U poziciji s dva pješaka više, Euwe je ponudio remi poslije 27. poteza jer mu je to odgovaralo. «Ja ne mogu prihvatiti remi, moram pokušati naći načina i zaigrati na pobjedu». Poslije 40 poteza trebalo je prekinuti partiju, mada je pozicija za Aljehina već bila izgubljena. On je upitao Euwea, tada je bio sasvim trijezan: «Da li ćemo prekinuti partiju ili ću vas pozdraviti kao novog prvaka svijeta?» Euwe je odgovorio: «Prihvaćam vašu ponudu remija». I sve je bilo gotovo. Da li se Aljehin htio predati ili je ponudio remi – ne može se ni danas točno tvrditi. EUWE SVJETSKI PRVAK  Machgielis (Max) Euwe Euwe je kasnije izjavio: «Mislio sam da je Aljehin prihvatio moju ponudu remija od prije nekoliko poteza». Partneri su ustali i srdačno se rukovali. Aljehin je bio u crnom fraku, a Euwe u svijetlom odjelu. Sa suzama u očima, Aljehin je glasno na njemačkom jeziku uzviknuo: «Neka živi šampion svijeta dr Max Euwe i nek' živi šah u Nizozemskoj!» U sali je nastalo burno oduševljenje, ta mala nizozemska zemlja dobila je najzad svog svijetskog prvaka. Zatim je Lowenbach saopćio da je match završen pobjedom Euwea od 15,5:14,5. Euwe se obratio nazočnima, ali sad već kao svjetski prvak: «Dame i gospodo, ja sam iskreno zadovoljan što se partija danas završila. Mislio sam da će biti odgođena i da će se igrati produžetak i nastavak još dva do tri sata. Zaista, ja visoko cijenim postupak dr Aleksandra Aleksandroviča Aljehina, koji mi je ponudio remi. Sada poslije tri mjeseca, konačno mogu odahnuti. Posebno se zahvaljujem podršci koju ste mi tijekom meča pružali». Tada je na scenu stupila i njegova supruga i čestitala mu, a onda je predsjednik Fide Aleksandar Rib pozdravio prisutne i aktere. Negdje oko ponoći Euwe se vratio iz hotela «Carlton» svojoj kući, a na ulicama su bile već istaknute zastave, na sve strane svirala je glazba u slavu i čast njegove pobjede. Rudolph Spielman je izjavio poslije meča: «Sada je na svjetskom tronu ne samo jak šahist, već i simpatičan čovjek». |
- 19:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #
17.06.2006., subota
ALJEHIN – EUWE
|
Metodični Euwe je smatrao da je mwč za svijetsku titulu isuviše ozbiljan i značajan događaj za svakog šahistu i nikako nije mogao zamisliti da se tako što može održati na brodu kao zabava dokonih. «To ne može biti estradna predstava u 10 nastavaka, već dobro organizirana šahovska priredba uz dobre financijske uvjete.» On je bio uvjeren da je Nizozemska najpogodnija za jedan takav meč, pogotovu s financijske strane. I stvarno, odmah pošto je poslao zvanični poziv Aljehinu u Nizozemskoj je bio oformljen posebni komitet za pripremu i organizaciju meča. Utvrđeni su uvjeti da se u više gradova odigra ukupno 30 partija. Aljehina je iznenadio poziv jer je došao s malim zakašnjenjem. Uz to, znao je i za Euweovu odluku da konačno napusti šah. Pa ipak, poslije uvjerljivih pobjeda na Bledu, San Remu i Bernu. Aljehin je bio skoro uvjeren u svoju pobjedu, pa nije mnogo razmišljao o tome da li mu više odgovara meč od 10 ili 30 partija. Za oba igrača postojeći turnir u Zurichu bio je na neki način i generalna proba pred ovaj značajan susret. Euwe se odmah bacio na pripreme i naročito je obratio pažnju na fizičku stranu s obzirom da će meč trajati vrlo dugo. On je, također, razradio ozbiljan program teorijskih priprema. Poznat kao veoma sistematičan i pedantan, nastojao je da ništa ne prepusti slučaju. U to vrijeme, Aljehina su mučili drugi problemi. Počeo je ozbiljno razmišljati o mogućnosti povratka u Sovjetski Savez. Tada je došao i u sukob sa ženom i odao se alkoholu. Taj neuredan život pojačavao je sve više njegovu nostalgiju za domovinom, tako da je malo vremena posvećivao pripremama za predstojeći meč. Pa ipak, turnir u Zurichu bio je jedan od najjačih, na kome je Aljehin trijumfirao na Euweom, Florom, Laskerom, Nimzowitchem, Bogoljubovim i drugim. I pored poraza pretrpljenog od Euwea, Aljehin je i dalje vjerovao da će obraniti titulu. ALJEHINOV OPTIMIZAM Na meč s Euweom Aljehin je doputovao u Nizozemsku kao izraziti favorit. Jednom novinaru je dao izjavu: «U ovom momentu, vjerujte, ne vidim, na svijetu nijednog šahistu koji će me moći pobijediti». Uvijek tihi i skromni Euwe bio je i ovom prilikom vrlo uzdržan govoreći da će šampionu pružiti što jači otpor i da se unaprijed ipak neće predavati.  Trećeg ožujka 1935. otpočeo je meč u Amsterdamu. Sam početak borbe pokazao je da Aljehinov optimizam nije bio bez osnova, jer je odmah poveo s 3:1. tada su na meč doputovali Capablanca, Lasker, Bernstein i Mieses, što je jasno pokazalo da je meč izazvao mnogo veće zanimanje nego što se u šahovskom svijetu vjerovalo. Prvi remi sklopljen je u Delftu 12. travnja. Na sedmu partiju doputovali su Flor i Tartakower. Izgleda da je baš ova partija navela Aljehina da meč neozbiljno shvati. Flor je o ovoj partiji napisao: «Karakteristično je za ovu partiju da odlučuje poslijednja grješka. Ovog puta je učinio sam Euwe, ali se to isto moglo dogoditi i Aljehinu. Aljehin je vukao jedan neuobičajen potez koji je Euwe mogao iskoristiti. Prisutni, kad su vidjeli što je Aljehin povukao pomislili su da nešto nije u redu s njim. Jedan tako nezdrav, nelogičan, upravo drzak potez. Kao da je Aljehin želio pokazati i Euweu i publici da pocjenjuje svog suparnika, a u isti mah pokaže i svoju veliku nadmoć. Euwe je bio neraspoložen zbog lošeg ishoda, jer nije uspio kazniti Aljehina za preveliku smjelost». Svi su očekivali da će Euweov sekundant biti Austrijanac Kmoch. Međutim, njemu je bila dodijeljena uloga glavnog suca, pa je obavljanje sekundantskih poslova preuzeo Mađar Geza Maroszy. U sedmoj partiji u Utrechtu desio se zanimljiv slučaj. Igrana je kritična varijanta francuske obrane. U press centru se razvila živa diskusija «vijeća staraca» - 70-godišnjeg Miesesa, 67-godišnjeg Laskera i 65-godišnjeg Maroczyja. Ulazeći u press centar Tartakower – vidjevši ovako eminentni skup – prokomentirao je lakonski: «Na silu treba uzvratiti silom!» Svi su predviđali Aljehinovu pobjedu, jedino je Flor davao Euweu neke protušanse. Ipak, nizozemski velemajstor je uspio partiju dovesti do prekida, ali je predao bez nastavka. Deveta partija igrana je u Sali liceja gdje je Euwe predavao matematiku. Učenice su radoznalo promatrale dva zamišljena čovjeka nad šahovskom pločom, od kojih je jedan bio njihov profesor. Partija se završila katastrofalno po Euwea. On je ponovo izabrao francusku obranu i poslije dvanaestog poteza stajao znatno slabije. Jednog trenutka pružila mu se prilika da ispravi svoju grješku, ali on to, nažalost, nije uočio pravovremeno i iz čistog očajanja žrtvovao kvalitet, ali bez uspjeha. Već u desetoj partiji hladnokrvni i spokojni Euwe imao je ispred sebe neuroznog i uzbuđenog Aljehina. Programom meča bilo je predviđeno da se igrači sele iz mjesta u mjesto i da se tom prilikom organizira i razgledanje grada u kome se meč održavao. Iako je Euwe bio Nizozemac i poznavao gotovo sve gradove svoje zemlje, on je sudjelovao u razgledanju zajedno sa svojom suprugom. Aljehin je to činio samo do desete partije, a dalje je nastavila njegova supruga, ali bez njega. To su bili prvi vidljiviji znaci Aljehinove neuroze i netrpeljivosti prema svome protivniku. U 10. partiji Aljehin je izabrao istu varijantu iz osme partije primjenivši jednu teorijsku novost. Lasker i Flor, koji su bili u sali, ocijenili su je odmah kao sumnjivu. U 15. potezu Euweova prednost bila je očevidna. Aljehin je upadljivo razdražljiv, neprestano pali cigaretu. Prvi put u meču obraća se sucu žaleći se na buku u sali. Stalno dotijeruje kosu i moli za tišinu. Dugo razmišlja i traži plan i tako u 20. potezu dospijeva u vremensku oskudicu. Na kraju, Euwe vrlo efikasno završava partiju, time što žrtvuje cijelog topa, uz gromoglasan pljesak nizozemske publike. |
- 13:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.06.2006., četvrtak
ALJEHIN – EUWE
|
Poslije turnira u Berlinu 1932., gdje je zauzeo drugo mjesto iza Aljehina a ispred Bogoljubova, Flora i Bernsteina, Euwe je donio odluku da definitivno napusti šah. Njegov posljednji turnir trebalo je biti prvenstvo Nizozemske u povodu šezdesetgodišnjice Nizozemskog saveza u srpnju 1933. u Hagu, gdje je uvjerljivo pobjedio s osam bodova iz devet partija. Euwe je održao riječ – i kad je došla jesen, on umjesto da sudjeluje na momčadskom prvenstvu otišao je u licej predavati matematiku. I dalje je primao pozive za sudjelovanjem na simultankama i drugim šahovskim priredbama ali ih je dr Maks Euwe sve odbio. U to vrijeme dobio je pismo od tadašnjeg svjetskog prvaka Aljehina s kojim je već odigrao jedan prijateljski meč 1927. godine. Svjetski prvak je predložio jedan neobičan meč, koji bi se održao na prekooceanskom putničkom brodu koji plovi za Indiju. Prijedlog je bio bio da se na putu iz Europe za Indiju odigra pet partija , a drugih pet na povratku iz Indije. Ono što je u pismu bilo najzanimljivije, to je prijedlog da meč bude ne prijateljski, već za prvenstvo svijeta.  Maks Euwe je bio poznat kao osoba krajnje ažurna, ali ovog puta ta njegova osobina nije došla do izražaja, jer nije odgovorio na Aljehinovo pismo, jednostavno je zaboravio na njega. Došli su božićni praznici i zimski raspust. U to vrijeme, Euwe je obično putovao u Hastings, ali je sad ostao kod kuće i bavio se matematikom. U povratku šahu veoma važnu ulogu odigrao je Austrijanac Hans Kmoch. On je prigodom svojih posjeta Nizozemskoj redovno bio gost u domu dr Euwea. Kmoch nije nikako mogao shvatiti a ni prihvatiti Euweovu odluku o definitivnom povlačenju i to u momentu kad je imao sve bolje rezultate, a otvarale su mu se perspektive da postane prvak svijeta u šahu. Hastingški turnir je završen blistavom pobjedom Flora, mada je najveća senzacija bila pobjeda mladog mađarskog šahiste Lilienthala nad svjetskim prvakom Aljehinom. U stvari, to je bio prvi Aljehinov poraz u turnirskom nadmetanju, u Hastingsu. Jedne siječanjske večeri Kmoch je sjedio u svojoj omiljenoj kavanici u Amsterdamu, koja se nalazila u blizini Euweove kuće, bacivši pogled u tom pravcu vidio je doktorovo zamišljeno lice. Slučaj je htio da i Euwe istovremeno primjeti Kmocha i nije mogao izbjeći susret s prijateljem. Uostalom, ovaj susret je bio sudbonosan za dalju Euweovu šahovsku karijeru.  Hans Kmoch «Hoćeš odbaciti šah, rekao je uvijek tihi Kmoch, u redu, ali nemoj sada kad si jedan od rijetkih koji ima šansu osvojiti prvenstvo svijeta. Da li si vidio Aljehinove partije iz Hastingsa? Tamo ga je razgromio Lilienthal...» Ovo je Euwea pokolebalo, a onda mu je Kmoch kao slučajno nabacio da je Aljehin uvijek s njim teško izlazio. Euwea je jedino brinulo kako će se pauza odraziti na njegovu formu i igru. Bio je svjestan da i kad je bio u najboljoj igračkoj formi pravio je grube previde. Po povratku kući Euwe se sjetio Aljehinovog pisma na koje nije odgovorio. Euwe je kasnije izjavio: «Tada sam čvrsto rješio izazvati Aljehina na meč. To nije bila slučajnost, već uvjerenje da mogu konačno i uspjeti...» |
- 20:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #
13.06.2006., utorak
ALJEHINOV IZAZIVAČ
Odmah poslije prvog svijetskog rata Jefim Bogoljubov se uključio u šahovski život i na prvom turniru u Berlinu 1919. zablistao je punim sjajem i nadmoćno pobjedio ispred Spielmanna i Retija. U tom periodu značajan turnir organiziran je u Geteborgu 1920. gdje se na okupu našla svjetska šahovska elita. Jedino su nedostajali Lasker i Capablanca koji su bili zauzeti pripremama za svoj budući meč. Geteborg je trebao poslužiti kao provjera snaga i da se konačno vidi koji igrači mogu konkurirati kao izazivači. Uostalom, prvi je bio Reti, drugi Rubinstein, a treći Bogoljubov. Ujedno, do tog vremena, to je bio i najveći uspjeh Bogoljubova. Preko njega stekao je ugled u svijetu i svrstao se među najjače šahiste svog vremena. Od Geteborga se nije pošteno ni odmorio, a već ga je čekao meč s Rubinsteinom. U Stockholmu se igralo dvanaest partija, Rubinstein je pobijedio 5:4 uz tri remija. U to vrijeme, javljaju se nova strujanja u šahu. Hipermodernu školu predvode Reti i Nimzowitch. Reti je svim snagama nastojao Bogoljubova svrstati u tu školu, čak je bio spreman lansirati ga kao svog glavnog slijedbenika. Međutim, Bogoljubov je izrastao iz ruske mlade šahovske škole, čiji je utemeljivač bio Čigorin. Sa sigurnošću možemo reći da Bogoljubov nije pripadao ni jednoj šahovskoj školi. Svojeglav, ćudljiv, išao je tvdoglavo svojim putem ne priznajući ikakve škole, a još manje bilo kakve autoritete. U njegovu blistavu šahovsku karijeru svakako spada veliki turnir u Moskvi 1925. godine na koji su bili pozvani najveći igrači toga vremena, osim Aljehiina, koji nije bio u najboljim odnosima sa sovjetskom šahovskom federacijom. Taj turnir je imao ogroman značaj za razvoj sovjetskog i svjetskog šaha. U Moskvu su doputovali velikani drevne igre: Lasker, Capablanca, Marshall, Tartakower, Rubinstein, Spielmann i drugi.Bogoljubov je igrao izuzetno lako i nadahnuto, ne respektirajući slavna imena i na kraju maratonske trke našao se na prvoj poziciji s 15,5 bodova. Drugoplasirani Lasker zaostao je za čitav bod i pol, a treći je Capablanca. U zemlji, Bogoljubova su slavili kao heroja. Također, jedan od njegovih bisera je turnir u Kissingenu 1928. godine, koji mu je donio svijetski trijumf. Glatko je bio prvi, spred već razvlaštenog «kralja» Capablance. I ovdje kao i u ranijim susretima, Capablanca ga je po običaju porazio. Važno je spomenuti, da Bogoljubov protiv kubanskog majstora nikada nije dobio ni jednu partiju. Prije nego što će sjesti na meč s Aljehinom, Bogoljubov je imao nekoliko uspješnih matcheva, od kojih svakako treba spomenuti onaj u Stockholmu 1920. godine, kad je savladao slavnog Arona Nimzovitcha sa 3:1. U Berlinu, godinu dana ranije, Blackburna 4:1. Onda u Londonu Romanovskog 8:4, i najzad u Amsterdamu Euwea 5,5:4,5. Centralni događaj u šahovskoj karijeri ovog majstora, svakako su dva meča odigrana s Aljehinom.  Prvi je organiziran 1929. godine i ugovoren kao serija od 30 partija, pri čemu je za pobjedu bilo potrebno 15,5 bodova. Ukoliko bi netko od majstora osvojio taj broj prije tridesete partije, onda bi se ostale odigrale kao egzibicijske. Ugovoreno je da se najveći broj partija odigra u Wiesbadenu, a ostatak u Hajdenbergu i Berlinu. Kraj je ostavljen za Nizozemsku. Aljehin je lako svladao Bogoljubova s 11:5 u pobjedama uz 9 remija. Po ovim uvjetima igrani su Aljehinovi matchevi s Euweom. Praktična strana ovakvih aranžmana je u tome što se određeni broj partija može podijeliti na više mjesta, što daje i širi bazu za financiranje. I Capablanca je odlazni meč igrao u sličnim uvjetima, ali je Aljehin prema svom prethodniku bio neumoljiv ostajući pri uvjetima u matchu iz Buenos Airesa.  U drugom meču, pet godina kasnije, odnosno 1934. godine ništa se bitnije nije izmijenilo. Rezultat je glasio 8:3 uz 15 nerješenih partija, naravno za Aljehina. Revanš match je izazvao različite komentare. Na neki način, bio je u izvjesnom smislu i tragičan i apsurdan. Dva Rusa sijela su jedan nasuprot drugoga, Aljehin s francuskim državljanstvom, dok je Bogoljubov imao njemačko. Na šahovskom megdanu branili su prestiž dviju stranih nacija. Što se tiče forme i snage, obojici šahovskih majstora šahovska karijera bila je već na silaznoj putanji. Aljehin je izabrao Bogoljubova, iz jednostavnog razloga što su Flor i Botwinik bili daleko neprijatniji, a želio je jasno izbjeći i svog najvećeg rivala Capablancu. Aljehin je bio veoma superioran i na momente se poigravao sa svojim suparnikom. Partije nisu bile naročito sadržajne, a mnoge su bile ispod njihovog renomea. Kad se odlučio za Bogoljubova, Aljehin je bio svjestan da se ovaj majstor slabije snalazi u mečevima, jer je bio tipičan turnirski borac. Tako je Jefim Dimitrijevič Bogoljubov neslavno završio svoju borbu za svjetski šahovski tron. |
- 08:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.06.2006., petak
PREPISKA ALJEHIN – CAPABLANCA
|
Dužan sam reći i konačan rezultat meča Aljehin - Capablanca, bilo je to 18,5 : 15,5. U Londonu, 1922. godine, potpisan je čuveni londonski protokol. S jedne strane stavio je potpis Capablanca, a sa druge strane velemajstori Aljehin, Vidmar, Rubinstein i Bogoljubov. Protokol je, u stvari, predviđao pravila vezana uz borbu za svjetsku titulu, definirajući prava i obveze kako šampiona tako i njegovog pretendenta. Aljehin ističe 7. i 10. paragraf ovog protokola, a evo kako oni glase: 7. Poslije osvajanja titule šampion je dužan da tijekom jedne godine brani naslov, izazivač može biti samo od šahovskih majstora s međunarodnim ugledom. 10. Šampion ima pravo izbora dopune taktike meča tako što će odrediti vrijeme u kome će se isti odigrati. U drugoj polovini 1928. Capablanca je doputovao u Europu i nastupio na tri turnira, a ranije godinama nije gostovao po Europi. Ipak, stekao se utisak da je otpočeo s pripremama i da je još uvijek gajio nadu da će od Aljehina povratiti izgubljenu titulu, pa je htio vratiti samouvjerenost i potvrditi svoju igračku snagu na turnirima.  Istina, u Kissingenu je bio drugi iza Bogoljubova, dok je u Budimpešti pobijedio. Osmog listopada 1928. godine, doputovao je u Berlin i otuda Aljehinu poslao slijedeće pismo: «Dragi gospodine, Ovim pismom vas oficijelno izazivam na meč za prvenstvo svijeta po usvojenim Londonskim pravilima od 1922. godine. Ovaj izazov je napisan radi toga da bih potvrdio pismo doktora Laskera poznatog prije nekoliko tjedana, kako sam ja razumio iz njihovog telegrama, da bi ste imali pismeni izazov. Moj zalog od 500 dolara nalazi se kod doktora Lederera, uvjeren sam da vas je on o tome obavijestio.» Iskreno Vaš Jose Raoul Capablanca Ubrzo je stigao odgovor, točnije 12. listopada, Aljehin piše: «Potvrđujem prijam vašeg pisma od 8. listopada. Na žalost, imajte u vidu, da sam 29. kolovoza već primio izazov od Efima Bogoljubova, da se s njim sastanem u matchu već slijedeće godine, odnosno 1929., te nisam u mogućnosti odigrati još jedan meč u istoj godini. U vezi s vašim pismom napisao sam Bogoljubovu da mu dajem tromjesečni rok (do 15. siječnja 1929. godine) kako bi ispunio sve garancije iz londonskog protokola. Međutim, ukoliko dođe do spomenutog meča i ja sačuvam titulu, spreman sam prihvatiti vaš izazov. Pismo gospodina Lederera, koje spominjete, ne nosi oficijelni karakter i zato uzimam u obzir samo vaše pismo od 8. listopada. Moj postupak proizlazi iz uvjeta koje ste vi predložili kad ste bili svijetski prvak i koje sam uvijek smatrao pravednim.» Tri dana po završenom turniru u Kissingenu, Bogoljubov je poslao Aljehinu izazov slijedećeg sadržaja: «Duboko uvaženi gospodine Aljehin, Za mene je velika čast zvanično vas izazvati na meč za prvenstvo svijeta i bit ću zahvalan ako meč dovedete u status izvjesnosti, suglasan sam da se isti odigra tijekom 1929. godine.» Efim Bogoljubov je bio obvezan da do 15. siječnja da određene garancije i potvrdi ozbiljnost svog nastupa, s tim u vezi morao je deponirati 500 dolara i to mu je, uz veliki trud, pošlo za rukom. U lipnju su suparnici potpisali sporazum o meču koji je odstupio od londonskog protokola, jer se igralo na bolji rezultat od 30 partija. Pobjednikom postaje onaj šahist koji prvi sakupi 15,5 poena, ali pod uvjetom da ne bude manje od šest pobjeda. Meč je trebao početi 25. rujna. Drugog listopada, Capablanca je uputio pismo iz Barcelone u Haidenberg. «Dragi gospodine, U suglasnosti s vašim zahtjevom doktoru Ledereru, ovin pismom potvrđujem svoj izazov da ponovo odigram meč za prvenstvo svijeta. Položio sam zalog od 500 dolara Ledereru u vezi garancije sukladno uvjetima londonskog protokola».  Aljehin je odgovorio pismom iz Pariza od 28. studenog. «Poštovani gospodine, Ovim vam potvrđujem da sam nalazeći se u Wiesbadenu 14. studenog dobio vaše pismo, odnosno izazov na meč. Ako pogledamo od 2. listopada do 14. studenog, prošlo je nijesec i pol dana što je moguće da je pismo lutalo tražeći Aljehina, a meč se igrao iz grada u grad a završen je u Wiesbadenu. Nije slučajno, možda je Aljehin želio prekoriti Capablncu, jer se izazov po pravilima mogao uputiti tek poslije meča. Poslije pet dana Capablanca je odgovorio: «Dragi gospodine, Dobio sam Vaš odgovor datiran 28. studenog 1929. godine na moje pismo od 1. listopada 1929. godine. Poslat ću kopiju vešeg pisma dr. Ledereru da bih od njega doznao može li sve biti organizirano u roku koji vi predlažete. Kad budem imao odgovor od dr. Lederera, ja ću se definitivno izjasniti o mjestu odigravanja meča». Od Lederera dugo odgovora bije bilo. Zaista, bilo je to teško vrijeme da se pronađe mecena. |
- 16:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #
07.06.2006., srijeda
Meč Capablanca - Aljehin
 Tu je, istina , pokazao prve znakove nestabilnosti, ali psihički prijelom je nastupio u jedanaestoj partiji. Capablanca se držao do 26. poteza kad je upropastio izglednu poziciju i poslije 66 poteza teške borbe on se predao u trenutku kad se na ploči našlo četiri dame. Od ovog šoka Capablanca se do kraja nije mogao oporaviti. On također gubi i 12. partiju koja je predstavljala vrhunac borbenog šaha. Aljehin je kaznio njegovu grješku i novi šok za Kubanca, jer gubi dvije partije jednu za drugom. Poslije dvanaeste partije Capablanca je poslao pismo svom prijatelju predsjedniku «Manhattan chess club» Juliusu Finnu, moleći ga da već sada poduzme korake za pripremu revanš meča, iako je tada rezultat glasio 3:2 za Aljehina. Dalje je slijedila serija remija, od kojih 17. i 20. partija su bile najsadržajnije, a u 21. Aljehin je bio posebno nadahnut. U ovoj partiji koju zajedno sa 34. Aljehin smatra najboljom u cijelom meču, ukratko on je jednostavno nadigrao Capablancu i pokazao visoku tehniku realizacije sitnih prednosti. CAPABLANCINA VIRTUOZNOST U OBRANI U slijedećoj partiji razvila se gigantska borba kakva se rijetko viđa na šahovskoj sceni. Capablanca je odoljevao nadljudskom obranom i pokazao da je genij u ovakvim pozicijama. U daljem tijeku meča Aljehin je izabrao istu mudru taktiku kao i Capablanca s Laskerom. Jednom rječju, ništa nije želio riskirati s bijelim figurama igrao je na sitne prednosti a s crnim na izjednačenje. Capablanca je bio znatno neurozniji i uvjeravao je svog suparnika da se meč nikada neće završiti i predlagao je da se proglasi neriješenim i da se odigra novi meč pod sasvim drugim uvjetima. Ali Aljehin se oglušio na njegove prijedloge.  U 29. partiji Capablanci se osmjehnula sreća. Iz otvaranja Aljehin je izašao sa izoliranim pješakom na daminom krilu koji je kasije i pao. Poslije dugih manevarskih zapleta, Capablanca je slavio pobjedu u dalekoj završnici gdje je napravio malu studiju. Posljednja 34. partija zaslužuje biti opisana s više pojedinosti. Bila je to duga manevarska borba i trajala je vrlo dugo čak 82 poteza. Odlikovala se pozicijskim manevrima, bila je to savršena igra u svakom pogledu i nesumnjivo Aljehinova rijetko vođena partija u čitavom meču. Capablanca se hrabro i srčano borio kako to dolikuje ugledu jednog šampiona. Naravno, poslije meča, partije ove dvojice šahovskih titana stavljane su pod strožiju lupu, pa je po nekim komentatorima teorijski domet meča ispao blijeđi, a što se tiče nivoa igre, ocijenjen da je bio na višem nivou od svih dotadašnjih mečeva, pa i od Aljehinovih mečeva s Bogoljubovim i Euweom. Međutim, opreznija igra priliči, istina meču s ravnopravnim partnerom. Ali Aljehin je u pojedinim partijama zapostavio svoj stili više nego što je bilo potrebno, pa se zato i meč odužio zbog brojnih remija. S nešto više poduzimljivosti a manje respekta, mogao je Aljehin brže i efikasnije razbiti legendu o Capablancinoj nepogrešivosti, jer je pretežno pokazao bolju igru u otvaranje i u središnjici, jasno imao je i bolju završnicu, a samo u tretiranju odabranih sustava iskazala se Capablancina nadmoćnost. KOMENTAR IZ KNJIGE U knjizi «Od Aljehina do Botwinika», dan je podroban i iscrpan komentar ovog zanimljivog meča. Evo jednog njegovog izvoda: «Pozicije koje je Aljehin servirao Capablanci nisu bile najprikladnije da otkriju nedostatak u igri virtuoznog Kubanca. To su bile pozicije premalo osjetljive, a da bi mogle izazvati nesigurnost i pogrješke majstora koji je savršeno vladao pozicijskim prosuđivanjem i kombinatornim računom, ali se slabije snalazio u složenoj pozicijskoj koncepciji, koja je inače bila jača Aljehinova strana. Ali je s druge strane, način igre koji je Aljehin izabrao za meč s Capablancom imao i dobrih strana i to najprije u vezi s Aljehinovim psihološkim ratnim planom da «teret dokaza» isprva prebaci na leđa drugog i izjavi: «Ja ne znam, kako uopće mogu na normalan način izgubiti partiju šaha.» Komentator se u svojim analizama osvrnuo i na stil igre ove dvojice šahista ističući činjenicu da je Aljehinov stil u matchu ipak došao do izražaja, ali ne u dalekosežnim koncepcijama već više u finim detaljima, u nijansama, u boljem laviranju, koje je Aljehin vještije sproveo od Capablance. I na kraju, komentator zaključuje: «Aljehin je potpuno zasluženo dobio meč, a Capablanca je još više zaslužio da ga izgubi. Aljehin je takoreći, dokazao da sve zna što zna ijedan Capablanca i još malo više, dok Kubanac do kraja meča nije pročitao svog suparnika, nije razumio razloge svog poraza.» U svom završnom članku o meču, Capablanca je tvrdio da je iskazao najveću snagu u konačnici, stručna kritika je dokazala jednostavnu činjenicu da je uporno i tvrdoglavo ostao na svom terenu, da je bio krajnje nekritičan u mnogim bitnim stvarima, nije dovoljno proučio svog protivnika, niti je nastojao da ukloni ili bar ublaži mnoge slabosti i nedostatke.  Poslije poraza, iako rezigniran, i duboko pogođen ovim deaklom, i zato se mnogo pravdao, ipak je iznio svoje zapažanje da se šahovska igra iscrpila, da je teško tu nešto novo očekivati i da joj bukvalno rečeno predstoji prava «smrt» od remija. No, vrijeme je pokazalo nešto sasvim drugo, i Capablancina predviđanja nisu se obistinila. Ovim mečom spuštena je zavjesa na jedno značajno razdoblje u razvitku šahovske umjetnosti koje je započelo s Morphyem i Steinitzom, a završilo se s Capablancom, njihovom krajnjom sintezom, a drevna šahovska igra nastavit će svoj hod i rast i dalje, samo će u shvaćanju njezine suštine morati pridoći saznanje Čigorina, Nomzowitcha i Aljehina. |
- 18:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #
05.06.2006., ponedjeljak
CAPABLANCA – ALJEHIN
Nekoliko godina poslije meča Lasker – Capablanca, najveće uspjehe na turnirima požnjeli su Aljehin, Rubinstein, Nimzowitch i Bogoljubov. Od ove trojice Aljehin je imao najviše osvojenih prvih mjesta i kao takav se već nametnuo za budućeg izazivača. Rubinstein mu je bio najozbiljniji konkurent, na žalost, nije mogao obezbijediti potrebna financijska sredstva. Slično se dogodilo i s Aronom Nimzowitchem. Aljehin je, uspio ipak, deponirati 1000 dolara. Do ovog dvoboja dva ljuta suparnika za crno-bijelom pločom odigrali su 10 partija, od toga je Capablanca dobio tri a sedam su remizirane. Dočim, na turnirima četiri puta se Aljehin plasira ispred Capablance. Ako se ovim trima pobjedama dodaju i dvije pobjede u egzibicijskom matchu, onda je Capablanca pet puta ukupno trijumfirao nad Aljehinom, dok ruski majstor nijednom. U predvečerje same borbe, Capablanca je bio veliki optimist i skoro uvjeren da Aljehin neće dobiti ni jednu partiju dok je Bogoljubov smatrao da će Aljehin zabilježiti bar dvije pobjede. Začudo, Capablanca se nije pripremao za meč, oslanjajući se pretežno na svoj prirodan dar, veliko iskustvo, i bogato poznavanje šahovske igre. Zar u ranijim susretima nije bio superioran? S druge strane, Aljehin ni jednog trenutka nije potcijenio svog rivala, mada je intimno vjerovao u vlastite snage. Nekako pred meč on je izjavio: «Da, zaista je teško zamisliti kubanskog majstora, kako će izgubiti šest partija, ali je isto tako teško vidjeti kako će Capablanci poći za rukom da mene savlada također šest puta.» POČETAK MEČA U Argentinskoj prijestolnici, odnosno u Buenos Airesu, 16. rujna 1927. godine započeo je dvoboj najvećih šahista XX vijeka. Igralo se do šest pobjeda, uz uvjet da se pri rezultatu 5:5 meč prekida i proglasi neriješenim, s tim da Capablanca zadrži titulu. Inače, ovo je bio prvi slučaj u povijesti borbe za svijetsku krunu da su se dvojica igrača susrela baš kad su bila u naponu svojih šahovskih, duhovnih i fizičkih moći. No, bez obzira na ovo, Aljehinov zadatak bio je veoma težak, utoliko prije što u ovom meč-duelu Capablanca je trebao izgubiti više partija, upravo više nego za posljednje desetljeće svoje šahovske aktivnosti. Da bi legitimno odigrali ovaj meč Aljehin je bio primoran prihvatiti bilo čije državljanstvo, jer na turnirima je mogao igrati bez državljanstva, ali za titulu svijetskog prvaka morao je primiti nečije državljanstvo. On se odlučio za Francusku. Prije matcha, Aljehin je pažljivo proučio Capablancinu igru, i tom prilikom naravnoi uočio, njegove slabosti i mane. Aljehin je zaključio: «Potrebno je bilo vremena da bih se oslobodio utiska, jer je od Capablance već bila stvorena legenda da je nepogrješiv i neranjiv. Ukratko rečeno, da je šahovski stroj. Međutim, mora se priznati da je Kubanac prvoklasan šahist, ali je ipak u suštini čovjek, koji griješi kao i svi drugi ljudi...»  Prva partija je završena Aljehinovom pobjedom i u širokoj javnosti primljena kao pravi šok, čak i među najzagriženijim Aljehinovim pristalicama. Poraz na startu, veoma je teško pogodio Capablancu. Smjesta je uzeo slobodan dan i s prijateljima otišao na izlet. Remi u drugoj partiji i pobjeda u trećoj Capablanci su povratili samopouzdanje. Poslije sedme partije kubanski majstor je vodio s 2:1. Stekao se utisak da match ipak ide svojim predviđenim tijekom. Nekoliko remija, pa pobjeda Capablance. Već u devetoj partiji Aljehin je izvanrednim manevrom uspio spasiti izgubljenu poziciju. Izgleda da su Capablancu izdali nervi i kod njega su se već iskazivali znaci neuroze, žalio se često da mu smeta galama i zahtijevao da se iz sale isprazni publika. |
- 18:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #
04.06.2006., nedjelja
«CAPABLANCA JE GENIJE»
 Za Capablancinu igru Lasker je imao samo komplimente: «Moram reći, Capablancine partije su jasne, logične i snažne. Nema u njima ništa skriveno i umjetno. Iz njegovih partija se čitaju Capablancine misli, pa i tamo gdje hoće biti lukav. Da li igra na remi, ili na dobitak njegov potez uvijek objavljuje što on osjeća. Pri svemu tome, njegovi potezi iako prozirni, nisu plauzibilni, već često duboki. Capablanca ne voli zaplete, on želi unaprijed znati kuda ide. Mi smo navikli sebi predočavati velike genije, kao protagoniste koji otkrivaju nešto novo što je drugima skriveno. Možda je Capablanca potisnuo u sebi vidovitost, jer opasnost od zabluda je tu veoma velika. Ali mada je njegov genij usmjeren baš na praktično i logično, pa zato baš na taj način hoće biti vidovit. Pri svemu tome, čini mi se ipak, da Capablancina fantazija nema veliki slobodan let...» Nešto kasnije, analizirajući ovaj meč dr Euwe ocjenio je Laskerovu igru kao iznenađujuću po mnogočemu: «Njegova otvaranja su često bila slaba, procjene pozicije nevjerojatne, a igra protkana neobičnim grješkama. Međutim, Lasker se nije zalagao i nedovoljno se pripremao za ovaj meč. I za njega je bilo tragično što se susreo s tako energičnim i ambicioznim šahistom kao što je bio Capablanca koji je ušao u svoj zenit. Protiv takvog suparnika Lasker bi bio pobijeđen i na vrhuncu svoje moći.» Za vrijeme ovog meča Lasker je imao pedeset dvije godine i vjerojatno mu je bilo teško brzo se prilagoditi novim klimatskim uvjetima. Meč je započeo sredinom ožujka. Capablanca je prije meča rekao; «Sve do kraja travnja temperatura u Havani je idealna, jer ne prelazi 27 stupnjeva celzijusa, a u ožujku puše lagani povjetarac.» I ranije je Lasker odbijao igrati u Argentini i na Kubi imajući u vidu nepodesnosti ove klime, ali na žalost , u Europi se nisu mogli naći tako povoljni uvjeti kao u Južnoj Americi.  Lasker je odbijao svaki prijedlog igranja za europsku valutu koja je nakon prvog svjetskog rata naglo gubila vrijednost u inflaciji. Zato je krajem 1920. i prihvatio poziv havanskog šahovskog kluba da odigra meč na Kubi 1921. godine od 24 partije. Dana 15. veljače 1921. godine, Lasker se ukrcao na brod i čim je stigao u Havanu izjavio je: «Mi smo došli na Kubu kada je u Europi bio dubok snijeg i našli smo se na temperaturi koja kod nas izaziva suše...» Na žalost, poslije 14. partije, Lasker se obratio liječniku opće prakse, a ovaj ga je uputio kod psihijatra. Tamo je postavljena dijagnoza da pacijent boluje od depresije, da mu je pala koncetracija i da je nervno rastrojen. Odmah mu je preporučen odmor. Lasker je donio odluku da preda mel i otputovao je u Švicarsku. I tako, meč umjesto da ima 24 partije, odigrano je samo 14, i to je jedini meč u povijesti za svijetsku titulu da šampion nije dobio ni jednu partiju protiv izazivača. |
- 09:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.06.2006., petak
KUBA DOMAĆIN MEČA
Meč je ugovoren na šest pobjeda, a započeo je 10. ožujka 1921. godine u Havani, a završen 25. travnja kad je Lasker pri stanju 4:0 za Capablancu uz deset remija predao meč, a samim tim i izgubio titulu. U Union klubu, u prvoj partiji, Capablanca je vodio bijele figure i otvorio partiju pješakom ispred dame (d4), dok se Lasker branio ortodoksnom obranom. Ova partija je završena remijem kao i iduće tri. Iako je na kraju prve partije dat remi u pedesetom potezu, partija je bila značajna za odnos dva majstora prema bitnom pitanju tretiranja uravnoteženih pozicija. Lasker u takvim situacijama najčešće griješi svojom naglošću, Capablanca pak pomanjkanjem inicijative. U petoj partiji također je igran damin gambit, gdje je Lasker žrtvovao topa i slijedila je izmjena kao jedino sredstvo da se partija dovede u mirne remi vode. Na nesreću, crni Lasker griješi u 45. potezu i više spasa nije bilo. Capablanca je poveo s 1:0. Dalje su slijedila još četiri remija, a kasnije je na programu bila deseta partija. Capablanca je odigrao jednostavno a dobro otvaranje i prisilio suparnika na povlačenje. Pri prijelazu u središnjicu, on započinje napad s daminim pješacima koji ubrzo prelazi u izravan napad na Laskerovog kralja. Lasker nije stigao parirati sve prijetnje i ubrzo se predao iako je vodio bijele figure.  Capablanca je dobio jedanaestu partiju. Nakon toja su uslijedila još dva remija. U četrnaestoj partiji Lasker je ponovo vodio bijele figure. U središnjici stekao je izvjesnu prednost, ali nije smio dozvoliti jedan šah skakačem, čime je izgubio mogućnost rohade. Prema Brooklinskom časopisu «ovo je svijesno planirano, a ne stihijski. Čak i da je tako, narušavanje rohade još uvijek ne znači gubitak partije.» No Lasker je ipak izgubio i u tom trenutku bio je u minusu četiri boda, a trebalo se odigrati još deset partija. Bilo je jasno da je Kubanac nedostižan. Pored toga, nalazio se u odličnoj formi dok se Lasker žalio na slabo zdravlje, pa je konačno predao meč. Posebno u drugom dijelu meča Lasker je s klimom imao neprilika. U travnju osjećao je umor, postao je depresivan i lako razdražljiv. Jasno i koncetracija mu nije bila na visini, a sve zajedno moralo se odraziti na kvalitetu partija. U cjelini gledano, nivo matcha nije bio na naročitoj visini. Uzrok prvenstveno treba tražiti u nedovoljnim pripremama, zatim u psihozi koju je izazvao prvi svjetski rat. Što se tiče Laskerove igre, ona je nosila raniji pečat, mada su neke slabosti u matchu s Capablancom bile potencirane. Po običaju, Lasker je slabo igrao otvaranja, a također iskazao je svoju slabost u tretiranju uravnoteženih pozicija. Ova njegova mana bila je otkrivena još u matchu sa Schlechterom, ali sada u borbi s Capablancom sve je to mnogo jače došlo do izražaja. Lasker je sam priznao, da mu je najteže bilo podesiti svoju igru u takvim pozicijama koje nisu podsticale njegovu maštu, bile su monotone i dosadne. |
- 18:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|
Predsjednici FIDE
 ______________________ Predsjednici FIDE 1. Alexander Rueb 1924 - 1949, Nizozemska 2. Folke Rogard 1949 - 1970, Švedska 3. Max Euwe 1970 - 1978, Nizozemska 4. Fridrik Olafsson 1978 - 1982, Island 5. Florencio Campomanes 1982 - 1995, Filipini 6. Kirsan Ilyumzhinov 1995 - , Rusija ______________________ |