Marketing
Meč Capablanca - Aljehin
Tu je, istina , pokazao prve znakove nestabilnosti, ali psihički prijelom je nastupio u jedanaestoj partiji. Capablanca se držao do 26. poteza kad je upropastio izglednu poziciju i poslije 66 poteza teške borbe on se predao u trenutku kad se na ploči našlo četiri dame. Od ovog šoka Capablanca se do kraja nije mogao oporaviti. On također gubi i 12. partiju koja je predstavljala vrhunac borbenog šaha. Aljehin je kaznio njegovu grješku i novi šok za Kubanca, jer gubi dvije partije jednu za drugom. Poslije dvanaeste partije Capablanca je poslao pismo svom prijatelju predsjedniku «Manhattan chess club» Juliusu Finnu, moleći ga da već sada poduzme korake za pripremu revanš meča, iako je tada rezultat glasio 3:2 za Aljehina. Dalje je slijedila serija remija, od kojih 17. i 20. partija su bile najsadržajnije, a u 21. Aljehin je bio posebno nadahnut. U ovoj partiji koju zajedno sa 34. Aljehin smatra najboljom u cijelom meču, ukratko on je jednostavno nadigrao Capablancu i pokazao visoku tehniku realizacije sitnih prednosti.
CAPABLANCINA VIRTUOZNOST U OBRANI
U slijedećoj partiji razvila se gigantska borba kakva se rijetko viđa na šahovskoj sceni. Capablanca je odoljevao nadljudskom obranom i pokazao da je genij u ovakvim pozicijama. U daljem tijeku meča Aljehin je izabrao istu mudru taktiku kao i Capablanca s Laskerom. Jednom rječju, ništa nije želio riskirati s bijelim figurama igrao je na sitne prednosti a s crnim na izjednačenje. Capablanca je bio znatno neurozniji i uvjeravao je svog suparnika da se meč nikada neće završiti i predlagao je da se proglasi neriješenim i da se odigra novi meč pod sasvim drugim uvjetima. Ali Aljehin se oglušio na njegove prijedloge.
U 29. partiji Capablanci se osmjehnula sreća. Iz otvaranja Aljehin je izašao sa izoliranim pješakom na daminom krilu koji je kasije i pao. Poslije dugih manevarskih zapleta, Capablanca je slavio pobjedu u dalekoj završnici gdje je napravio malu studiju. Posljednja 34. partija zaslužuje biti opisana s više pojedinosti. Bila je to duga manevarska borba i trajala je vrlo dugo čak 82 poteza. Odlikovala se pozicijskim manevrima, bila je to savršena igra u svakom pogledu i nesumnjivo Aljehinova rijetko vođena partija u čitavom meču. Capablanca se hrabro i srčano borio kako to dolikuje ugledu jednog šampiona.
Naravno, poslije meča, partije ove dvojice šahovskih titana stavljane su pod strožiju lupu, pa je po nekim komentatorima teorijski domet meča ispao blijeđi, a što se tiče nivoa igre, ocijenjen da je bio na višem nivou od svih dotadašnjih mečeva, pa i od Aljehinovih mečeva s Bogoljubovim i Euweom.
Međutim, opreznija igra priliči, istina meču s ravnopravnim partnerom. Ali Aljehin je u pojedinim partijama zapostavio svoj stili više nego što je bilo potrebno, pa se zato i meč odužio zbog brojnih remija. S nešto više poduzimljivosti a manje respekta, mogao je Aljehin brže i efikasnije razbiti legendu o Capablancinoj nepogrešivosti, jer je pretežno pokazao bolju igru u otvaranje i u središnjici, jasno imao je i bolju završnicu, a samo u tretiranju odabranih sustava iskazala se Capablancina nadmoćnost.
KOMENTAR IZ KNJIGE
U knjizi «Od Aljehina do Botwinika», dan je podroban i iscrpan komentar ovog zanimljivog meča. Evo jednog njegovog izvoda: «Pozicije koje je Aljehin servirao Capablanci nisu bile najprikladnije da otkriju nedostatak u igri virtuoznog Kubanca. To su bile pozicije premalo osjetljive, a da bi mogle izazvati nesigurnost i pogrješke majstora koji je savršeno vladao pozicijskim prosuđivanjem i kombinatornim računom, ali se slabije snalazio u složenoj pozicijskoj koncepciji, koja je inače bila jača Aljehinova strana. Ali je s druge strane, način igre koji je Aljehin izabrao za meč s Capablancom imao i dobrih strana i to najprije u vezi s Aljehinovim psihološkim ratnim planom da «teret dokaza» isprva prebaci na leđa drugog i izjavi: «Ja ne znam, kako uopće mogu na normalan način izgubiti partiju šaha.»
Komentator se u svojim analizama osvrnuo i na stil igre ove dvojice šahista ističući činjenicu da je Aljehinov stil u matchu ipak došao do izražaja, ali ne u dalekosežnim koncepcijama već više u finim detaljima, u nijansama, u boljem laviranju, koje je Aljehin vještije sproveo od Capablance.
I na kraju, komentator zaključuje: «Aljehin je potpuno zasluženo dobio meč, a Capablanca je još više zaslužio da ga izgubi. Aljehin je takoreći, dokazao da sve zna što zna ijedan Capablanca i još malo više, dok Kubanac do kraja meča nije pročitao svog suparnika, nije razumio razloge svog poraza.»
U svom završnom članku o meču, Capablanca je tvrdio da je iskazao najveću snagu u konačnici, stručna kritika je dokazala jednostavnu činjenicu da je uporno i tvrdoglavo ostao na svom terenu, da je bio krajnje nekritičan u mnogim bitnim stvarima, nije dovoljno proučio svog protivnika, niti je nastojao da ukloni ili bar ublaži mnoge slabosti i nedostatke.
Poslije poraza, iako rezigniran, i duboko pogođen ovim deaklom, i zato se mnogo pravdao, ipak je iznio svoje zapažanje da se šahovska igra iscrpila, da je teško tu nešto novo očekivati i da joj bukvalno rečeno predstoji prava «smrt» od remija. No, vrijeme je pokazalo nešto sasvim drugo, i Capablancina predviđanja nisu se obistinila.
Ovim mečom spuštena je zavjesa na jedno značajno razdoblje u razvitku šahovske umjetnosti koje je započelo s Morphyem i Steinitzom, a završilo se s Capablancom, njihovom krajnjom sintezom, a drevna šahovska igra nastavit će svoj hod i rast i dalje, samo će u shvaćanju njezine suštine morati pridoći saznanje Čigorina, Nomzowitcha i Aljehina.
Post je objavljen 07.06.2006. u 18:22 sati.