Bez sumnje, Euwe je šahist velike snage, naročito jak u otvaranju, podjednako dobar u kombinatornoj igri kao i u pozicionoj. Istina, njegova era je bila kratka i ostat će zabilježena kao intermezzo u drami Aljehinovog opadanja.
Tihi i dostojanstveni Nizozemac kad se približio 50-toj okušao je ponovo sreću u borbi za šahovsku krunu sa znatno mlađim majstorima: Botvinnikom, Keresom, Reshevskim i Smislovom. – i završio na posljednjem mjestu. Fizički nije izdržao napore, a i mentalno kao da je počeo opadati, pa se na šahovski tron uspeo sovjetski velemajstor Mihail Botvinnik.

Dr. Max Euwe, nosio je titulu svjetskog prvaka u šahu dvije godine, tj. od 15. prosinca 1935. do 7. prosinca 1937. godine. Oko ovog velemajstora, mišljenja su podijeljena, mada ga mnogi nisu smatrali za pravog šampiona, priznavali su mu snagu kombiniranja, dok je njegova metodičnost kasnije bila znatno dograđena. Slčno kao i Capablanka i Euwe se mnopgo pouzdao u vrijednosti različitih pozicijskih maksima i zato je volio metodične pozicije, a slabije se snalazio u zapletima i nejasnim situacijama. Za njega , karakteristično je to, da je on bio prvi majstor koji je u svoje vrijeme počeo sa skupljanjem materijala, ustrojio kartoteku otvaranja što su kasnije i drugi prihvatili.
ALJEHINA JE VISOKO CIJENIO
Za svog slavnog i velikog suparnika Aljehina, Euwe ima samo riječi hvale i komplimenata: «Uopće uzev, od svih svjetskih prvaka Aljehin je bio najveći šampion u kombinatorici i samo Talja možemo porediti s njim. Zaljubljenik u šah kao nitko prije njega. Jednom riječju, vrelo nepresušnih ideja. Njegov šahovski kredo bio je da pred suparnika svakim potezom treba postavljati nove i samo nove probleme. U naše vrijeme nisu dublje i analitički obraćali pažnju na otvaranje. Pred meč s Aljehinom, naročitu pažnju sam usredotočio na izučavanje partija sa Bledskog turnira i iz San Rema, gdje je Aljehin sve svoje partije dobio zahvaljujući prednosti stečenoj u otvaranju. I najzad, tu prednost bi potom realizirao gotovo nepogrješivo. Zato sam se i odlučio ozbiljno pozabaviti otvaranjem, jer da to nisam učinio ne bih imao što tražiti s Aljehinom. Mnogo sam radio na šahovskoj teoriji. Ako se pažljivije pogledaju partije iz meča vidjet će se da sam u rijetko kojoj partiji stajao slabije u otvaranju. Razumije se, Aljehin je bio sposoban dobiti i slabije pozicije ali je gubio i zbog pretjeranog rizika.»
O ostalim svjetskim šampionoma Euwe ima svoje mišljenje i stav. Nije sklon veličanju, niti okružiti oreolom koji im ne pripada. Oni su ljudi izuzetne nadarenosti i visoki intelektualci. Na primjer, za Euwea su postojala dva Laskera. Ex šampion Emanuel Lasker igrao je mnogo jače od šampiona Laskera i to objašnjava činjenicom da se krajem pretprošlog vijeka igrao šah faktički slabije jer su se suparnici nevješto branili. Ali ovaj drugi Lasker bez titule i oreola, znatno je napredovao u strateškoj koncepciji. Ovo potkrepljuje NewYorškim turnirom 1924. godine, kad je Lasker pobjedio Aljehina, Retija, Bogoljubova i druge jake majstore. Gotovo sa svakim od njih dobio je strateški duel.

Već Kubanac Capablanca, inače nadarena lijenčina, posjedovao je savršeno čulo za pozicijsku igru i virtuozno vođenje završnice. Fischer u mnogo čemu podsjeća na Kubanca. Jača strana Fischerovog stila također je pozicijska igra i sjajno poznavanje završnice, s tom razlikom što je njegov slavni prethodnik Capablanca iznalazio najjednostavnije poteze, a Fischer ih otkriva kroz komplikacije. Na kraju, Euwe zaključuje da bi po ratingu Fischer bio prvi, a onda bi ga slijedio Aljehin.
Post je objavljen 23.06.2006. u 18:00 sati.