;2/6yzu.jpg)
Mozgalice
30.08.2006., srijeda
KAKO JE TEKLA BORBA
|
Prve četiri partije završene su remijem. Te parije je kasnije, nakon meča, ovako prokomentirao Lothar Schmid: „Možda ove partije nisu bile tako uzbudljive za masovnog potrošača – no, one su, ipak, za onog tko šah dobro razumije svakako bile primjer kako se vodi napad i obrana. Ostaje da dalje produbljivanje i buduće analize izreknu konačni sud o trećoj partiji, jer je Korčnoj polaganim pozicijskim pritiskom mogao pobijediti, iako ostaje utisak da je Karpov uvijek imao dovoljno obrambenih poteza.“ . I kad je već prijetilo da će figure „utonuti u san“, Korčnoj je u petoj partiji maksimalno zaoštrio borbu. Prvi dio partije ostao je ovako zabilježen u novinskom članku: „…Na tabli se ponovila obrana davno pokojnog Arona Nimcovića, svjetskog šahovskog mislioca…Obrana, koju svjetski prvak odlično poznaje, čak bolje od izazivača…  Ali, iako Korčnoj nije teoretičar kalibra Karpova, on se, ipak, u dosadašnjem tijeku meča pokazao kao junak hrabrijeg srca. Očevidno je riskirao porušiti sve mostove sigurnosti i za suparnika i sebe jer je krenuo u oštar napad svojim istaknutim pješaštvom, ispred vlastitog kralja…“ Nastavak pete partije donio je Korčnoju i njegovim sekundantima veliko iznenađenje. Karpov nije kuvertirao potez od kojeg su strahovali i koji su očekivali. Svjetski prvak je izabrao nešto novo i neočekivano. Potez preko kojeg su letimično preletjeli prethodne noći analizirajući moguće i vjerojatne nastavke. Nakon samo tri poteza došlo je do pozicije za koju Korčnojev stožer nije imao razrađenu igru. Do kraja igre bila su dva prekida, a partija je završena remijem u 124. potezu. PRVA POBJEDA Poslije dvadeset dana i sedam remi partija došla je i prva pobjeda. O ovoj pobjedi Karpova, Talj u svom izvješću iz Bagija kaže:  „Ovaj put Karpov je izabrao španjolsku partiju, samo što je primijenio novost u otvorenju. Korčnoj je ostao vjeran svojoj navici da iznenađuje suparnika, ali način na koji je to izveo iznenadio je i njega samog. Karpov je nakon otvorenja dobro nastavio, žrtvovao pješaka i igrao aktivno i poduzetno. Crni kralj je morao ostati na svom položaju bez mogućnosti rokade. Oko 16. poteza prvak svijeta, se dobro zamislio. Odlučio se izmijeniti skakača. Možda se Korčnoj poslije toga mogao bolje braniti, ali u svakom slučaju završni dio partije Karpov je odigrao u velikom stilu…“ U 11. partiji, točno u 22 sata po lokalnom vremenu, u momentu kad je Korčnoj zatražio kuvertiranje poteza, svjetski prvak je predao partiju. Rezultat je 1:1 uz 9 remija. Karpov je, po ocjeni stručnjaka, imao „izgledniju“ poziciju ali je kasnije zapao u teškoće. Žrtvovao je pješaka, no ni to mu nije pomoglo. Korčnoj je igrao agresivno i vrlo sigurno, i što je posebno zapaženo, tijekom cijele partije nije dolazio u oskudicu s vremenom. |
- 17:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #
28.08.2006., ponedjeljak
KARPOV – KORČNOJ
 Izazivač svjetskog prvaka, Viktor Korčnoj, doletio je iz Rima u Manilu 2. srpnja 1978. godine sa svojim stručnim štabom. Istog dana, iz Moskve preko Tokija, doputovao je i Anatolij Karpov. Meč za prvaka svijeta, zakazan je za 18. srpanj. Domaćin je pripremio sve da se ovaj šahovski spektakl što uspješnije održi. Korčnoj i njegov stručni štab smješteni su u velebnom zdanju hotela „Pines“, a svjetski prvak u novosagrađeni hotel „Tarasas“. Osiguran im je vrhunski komfor i uvjeti za boravak i rad. Meč za prvaka svijeta zakazan je za 18. srpanja, u specijalno adaptiranoj sali Kongresnog centra. Osiguran je i fond nagrada: pobjedniku 350.000 dolara, pobijeđenom 200.000 dolara. Korčnoj je po dolasku zadovoljan Bagijem, gradom od oko 100.000 stanovnika u planinskom dijelu Filipina na nadmorskoj visini od oko 1000 metara. „Moj suparnik je vjerovao da neću pristati igrati u Bagiju zbog klime, pa je znajući da mi ne odgovara glasovao za ovo mjesto. Pravo govoreći, ovdje klima nije dobra ni za jednog od nas, ali mislim da je za  Karpova mnogo nepovoljnija nego za mene…“ SVEČANO OTVORENJE Sudac meča, Lothar Schmid, poziva Karpova da izabere jednu od dvije kuverte s imenima igrača. Karpov izvlači Korčnojevo ime, zatim uzima crnog i bijelog pješaka i ruke zaklanja iza leđa. Korčnoj pokazuje na lijevu ruku i izvlači bijelog pješaka. Schmid objavljuje da će u prvoj partiji Korčnoj voditi bijele figure. Oba suparnika djeluju ozbiljno, ali i hladno, odbojni jedan prema drugome. Između njih je predsjednik Filipina Marcos. Drži pozdravni govor na otvaranju meča i između ostalog kaže: „Vaše umijeće je slavljeno diljem svijeta i ovo što budete uradili ovdje, ući će u anale šahovske povijesti…“ Na završetku govora ukršta svoje ruke s rukama Karpova i Korčnoja, kao da simbolizira njihovo rukovanje. Točno u 17 sati, vrhovni sudac meča, njemački velemajstor Lothar Schmid, pušta u pokret Korčnojev sat i tog trenutka počinje i službeno 29. meč za titulu prvaka svijeta u šahu.  Prva partija ostat će zabilježena kao jedna od najslabijih u njihovim susretima. Od početka bezbojna, u 18. potezu završena je remijem. Igran je damin gambit. Karpov je bio jako miroljubiv, a Korčnoj, iako je u početku mogao zaoštriti igru, u otvorenju je izmijenio centralnog pješaka i još više umrtvio tempo. Ovakav stil igre nije odgovarao karakteru Korčnoja, i u kuloarima se čula priča da je odustao od svog ranijeg stila i da očevidno taktizira ne bi li naveo suparnika da preuzme rizik. |
- 23:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #
25.08.2006., petak
ZAŠTO JE FISCHER ABDICIRAO II. DIO
„Ti dalje kažeš da je u povijesti igra do 6 pobjeda bila dosta dobra za Laskera , Capablancu i Aljehina, a za mene nije. Pa što je bilo dobro za njih, ne znači da mora biti dobro i za mene, a ja sam uvjeren da bi oni danas da su živi, dijelili moje mišljenje. Pravo je pitanje koji je sustav najbolji za šampionsku titulu? No kad već ideš natrag, onda zašto ono što je bilo dobro za Steinitza, Zukertorta, Čigorina, Gunsberga, Laskera također i još druge, nije dobro za Larry Evansa. Jer svi su oni igrali po sustavu do 10 pobjeda koji sam predložio, a neki mečevi su imali klauzulu 9:9. Uzgred budi rečeno, meč Kapa – Aljehin imao je klauzulu 5:5. Da, Aljehin je morao pobijediti 6:4 da bi osvojio titulu, upravo kao što ja predlažem. Rusi također prave veliku buku oko ove stavke, mada su itekako svjesni svih činjenica iz vlastitih knjiga. A ipak se prave da ja tražim prednost koja nema presedana.  Na kraju bih odgovorio na još jednu glasinu koju Rusi marljivo šire. Oni tvrde da je FIDE 1971. godine promijenila meč sustav, tako da se igra do šest pobjeda, bez uvjeta o neriješenom rezultatu i da se ta odluka primjenjuje od 1975. godine na moj prijedlog i zahtjev. To je obične izmišljotina. Ja sam i tada predlagao da se igra do 10 pobjeda i da taj sustav vrijedi za meč 1972. godine. Ja odgovaram za ono što sam rekao Edmundsonu, ali ne i za kompromise koji je on s FIDE napravio bez mog znanja i suglasnosti. To su činjenice, ako ne netko za njih zainteresiran“. Fischer je, u stvari, htio izbjeći da jedna partija ili samo jedna grješka odluči o tituli šampiona. Smatrao je da je rezultat od deset pobjeda objektivniji i realnije mjerilo snaga dvojice igrača. Smatrao je da je meč od 6 pobjeda prekratak i da trenutna kriza jednog od igrača može odlučiti u kraćem meču. On je delegatima kongresa u Nici poslao telegram od kako se tvrdi 803 riječi u kojima je obrazložio svoje prijedloge. Delegati su se sa 26:24 glasa uz 12 uzdržanih izjasnili u korist Fischerovog prijedloga da se igra do 10 umjesto 6 pobjeda. Ali je ostalo otvoreno pitanje da li meč limitirati na 36 partija ili ne. Poslije oštre i vrlo napete diskusije s 35:17 uz ponovnih 12 uzdržanih nije usvojena klauzula famoznih 9:9.  Fischeru je određen rok (1. travnja 1975), da odgovori prihvaća li odluku FIDE. Slijedeći Fischerov telegram na nesreću ljubitelja šaha nije bila prvotravanjska šala. Danas legendarni Bobby vratio je odrekavši se titule svjetskog šampiona. Trećeg travnja 1975. FIDE je izdala službeno saopćenje proglasivši Karpova za dvanaestog po redu šampiona svijeta u šahu.  Predsjednik FIDE dr. Euwe će 24. travnja na svečan način u Moskvi dodjeljujući Karpovu lovorov vijenac pobjednika izjaviti „Međunarodna šahovska federacija je vrlo zadovoljna svojim novim šampionom. Mi smo uvjereni da će on biti velik i dostojan svoje titule“. Fischer je polako tonuo u zaborav, ali će njegov duh poput Morphyjevog, još dugo uznemiravati i onako uzburkanu šahovsku publiku diljem svijeta. Karpov je u tri navrata razgovarao s Fischerom da odigraju jedan meč izvan kompetencije FIDE, ali sve je ostalo samo na pregovorima. Nekoliko mjeseci po proglašenju za šampiona Karpov je u intervjuu za „EHO“ kazao „Robert Fischer je jedan od najjačih majstora u cijeloj povijesti šaha“.  Jugoslavenski velemajstor Svetozar Gligorić jedan od rijetkih u svijetu s kojim i danas Fischer održava kontakt, a koji je u istoj mjeri u dobrim odnosima i s Karpovom, nedavno je izjavio „FIDE je učinila veliku nepravdu Fischeru . On je prvi šampion u povijesti šaha čiji uvjeti nisu prihvaćeni“. Da je na jednom drugom kongresu bio izabran za predsjednika FIDE, možda bi Gligoriću pošlo za rukom Fischera vratiti šahu. |
- 15:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #
23.08.2006., srijeda
ZAŠTO JE FISCHER ABDICIRAO
|
Aleksandar Aljehin je prvi šahist u povijesti borbe za šahovsku krunu koji je izgubio titulu ne boreći se za nju, izgubivši bitku sa životom izgubio je i titulu šampiona.  Ali prvi koji se dobrovoljno odrekao titule bio je Robert Fischer, šahist za koga se tvrdilo da je fanatično odan šahu, čovjek koji je pojmove života i šaha spojio znakom jednakosti. Dostigavši svoj životni san, nestao je iz šaha ostavljajući milijune svojih odanih poklonika u potajnoj, ali po svemu sudeći beznadnoj nadi, da će se ikada vratiti šahovskoj areni. Postao je običaj da se za vrijeme održavanja šahovske Olimpijade sastane i kongres FIDE, ta praksa održala se do današnjeg dana ali će u anale svjetske organizacije kongres u Nici 1974. ostati zapisan ne samo po proslavi njene pedesetgodišnjice već kao kongres koji je doveo do raskola organizacije s njenim šampionom. I prije nego je osvojio titulu prvaka, Fischer je pokrenuo diskusiju da se izmijene uvjeti borbe i sustav za prvenstvo svijeta u šahu. Uspio je da se turnir kandidata zamijeni ciklusom mečeva. Sada je zahtijevao da se promijeni pravilo od dvadeset četiri partije. Ideja koju je zastupao Fischer nije bila nova, on se upravo vraćao na uvjete borbe prvih mečeva. Svijet je s nestrpljenjem i povećanom pažnjom pratio polemike zainteresiranih strana i čekao odluku predstojećeg kongresa. Zanimljivo je danas kad su nam poznate posljedice tih odluka da se osvrnemo na pismo koje je Fischer objavio u američkoj šahovskoj reviji za mjesec studeni 1974. U njemu, on pojašnjava svoj prijedlog koji za malo nije pocijepao svjetsku organizaciju.  Tajmanov - Evans (u pozadini Che Guevara) Odgovarajući Larry Evansu šahovskom kolegi i ranijem prijatelju „Bobby“ piše: „Dragi Larry … Šaljem ti ujedno kopiju pravila za mečeve za titulu šampiona svijeta koje je sakupio gospodin Kramer kao i kopiju mog telegrama delegatima FIDE, tebi za informaciju i pouku. U broju za travanj, na 271. strani, izjavio si da moji prijedlozi nisu fer. Kakva glupost! Kao da ja imam nekakvu veliku prednost zbog te stavke 9:9. Na pitanje izvjesnog Bindera da li su moji prijedlozi FIDE korektni (Fischerov telegram je glasio „Tražim da u meču 1975. godine odluči 10 pobjeda, ne računajući remije, s tim da šampion zadrži naslov pri rezultatu 9:9“). Odgovorio si: „Ne to nije fer. Ideja da se remiji ne računaju , ima za cilj da se eliminiraju neriješeni mečevi. U povijesti borbe za prvenstvo svijeta je igra do 6 pobjeda bila dosta dobra za Laskera, Capablancu, Aljehina. Zašto nije dobra za Fischera? U redu Larry, evo mog odgovora. Moj telegram treba pažljivo čitati jer se može steći utisak da pri 9:9 dobivam meč. Ja sam tražio, da kod 9:9 šampion samo zadrži titulu, a to je velika razlika. Da je moj meč sa Spaskim završio 12:12, on bi zadržao titulu, ali ne i dobio meč. Nagrada bi bila podijeljena na dva jednaka dijela, meč proglašen neriješenim i Spaski zadržao titulu. Dakle, tu nema ništa nekorektno.  Ispada da izazivač mora pobijediti sa dva boda razlike ali i šampion također mora pobijediti s najmanje dva boda razlike, jer kad skupi 9 bodova meč nije automatski gotov, mada je time titula sačuvana. Meč se nastavlja, dok on ne dobije desetu partiju izuzimajući mogućnost da izazivač ne izjednači u međuvremenu. To je isto kao i u prvom meču Petrosjan – Spaski, kad je Petrosjan osvojio potrebnih 12 bodova, prije nego su odigrane 24 partije, njegova titula bila je sačuvana, ali je meč nastavljen dok on nije napravio 12,5 bodova i dobio nagradu. A na tvoju tvrdnju, da ideja da se remiji ne računaju, ima za cilj eliminaciju neriješenih mečeva, odgovaram da je i to glupost. Ova ideja se sastoji u tome da se igrači natjeraju krvavo boriti za pobjedu, a gledatelji da znaju zašto su platili ulaznice. I što je najvažnije to je precizan test tko je najbolji igrač na svijetu. |
- 15:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #
20.08.2006., nedjelja
ZAVRŠNA SVEČANOST
|
Drugog rujna 1972. godine na Islandu, Robert Fischer je službeno proglašen za novog svjetskog šampiona.  Na završnoj svečanosti u izložbenoj dvorani u Reykjaviku govorili su predsjednik Šahovske federacije Islanda Torarinson i Islandski ministar financija Sigurdson, a zatim je predsjednik FIDE dr Max Euwe proglasio Fischera za novog svjetskog prvaka. On mu je predao zlatnu medalju, diplomu FIDE i stavio mu lovorov vijenac oko vrata. Spaski je dobio srebrenu medalju FIDE. Pljesak publike upućen obojici sudionika ovog meča nisu prestajali čitavih pola sata. Dr. Euwe je u govoru naglasio da je sada šah jači nego ikada. On je odao priznanje islandskoj Federaciji i glavnom sucu meča Lotharu Schmidu. Atmosfera na završnoj svečanosti bila je veoma ugodna. Još tijekom večeri, Fischer i Spaski su zajedno analizirali na džepnom šahu poziciju iz prekinute 21. partije i složili se da je to bila izgubljena pozicija za Spaskog, bez obzira na kuvertirani potez. Svi fotoreporteri i snimatelji pohitali su snimiti ove trenutke koji su bili manifestacija prijateljstva i suradnje u duhu gesla FIDE „jedan smo rod“. OCJENA MEČA U Šahovskom glasniku, odmah poslije meča koji je uzbudio svijet, dana je ocjena kao i karakteristike za jednog i drugog šahistu. I svijet kojeg nije bila briga za šah odjednom je bio opsjednut mečom. Čak i domaćice su znale sve što se u Reykjaviku događalo. Analizirajući partije čovjek i nehotice počinje uspoređivati ovaj meč s onim ranije igranim. Istina je da je bilo dosta grješaka, ali u ovakvoj borbi, one nisu mogle biti izbjegnute. Oba takmičara igrala su pod velikim psihičkim pritiskom, oba su se upuštala u oštru borbu i sve grješke više su nego shvatljive. Odigran je niz vrlo zanimljivih partija, dok gotovo da i nema onih koje su završile neborbenim remijem. S obzirom na kvalitetu partija nije to bio meč „stoljeća“, ali je bio jedan od najzanimljivijih mečeva za svjetsko prvenstvo.  Zašto je Spaski izgubio meč nije enigma, ali zašto je izgubio tako uvjerljivo zacijelo treba tražiti odgovor. Jer, on je uspio zabilježiti samo dvije pobjede i to nakon grubih grješaka suparnika. Neprekidno se javljao osjećaj, naročito u finišu meča, da je on bio nemoćan i da naprosto ne može dobiti partiju. Bilo bi pretjerano tvrditi da je Fischer isključivi uzrok, jer je i on dosta griješio u drugoj polovini meča. Tvrdi se dalje, da je Fischerovu igru bilo lako pročitati i da je on šahovski „naivan“. Istina je da je Fischerova igra nekako pravocrtna, jasna, usmjerena pravom cilju i to ostavlja utisak kao da ne krije tajnu. „Na kraju, treba dodati da se Robert Fischer probio do vrha bez doma pionira, bez stalnih učitelja, bez osobite pomoći sa strane, bez sekundanata. Sam je izgradio svoju šahovsku ličnost i sam isključivo svojim sposobnostima, srušio sve barijere i prepreke. I to na tlu zemlje u kojoj šah nije naročito popularan i u klimi koja nije osobito povoljna za šahovskog igrača. Pa ipak, podvig dostojan divljenja“ – zaključuje se u komentaru Šahovskog glasnika. Boris Spaski ocjenjujući svoju igru i čitav meč izjavio je: „Svojom igrom djelomično sam zadovoljan. Većim djelom nisam. Zašto sam zadovoljan? Zasad mi je to dosta teško reći. A ako uopće trebam govoriti o sebi, mogu reći da sam osjećao , naročito u drugoj polovini borbe, da se mogu boriti za pobjedu. Do 21. partije bio sam uvjeren, da imam realne šanse spasiti meč. Ali stalno sam imao realni osjećaj da mi nedostaju nervi, nedostaje mi snaga i da sam to negdje ranije, veoma nerazumno, potrošio. Eto to je bila moja jedina ideja. Ja sam gotovo sve vrijeme tijekom posljednjih osam osjećao da svog suparnika imam u rukama, ali mi se izmigoljio iz ruku. Jednostavno, držao sam ga u rukama kao veliku ribu.“  O igri Fischera utisci Spaskog su slijedeći: „Fischer je u tehničkom pogledu, naime u tehnici igre, a ne u tehnici ostvarivanja prednosti, izuzetno praktičan, a to je u borbi veoma važna odlika. On ima veoma razvijen prakticizam. Fischer je, uostalom, pragmatičar. Ja nisam primijetio kod njega kreativnost u šahu. I eto, još jednom ponavljam, tehnika igre, praktičnost, pragmatizam, energija i želja za borbom – to se meni kod Fischera veoma dopalo. Ja sam shvatio da je on izvanredan šahist. A imao je, naravno, i veoma ozbiljnih slabosti. Njegova osnovna slabost je u tome što je u šahu čist kao neke dijete. Sada je u tome njegova snaga, ali kasnije mu to može u izvjesnoj mjeri štetiti, naročito u složenoj borbi. Tada će biti potrebno iskazivati druge osobine, veću istančanost, veće iskustvo. Postoji nekoliko šahista koji su iznad njega u razumijevanju igre i shvaćanju pozicije“. Fischer ocjenjuje svog suparnika iz svog kuta i kaže: „Spaski je igrao veoma dobro u drugoj polovini meča. Osjećao sam da sam stvarno igrao pod ogromnim pritiskom u posljednjim partijama – svima, osim u zadnje dvije-tri. Ali, cijelih 6 ili 7 partija za redom sam bio pod neprekidnim pritiskom. To je bilo strašno…“ |
- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.08.2006., petak
PRIJELOMNI TRENUTAK MEČA
 Prijelomni trenutak čitavog meča bila je svakako 13. partija. Fischer je igrao Aljehinovu obranu i pokazalo se da je dobro učinio. Spaski je za tablom improvizirao i već u otvaranju našao se skoro u bezizlaznoj situaciji. U konačnici Fischer je imao pješaka više, ali je zato Spaski vršio snažan pritisak. Fischer je ipak kuvertirao potez. Razmišljajući prethodno skoro pola sata i kako se u nastavku pokazalo pronašao je zaista najbolji mogući potez. Nastavak partije bio je najdramatičniji u cijelom meču, a igralo se do 74. poteza. Bijeli je najzad izašao uspješno iz svog drugog vremenskog tjesnaca i konačno kada se očekivao remi i kad je nedostatak vremena za razmišljanje po treći put u toj partiji uzeo svoj danak. To je bio strašan udarac za nositelja svjetske titule, jer je Fischer povećao vodstvo na 8:5.  U sedamnaestoj partiji bila je posljednja prilika Spaskog da ublaži razliku od 3 boda te se od njega očekivala borba do „golih kraljeva“. Umjesto divovske i bespoštedne borbe, došlo je do ponavljanja poteza. Ostala je tajna da li Spaski nije vidio mogućnost da ipak zaigra na pobjedu ili je jednostavno previdio trostruko ponavljanje pozicije. Na 20. partiju meča u Reykjaviku doputovao je predsjednik FIDE dr Max Euwe, pa je svima bilo jasno da se borba bliži svom kraju. Uostalom, to se vidjelo i na licu samih aktera, jasno da je Spaski sve ovo najdublje proživljavao. Posljednja, 21. partija započela je 31. kolovoza, a kiša je neprekidno padala i kao da je najavljivala promjenu na šahovskom prijestolju. Loše vrijeme je odgodilo i onaj izuzetan spektakl dolaska u arenu koji podsjeća na španjolske koride. Po velikom pljusku ispred malog broja ljubitelja drevne igre, Spaski je dostojanstveno ali laganim koracima prošao s kišobranom u ruci da možda posljednji put uđe u ovu arenu kao prvak svijeta. Neki minut kasnije stigao je i Fischer. Fischer je vodio crne figure. On je ponovo prikazao ideju dubokog stratega i vještim manevrima u sicilijanskoj obrani pretvorio u konačnicu iz škotskog otvaranja. Očevidno da je svjetski prvak upao u zamku, igrajući otvaranje koje nije namjeravao primijeniti ni u snu. Iz očajanja kad je vidio da ne idu stvari kako je zamislio, on je pokušao žrtvom kvalitete zamutiti igru. To možda ne bi bilo toliko tragično, da nije napravio samoubilački potez u konačnici dozvolivši suparniku da stvori slobodnog pješaka za kojeg je morao dati figuru. Onda se formalno prekinula partija do slijedećeg dana.  U 12.50 sati Spaski je telefonom pozvao suca Schmida i saopćio mu: „Predajem 21. partiju bez nastavka, a time je i meč završen.“ Odmah potom, on je sa svojim sekundantom Krogijusom izašao u šetnju. Tako je Robert James Bobby Fischer bio prvi Amerikanac koji je osvojio najveću titulu u povijesti šaha. Da li je ovaj meč otvorio novu eru u šahovskom svijetu? Po svojoj popularnosti, ovaj meč je nadvisio sve ostale šahovske događaje. S pravom se može konstatirati, da ne postoji događaj, koji bi se mogao mjeriti s događajem meča Spaski – Fischer. Možda bi se jedino mogao usporediti po svom značenju meč Aljehin – Capablanca u Buenos Airesu 1927. godine. Ali tamo je jedva bilo sakupljeno oko 10 tisuća dolara (ipak ondašnjih). A pisanje u svjetskom tisku i popularnost su bili tek slabi odsjaj meča Spaski – Fischer. Meč je u čitavom svijetu dostigao ogroman publicitet i s pravom nosio naziv „meč stoljeća“. Fischerova pobjeda u meču sa Spaskim je zaslužena. Sudbina duela bila  je zapravo riješena u cijelih 8 partija, kad je Fischer od 3. do 10. partije stekao prednost od tri boda, iako se „spotakao“ na početku, izgubivši prve dvije partije, od kojih drugu - bez igre. Drugi dio meča, zapravo od 11. partije nije donio bitne promjene. Neočekivano da se na fronti „Ne dešava ništa novo“. Pozicijski rat, međutim bio je dovoljan da Fischer dođe do cilja, iako to nije bio uraganski epilog, kao što je bio početak. Drugi dio meča je bio ravnopravna borba. Spaski je imao dobre šanse, ali nije pokazao efikasnost. Imao je i Bobby također prilika u 15. partiji na primjer. Fischer je osvojio nagradu od 156 000 dolara, a Spaski 93 000 dolara. Nagradni fond je iznosio ukupno 250 000 dolara i veći je od ukupnog iznosa na svim dosadašnjim svjetskim mečevima osim onih koji tek slijede. |
- 16:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.08.2006., srijeda
NASTAVAK
|
Četvrta partija je bila jako uzbudljiva i Fischer se sretno spasio od poraza. Spaski je vjerovao da ima dobivenu poziciju ali je u 26. potezu propustio odigrati, pravi potez poslije kojeg se ne bi vidjela zadovoljavajuća obrana za Fischera. Ovaj remi, po mišljenju mnogih , trebalo unijeti više vedrine i dobrog raspoloženja. U petoj partiji, Spaski je kao bijeli u ovom meču po treći put otvorio daminim pješakom. Fischer je igrao Nimco-indijsku obranu kao i u prvoj partiji, mada je ovog puta bila druga varijanta. Međutim u daljnjem tijeku igre Spaski je izabrao pogrješan plan kad je išao na udvajanje topova što mu nije davalo veliku mogućnost. Izmjena topova išla je u prilog crnome. U 27. potezu Spaski je bio nesmotren i Fischer je odmah uočio i brzo reagirao žrtvujući lovca i stavio suparnika pred teške probleme i materijalne gubitke.  Svetozar Gligorić, legenda šaha eks Jugoslavije Gligorićev komentar ove partije izgleda ovako: „Kratka priča o petoj partiji dala je potreban odgovor. Spaski je utrošio mnogo vremena i energije u otvaranju i našao je odličan prodor, u 11. potezu. Pa ipak, Spaski je imao lošu sreću udariti glavom u zid. Položaj crnog bio je neprikosnoven i svaki agresivni pokušaj Spaskoga samo je povećao probleme bijelog da održi remi. U blokiranoj poziciji bespoštedan napor prvaka svijeta bio je krunisan njegovim najgorim previdom u karijeri. Prijetnja novog vremenskog tjesnaca izbacila ga je iz ravnoteže“. Gligorić ističe, da je Fischer igrao s lakoćom, trošeći relativno malo vremena na svoje jake poteze. Otkuda to da je izazivač uvijek znao što treba činiti? To po mišljenju Najdorfa, tajna je ležala u prirodi Fischerovog rada na šahu.  Američki velemajstor se nikada nije mnogo brinuo oko početnih pozicija koje su drugi privlačili. On je studirao bezbrojne tipove pozicija, čak i onih iz davne prošlosti i onda je istraživao i poštovao razloge nečijeg poraza. Na taj način, pored svog prirodnog dara, stekao je dragocjeno iskustvo i znanje, kakvog nema sličnog u povijesti šaha. Eto, zašto se u petoj partiji Fischer izvrsno orijentirao dok je Spaski lutao. Šahovski eksperti su smatrali da je osma partija u meču u stvari bila i najgora. Za Fischera se misli da tu partiju nije igrao najbolje, ali je zato Spaski griješio katastrofalno. Ali kako je Spaski iskusio Fischerovo sjajno rasuđivanje, i munjevito donošenje najboljih rješenja u najkritičnijim trenucima igre. Naročito u petoj, šestoj i sedmoj partiji, izgledalo je jednostavno da dotadašnja svaka novost koju je Fischer za tablom servirao, iznenadi Spaskog. DRUGA POLOVINA MEČA Na pragu druge polovine meča, tj. u 11. partiji prvi potez Spaskog djelovao je više nego iznenađujuće. Otvorio je kraljevim pješakom, potez koji je protiv Fischera izbjegavao više od jednog desetljeća.  Za njega, Spaskog, ovo je bio velik izazov, a da se ne može pomisliti da nositelja titule kao da toliko nije zanimao rezultat koliko stvaralačka nemoć kojom je bio shrvan. Negdje na prijelazu iz središnjice Spaski je skrenuo s utrtih staza, mada je pozicija još uvijek bila poznatog tipa. Ubrzo su bijele figure okružile crnu damu smrtonosnim obručem i za Fischera izlaza nije više bilo. Spaski se nije pojavio na pozornici kad je Fischer zaustavio svoj sat. |
- 15:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #
14.08.2006., ponedjeljak
SPASKI – FISCHER
Prvog lipnja 1972. godina u Dvorani kazališta u Reykjaviku na Islandu, tiho i svečano je otvoren 28. meč za svjetsku titulu između tadašnjeg svjetskog prvaka Borisa Spaskog i njegovog izazivača Roberta Fischera. Na pozornici je bio orkestar koji je čekao 15 minuta da započne svečanost. U prvom redu su sjedili svjetski prvak Spaski i predstavnici stranog i sovjetskog veleposlanstva, s glavnim sucem meča Lotharom Schmidom i ostalim uzvanicima. Jedino nije bio prisutan drugi akter ovog događaja koji je nazvan „meč stoljeća“, tj. američki velemajstor Robert Fischer koji još uvijek nije bio doputovao u Island. Fischer stiže na partiju Fischer je stigao na početak prve partije ovog povijesnog meča sa zakašnjenjem od sedam minuta. Pojavio se u sali pošto je Spaski bio već povukao svoj prvi potez i pošto je sudac Schmid već bio stavio sat u pokret. Oba igrača bila su dočekana pljeskom od preko tri tisuće gledatelja. Upadljivo je bilo da je Fischer imao ne samo crne figure već i crnu fotelju, dok je kod Spaskog bilo sve suprotno. Fischerova fotelja je upravo stigla iz NewYorka. Njemu je stalo koristiti udobnost pokretne stolice, okrećući se čas polu lijevo, čas polu desno. Dugo nije bilo jasno kakvo će otvaranje biti igrano ali se odmah vidjelo da Fischer odustaje od svoje omiljene kraljeve indijke i Grunfeldove obrane. Poslije izmjene reda poteza, nastala je Nimcovićeva indijska obrana. Poslije izmjene dama, topova i po dvije lake figure izgledalo je da će se partija brzo završiti neriješeno, ocjenjivano je da je Fischer iskazao čak i pretjeran oprez i miroljubivost koja nije karakteristična za njegov stil igre. U tom trenutku, Spaski žrtvuje pješaka i crni ukoliko ga uzme mora dati lovca. Začudo, Fischer uzima tog ponuđenog pješaka i pristaje na gubitak figure u nadi da će pokupiti bijele pješake.  Nastavak prve partije No, u nastavku on nije igrao najjače i izgubio je prvu partiju a Spaski je na svoj konto upisao dragocjen bod. SPASKI JE POVEO 2:0 Čitav sat oko tri tisuće gledatelja je očekivalo američkog velemajstora da se pojavi na podiju i započne borbu u drugoj partiji. Spaski je stigao u salu dva minuta prije pet sati, na drugu partiju u kojoj je Fischer trebao voditi bijele figure. Formalnost koju je imao glavni sudac meča Lothar Schmid, trajala je veoma kratko. On je, uistinu, saopćio nazočnima da je Fischer izgubio partiju kontumacijom, jer nije došao u roku od jednog sata od službenog početka. Na taj način, rekao je Schmid, Spaski sada vodi 2:0. Kasnije na konferenciji za tisak Schmid je izjavio da u Pravilniku nije jasno precizirano koliko igrač može izgubiti kontumacijom pa da bi konačno meč bio okončan. On je nagovijestio da bi to moglo biti tek pošto jedan od igrača skupi dovoljan broj bodova za pobjedu. U slučaju Spaskog, to znači da bi trebalo čekati još 10 partija da dobije bez borbe tj. kontumacijom. U trećoj partiji Fischer kao da se prenuo i zaigrao Ben-Oni i sve je bilo u tipično Fischerovom stilu. On je, uostalom preciznom igrom iskoristio jedu neopreznost Spaskoga i situacija se u meču bitno izmijenila, a atmosfera postala usijanom. Pobjedom u trećoj partiji meča Fischer nije samo izborio prvu pobjedu u meču nego i prvu pobjedu nad Spaskim.  Rodom dubrovčanin dr. Petar Trifunović Velemajstor Trifunović dao je svoje viđenje ove partije: „Mogu reći da je ovu partiju Spaski igrao ne samo slabo nego zapravo vrlo slabo, pasivno gotovo bez ideja i kao da je tražio kako će stvoriti svom suparniku što više šansi. Spaski koji je istina poznat kao oštar igrač Ben-Onija, koje se smatra riskantnim po crne, nije ništa postigao. Razumljivo, Fischer ga je u otvaranju iznenadio jednim novim potezom skakačem (11… Sh5!) ali to ne bi trebalo imati tako ubitačan efekt po jednog tako snažnog borca kao što je Spaski. I najzad, Spaski je došao u poziciju da više nema dobrog poteza (iznudicu!). Fischer se odlučuje likvidirati napetost što mu donosi ne samo pješaka nego ostavlja bijelog kralja u matnom položaju. Još prilikom prekida stvar je jasna. Jedina nada Spaskog je u tome da Fischer pogriješi i uđe u konačnicu raznobojnih lovaca, ali ovo veselje nije dočekao…“ |
- 14:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.08.2006., subota
JOŠ MALO O MEČU
|
Kad govori o najtežim trenucima meča Spaski kaže: „Moram priznati, čitav meč je bio veoma težak, jednom riječju, najteži od svih mojih mečeva u prošlosti, uključujući i prvi susret za prvenstvo svijeta s Petrosjanom. Sad moram istaći, da sam u prvoj borbi bio mnogo nervozniji nego kasnije. Upravo početkom druge polovine meča osjetio sam da bi konačna pobjeda mogla pripasti meni. Moj suparnik se odnosio vrlo korektno.  Petrosjan je sjajan meč borac, izvrstan taktičar i veoma oprezan igrač s kojim je jako teško izaći na kraj jer je u stanju nametnuti svoj stil igre svakom suparniku. Drugi dvoboj dvojice istaknutih velemajstora našeg vremena protekao je drugačije nego njihov prvi susret prije tri godine. Tada se govorilo da Spaski nije uspio neprobojnom Petrosjanu nametnuti svoju igru, te da su se partije tog meča odlikovale vanjskom mirnoćom i da su sličile na prebacivanje lopte preko mreže u igri neiskusnih tenisača. Nije čudo, što je upravo zato iskusni i veoma čvrsti Petrosjan uspio u finišu istrgnuti pobjedu, iako s minimalnim rezultatom. Velemajstor Aleksandar Kotov, bio je izvjestitelj s ovog meča i kao neposredni svjedok dao je svoj komentar: „Ove godine, karakter meča bio je doista „borba na nož“. Potpuno je moguće da mu je takav karakter dala upravo prva pobjeda Petrosjana. Da se partija završila neriješeno, možda bi opet bili svjedoci suvišne opreznosti i oklijevanja. Međutim, poraz je mobilizirao kandidata, on je počeo igrati u svom uobičajenom oštrom i napadačkom stilu ne propustivši mogućnost odlučiti borbu čak i u pozicijskom laviranju na koje se također privikao.  Ako je u meču 1966. svega sedam partija od 24 završeno pobjedom, ovog puta je bilo 10 pobjeda u 23 partije. Treba se sano podsjetiti da je Petrosjan dvaput uspio izjednačiti rezultat, a Spaski triput stvoriti razliku. Ako bi se nacrtao grafikon šansi tijekom meča, bila bi doista veoma zakrivljena linija“. Velemajstor Kotov osvrnuo se i na druge aspekte ovog meča, ističući da je Boris Spaski ovog puta odlično riješio problem otvaranja. Nije slučajno da se skoro cijele godine odricao sudjelovanja na najpovoljnijim turnirima predajući se potpuno pripremama za borbu s Petrosjanom. U tome su mu pomogla njegova dva prijatelja i nastavnika velemajstori Bondarevski i Krogijus. Oni su pažljivo pripremali pozicije starinske Tarrascheve obrane, neke varijante daminog gambita očevidno nisu prijale Petrosjanu, i uspješno riješili Spaskom problem igre crnim figurama. Istovremeno, kao bijeli, Spaski je nekoliko puta već u otvaranju rješavao ishod borbe u svoju korist. Tako je bilo u najstarijoj varijanti daminog gambita u petoj partiji, tako je bilo u sicilijanskoj obrani u 19. partiji. Najzad to pokazuju njegovi do krajnosti precizni manevri u 21. partiji u kojoj je igrana španjolska obrana.  U svijetu se pojavio novi šahovski kralj koji može samo imponirati svakom pokloniku ove mudre i drevne igre. Boris Spaski je jedan od najmlađih i najtalentiranijih istaknutih šahista naših dana. On je pokazao svoju vrijednost na mnogim turnirima i mečevima za što mu je dodijeljena nagrada šahovski Oskar u 1968. godini. Cijelom svijetu imponira raznolikost igre Borisa Spaskog. On izvanredno vodi kombinacijski napad, ali se i uporno brani. Njegovi manevri u mirnim pozicijama su točni, ali on je sposoban izmisliti zapanjujuće taktičke udare. Novi šahovski kralj odlično igra završnice, ali isto tako mudro zna riješiti i strategijske probleme u najkompliciranijim pozicijama. I konačno rezultat meča je bio 12,5:10,5 u korist 10. prvaka svijeta u šahu, Borisa Spaskog. |
- 10:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.08.2006., četvrtak
PETROSJAN – SPASKI
|
Na koncu, ipak, zaustavimo se na nekim stvaralačkim momentima meča između Petrosjana i Spaskog koji je održan kao revanš meč 1969. godine. U ovom meču filigranskoj strategiji Petrosjana suprotstavljene su vrlo suptilne taktičke zamisli Borisa Spaskog. Istovremeno, borbeni sportski napor Spaskog sukobljavao se s lukavom, izvana prikrivenom aktivnošću Tigrana Petrosjana. Dvije trećine meča, glavna strateška linija borbe bila je u prijelazu iz obrane u protunapad. Odrazom toga javlja se okolnost da je tijekom većeg dijela meča prednost bila gotovo redovito na strani crne boje. A ipak, statistika otvaranja govori nepokolebljivo u prilog bijelog. U konačnici, rezultat uspjeha Spaskog određen je pobjedama bijelim figurama u 17., 19. i 21. partiji. Pobjedom u 20. i Petrosjan je uspio rehabilitirati svoju dugo vremena neuspješnu igru bijelim figurama. Unatoč tomu, strategija prijelaza iz obrane u napad zaslužuje uporno izučavanje. Misli se da je na posljednje partije utjecao umor i nervna napregnutost partnera (prije svega Petrosjana ). Naime, u tome se vidi razlog slabije igre u obrani. Steinitz je nekada iznio tezu da obrana zahtijeva manje sredstava od napada, odvajajući se od psihologije šaha ta teza je matematičkom pouzdanošću točna. No, u praksi je napadati znatno zanimljivije, a to znači i psihološki lakše nego braniti se, jer se obrana često stvara na pronalaženju jednostavnih putova koje je teško pronaći.  Posljednje dobivene partije meča to tako rječito potvrđuju. Umor partnera posve je shvatljiv ako se misli na to da je napregnutost sukoba bila neobično jaka. U fazi otvorenja prevladale su klasične konstelacije, ali one nikako nisu ograničavane mogućnostima. Smisao preporoda starih sustava sastojao se prije svega u težnji partnera da prenesu težište borbe u središnjicu gdje se otvarao prostor za praktično stvaranje. Tu je, naime, i počinjala iscrpljujuća i intelektualna borba. Boris Spaski je pobijedio u ravnopravnoj borbi, ali njegov uspjeh je zaslužen. Srž njegove snage leži u izvanrednoj sposobnosti usmjeravanja tijeka borbe koritom gdje se on osjeća kao „riba u vodi“. Spaski je izuzetno snalažljiv u kombinatornim zapletima. Vrlo je umješan te koristi i najmanju pogodnost pozicije. No, glavno oružje novog šampiona je taktika. Pa ipak, mora se odati poštovanje Tigranu Petrosjanu na njegovoj dubokoj igri, usprkos svih previda i nedaća. On je, jasno dokazao da ostaje jedan od najjačih velemajstora svijeta. Uz Mihaila Botvinnika, on je jedini dugogodišnji prvak u poslijeratnom periodu. SPASKI GOVORI O MEČU  Spaski je poslije meča dao izjavu: „Trenutno se osjećam jako umornim i želim jedino odmor. Što se pak tiče sreće, ja sam se spremao za osvajanje titule šampiona, ne zato što želim slavu, već kao šahist koji je obvezan prema milijunima ljubitelja šaha i da ovog puta nisam uspio, to ne bi nikako shvatio kao neku osobnu tragediju. Poslije meča s Korčnojem bio sam veoma optimistički raspoložen no, tijekom priprema za revanš meč s Petrosjanom počela me je nagrizati sumnja. Kad su moji sekundanti Bondarevski i Krogijus utvrdili generalni plan priprema, ponovo mi se vratilo samopouzdanje.“ |
- 22:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #
09.08.2006., srijeda
PETROSJANOV TRENER KOMENTIRA - nastavak
Prema Suetinovim riječima, Petrosjanova pobjeda je uvjerljiva ne samo zbog njegovog vodstva u osnovnom tijeku meča, ne samo zbog njegove čiste pobjede, ni po broju ispuštenih mogućnosti, već i po općem stvaralačkom kontekstu. Uzroke Petrosjanovog uspjeha vidim u njegovim temeljnim i dubokim teorijskim i psihološkim pripremama. Ocjenjujući Spaskog kao šahistu i stvaratelja, Suetin kaže: „Spaski je šahist aktivnog stila igre, ponekad mu nedostaje „probojne snage“ i to neosporno djeluje na njegov borbeni moral. On ima igračko iskustvo i prošao je značajnu teorijsku školu, jer je godinama radio s velemajstorom Tolušom i uz njega je usvojio veliku vještinu napada i kombinacija. U posljednjim godinama igra Spaskog doživljava evoluciju, vjerojatno pod utjecajem svog novog trenera Bondarevskog. Štoviše on je počeo činiti zaokret ka pozicijskoj igri, njegovo kombinatorno savršenstvo počelo je primjetno „venuti“. Ukratko, unatoč svoj njegovoj svestranoj igri , teško je za prvi mah odrediti stil Spaskog u pravom smislu te riječi. On se nalazi na raskrižju. Naročito je opasan u turnirskoj borbi, iako su njegove pobjede u mečevima kandidata bile veoma uvjerljive. U stvaralaštvu ovakvog šahiste nalazi se period poleta i popuštanja, odnosno plime i oseke“. ŠAHIST VELIKOG POTENCIJALA O prvaku svijeta Tigranu Petrosjanu stajale su ove riječi: „Velemajstor Petrosjan je šahist velikog potencijala, čije su osobine otkrivene u mečevima. Stil igre ovog velemajstora vrlo je osoban i vješto „maskiran“. On ništa ne želi, jedino govore na prvi pogled njegove zamisli. Međutim, ako dobro razmotrimo stav, on ne želi šahovskim zahtjevima nametnuti svoju volju, već kao da čeka priliku za harmonično sjedinjavanje subjektivnog i objektivnog rješenja problema koji nastaju u poziciji. Zbog toga je Petrosjan u turnirskoj borbi slabiji nego u mečevima. Za njega snaga suparnika nema tako odlučne važnosti, glavna je vlastita linija igre“.  O meču je između ostalog stajalo: „Mnogo se govorilo o stvaralačkom sadržaju meča. Jasno, to je bila prije svega žestoka športska borba, gdje su veliku ulogu odigrali psihološki faktori. Suparnici su najmanje obraćali pažnju na vanjski sjaj, iako je mnogo partija imalo efektne kombinatorne ideje. U otvaranju gotovo i nije bilo pravih senzacija, iako mnoga otvaranja meča pobuđuju veliki interes. Bio je, istina, i raznovrstan repertoar otvaranja. Možda su najefikasniji rezultati borbe bili u Caro-Kannu, Francuskoj obrani, i nekim sustavima Daminog gambita. Spaski, igrajući crnim figurama, nerijetko je stremio izaći s utrtih putova, bez obzira na logiku teorije otvaranja. Njegovi eksperimenti u otvaranju 18. i 22. partije opravdano su izazvali nedoumicu. U tom slučaju, on je bio primoran voditi borbu na samo sa suparnikom, već i sa šahistom“. Postavlja se pitanje nije li Petrosjanova pobjeda (a bila je 12,5:11,5 ) pobjeda novog stila i novih težnji? – Možda i ne i da. Ne zbog toga što je Petrosjan nepretenciozan. On je marljivo izučavao klasike. Da zbog toga što treba njegovu duboku i savršenu tehniku i strategiju obogatiti taktičkim iskustvom. |
- 17:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.08.2006., ponedjeljak
PETROSJAN – SPASKI
|
Miran start oneraspoložio je sve one ljubitelje drevne igre koji su s pravom očekivali oštru, beskompromisnu borbu već na početku meča. Pa ipak, mislili su da su akteri u fazi zagrijavanja i da će pravi okršaji nastati kasnije. Dovoljno je reći, da je Petrosjan u prvim sudarima dvaput imao veliku prednost, a Spaski jednom, tako da se već u slijedećim susretima morala očekivati „šahovska krv“.  Velemajstor Aleksandar Kotov, inače izvještač s ovog „meča desetljeća“, prokomentirao je petu partiju: „Okršaj je protekao u žestokom tempu. Na ploči su se događale takve kombinacije, da je prilikom svakog napada – bijelog ili crnog – u sali počinjala plima divljenja i oduševljenja. U početku je sve išlo nekako glatko i mirno. Po tko zna koji put odigrana je obrana Caro-Kann, koja kao da nije nagovijestila oštrije događaje. Petrosjan je slabo odigrao otvaranje i došao u veoma tešku poziciju, mada je izmijenio dame. Njegovi pješaci na daminom krilu i u centru bili su izloženi. Uostalom, on nikako nije uspijevao završiti razvoj svojih figura. Dva topa i lovac crnoga zajedno su napadali bijelog kralja. Spaski je ipak dospio u vremensku oskudicu. U odlučujućim trenucima Petrosjan je također zapao u vremenski tjesnac. Zastavice na oba sata odjednom su se podigle. Prijetnji matom bijelom kralju Petrosjan je nastojao parirati defanzivnim potezima. Iznenada, Spaski je krenuo svojim kraljem u centar table, u samo središte bitke, kao u dobro režiranoj predstavi“.  U sedmoj partiji trijumfirao je Petrosjan, iako je vodio crne figure. „Spaski započinje igru potezom kraljevog pješaka. Triput je upravo tako započinjao u ovom meču. Svaki put je igrana obrana Caro-Kann. Na tome se nije završilo. U trećem potezu bijeli je učinio ispad svojim lovcem, a Petrosjan se nehotice osmjehnuo. Inače, u daljnjem tijeku partije došlo je do rokade na suprotne strane. Što može biti oštrije i kompliciranije u šahu! Pješaštvo u takvim pozicijama juriša kao bijesno, jer se otvaranju linije, žrtvuju se pješaci i figure. Predviđa se gužva za pločom. I odjednom, su se svi upitali otkuda ovakva grješka kod Spaskog, jer je izazivač jednostavno zaboravio otvoriti liniju na daminoj strani. Uslijedilo je nekoliko taktičkih poteza šampiona i cijela pozicija se srušila. Završni dio partije šampion svijeta je proveo sa zapanjujućom preciznošću. PETROSJANOV TRENER KOMENTIRA Međutim, dvoboj Petrosjan – Spaski ljubitelji šaha očekivali su s velikim nestrpljenjem. Netko je ovaj meč nazvao i epskom borbom, a on je trajao više od dva mjeseca. Aleksandar Suetin inače Petrosjanov trener, kaže da je meč započeo kudikamo ranije, tj. u prvim danima veljače 1966. godine, onog dana kad smo se uputili sto kilometara od Moskve u daleko Karačarevo. Još nekoliko mjeseci ranije, velemajstor Boleslavski započeo je rad s Petrosjanom. „Ne sada, analizirajući rezultate dvoboja, želio bih se vratiti na poziciju šahista – praktičara. Meč je u svoj svojoj oštrini postavio pitanje: Zašto se tako očevidno osjećala stvaralačka prednost šampiona tijekom čitavog meča? Petrosjan je igrao izvanredno ne samo otvaranja i strategijski dio partije, što je odmah palo u oči ne samo stručnjacima, već i amaterima. On se začudo odlično ogledao u kombinatornoj igri i u psihološkoj spremnosti i analizi prethodnih partija. Sjajna je sedma partija, koju Petrosjan smatra svojom najboljom u meču. Sadržajne su i 10. i 20. na kraju i 12. partija, koja tek slučajno, nije dovedena do logičnog kraja.  Spaski je s pravom poznat po svojim odličnim stvaralačkim djelima, no ovaj put njegova aktiva bila je skromna. Naravno, izvrsna je bila i 23. partija, ali ona nema onakvog efekta, jer se u njoj nije osjećala uobičajena Petrosjanova stroga obrana. Na nesumnjivo visokom tehničkom nivou bile su 13. i 19. partija, gdje je on iskazao nadprosječnu tehniku svladavši žestok otpor Petrosjana. Da, tehnika je bila osnovna „tema Spaskog“. I možda još vještina u obrani teških pozicija“. |
- 15:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #
04.08.2006., petak
UTISCI PETROSJANOVOG TRENERA
|
Petrosjanov sekundant u meču s Botvinnikom bio je Isak Boleslavski, a trener mu je bio Aleksej Suetin koji je bio i najpozvaniji da dade svoje stručno mišljenje o meču, kao i o dvojici aktera. „Može se sa sigurnošću tvrditi da je tijekom cijelog meča (ako isključimo start) inicijativa bila na strani Petrosjana. Istina u prvoj partiji on nije mogao svladati po nešto treme pred velikom scenom i dao je bod Botvinniku tako reći bez borbe. Druga partija bila je po naravi stvari bez sumnje neobično važna. Prije svega Petrosjan je odustao od revanša pod svaku cijenu, za razliku od obojice prijašnjih kandidata Smislova i Talja i samim tim pokazao svoju reakciju na poraz – kao da se ništa nije dogodilo. On se držao ruske poslovice: „Nije zato otac tukao sina što je igrao, nego zato što je vraćao izgubljeno.“ U drugom redu primijenio je primljeni damin gambit skoro prvi put u životu a sada mu je postalo glavno obrambeno oružje.  U petoj partiji Petrosjan je izjednačio rezultat, a u sedmoj je prešao u vodstvo. U cijelom tom periodu Botvinniku nije nikako uspijevalo napipati „Ahilovu petu“ svojeg partnera. „No počevši s osmjehom pa do 14. partije, Botvinnik se potpuno razigrao. Jednu za drugom puštao je on otrovne strjelice svom suparniku. Kriza je nastupila u 18. partiji. Tijekom 40 poteza Petrosjan je mogao razmišljati samo o obrani. Botvinnik je nekoliko puta imao prilike provesti udar u centru, ali se pogrešno orijentirao i dozvolio Petrosjanu konsolidirati poziciju. Prekinuta pozicija izazvala je mnogo sporova.  Većina komentatora davala je prednost Botvinniku. Vjerojatno je takvog mišljenja bio i prvak svijeta. U svakom slučaju on se zgranuo kad je Petrosjan našao put do odlične protuigre. Kad je ispustio mogućnost pravovremenog forsiranja remija, Botvinnik je igrao nasilnički i razlika je postala tri boda koju Botvinnik nije ni pokušao izravnati.“ STRATEGIJA I REPERTOAR Suetin se posebno pozabavio strategijom i repertoarom ove dvojice istaknutih velemajstora. Po njemu, oba partnera su poznati šahovski stratezi i baš zbog toga je važno razmotriti njihov repertoar otvaranja i taktiku igre u otvaranju. Tipično je za oba velemajstora da rješavaju pitanje strategije crnih figura različito, s bijelim figurama se nisu razlikovali. Petrosjan se strogo pridržavao simetrične strategije. Račun te strategije je bio jednostavan: neutralizirati inicijativu bijelog, igrati izravno na remi i tako oslabjeti bijele figure u rukama Botvinnika. I tako bez obzira na grješke Petrosjana i iznenađenje Botvinnika može se priznati da je strategija Petrosjana bila potpuno opravdana. To se ne može reći o strategiji Botvinnika za crne. Ona je doduše bila više raznolika.“Pripremajući se za meč mi smo uglavnom smatrali da će Botvinnik igrati slavensku obranu (začudo on je nije igrao ni jednom ! – Koliko je novosti ostalo sakriveno?) i Grunfeldovu indijku. No, već u prvoj partiji, Botvinnik koga s pravom smatraju novatorom u pripremanju otvaranja uskrsnuo je u svom repertoaru Nimcovičevu indijku. Dakle ovaj poznati velemajstor izveo je svoj rezime o ovom meču: „U otvaranju za razliku od prijašnjih susreta Botvinnik nije mogao dokazati svoju nadmoć. Konkretno je borba ovdje bila jednaka, a psihološki možda čak i u korist Petrosjana. U manevarskoj igri i kompliciranoj konačnici punoj igre prednost je imao Petrosjan, veoma oprezan i izbjegava kombinatorne, taktične bure, on je veoma intenzivan, a naročito u obrani. Botvinnik je uvijek volio složenu taktičku borbu, ali ovaj put mu je nedostajalo taktičke zrelosti u napadu.“ Uzrok su njegovi rijetki nastupi na turnirima, konstatira Suetin, i ovaj meč je pobjeda suvremenog praktičara nad velikim teoretičarem. Samo domaćom analizom i pripremom čak i savršenom, danas se vrh uzeti ne može.  Konačno 18 godina razlike pokazalo se u zadnjem stadiju meča, Botvinnik se očito umorio više, ali Petrosjan je samo zahvaljujući smirenim živcima izdržao finiš. Meč Botvinnik – Petrosjan se jako razlikovao od mečeva Botvinnika sa Smislovom, a osobito s Taljem. On je poticao u duhu klasike i više od drugih sličan je meču Aljehin – Capablanca. Što je to – korak natrag? Ne! To samo dokazuje postojanost zakona klasične strategije i tehnike u šahu. Oba partnera igrali su sa osobitim športskim zalaganjem, ali su za razliku od Smislova i Talja više pažnje posvećivali šahovskim zakonima a tek zatim psihologiji. Doktor Max Euwe napravio je paralelu između ove dvojice velemajstora i zanimljivo ja kako ih on vidi i ocjenjuje: „pored razlika, stilovi Botvinnika i Petrosjana imaju i izvjesne sličnosti. I Botvinnik i Petrosjan poštuju solidnu igru, samo što Botvinnik centar težišta prebacuje u oblast taktike, a Petrosjan u oblast strategije. Zahvaljujući njihovoj obostranoj težnji ka solidnosti, ovaj meč je dao velik broj neriješenih partija. Prilikom razmišljanja o mečevima obično se velika pažnja poklanja psihološkom faktoru. Za ovo bi važila neizravna formula: „Sve što nije snaga i stil jest psihologija.“ Pokazalo se da i Botvinnik i Petrosjan nisu igrali ispod svoje obične šahovske snage. Botvinnik izvanredno poznaje sebe i zna dobro s kakvim snagama raspolaže. On je bio svjestan i prije meča da može izgubiti titulu i nije želio unaprijed opterećivati sebe ovakvom dilemom.“ |
- 15:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #
02.08.2006., srijeda
UKINUTO PRAVO REVANŠA
|
Trebalo je proći neko vrijeme pa da se Botvinnik pribere i sumira svoje utiske vezane uz ovaj meč koji ga je zauvijek lišio titule šahovskog prvaka svijeta: „S Petrosjanom meč je otpočeo u lošem raspoloženju, jer se izmijenio sustav takmičenja, ukinuto je pravo na revanš i umjesto turnira kandidata uvedeni su mečevi, prisjeća se s gorčinom Botvinnik – na mene je jako nepovoljno djelovao incident u petoj partiji kad sam došao na nastavak koja je bila prekinuta u dobivenoj poziciji za moga suparnika, sudac Golombek je otvorio kovertu i pogledavši u formular povukao za Petrosjana potez koji u stvari gubi. Petrosjan je energično protestirao, Golombek je ponovo zagledao u formular i povukao drugi potez, tj. Onaj na kojem je Petrosjan inzistirao. Poslije partije, razumljivo prišao sam Golombeku i tražio pojašnjenje. Ako se zapisani potez nije mogao jasno vidjeti tada se partija normalno gubi kontumacijom. Golombek je odgovorio da je potez zaista upisan nejasno, ali ipak nije suglasan s mojim prijedlogom. Zaista, to me je razbjesnilo. Bio sam prinuđen obratiti se glavnom sucu Stahlbergu, nažalost i on je podržao svog kolegu. Tad sam zatražio fotokopiju formulara. Dobio sam je tek nakon tjedan dana, neurozan zbog svega što se zbivalo izgubio sam još jednu partiju. Neprijatnost je bila u tome, da je Petrosjan zapisao netočan potez nije bilo nikakve sumnje, dakle u dešifriranju potez je bio samo nečitak. I Petrosjanov potez je bio donekle na mjestu i umješan …“ I danas kad se prisjeća ovog nemilog događaja, Botvinnika ne napušta jarost i još uvijek je spreman na polemiku: „Za cijelu stvar je krivac Golombek. Posebno su me ogorčili moji stari znanci Stahlberg i Golombek. Inače, držao sam se do 14. partije, a onda nisam mogao izdržati taj psihološki pritisak koji osjećate kad igrate s Petrosjanom.  Ovaj armenski velemajstor kao i Talj ne igra normalne pozicije, kako je to uostalom to činio i ranije. Istina, Talj teži dinamičnim pozicijama s puno taktičkih udara, dok Petrosjan stremi teškim pozicijama u kojima morate dugo i naporno računati. Ukratko, napadati njegove figure, poduzimati nešto jako je teško. On je visok tehničar i jedan od najjačih „bunker“ igrača na svijetu …“ Ali Petrosjan je znao što radi, znao je da su tvrdoća, izdržljivost i tehnička preciznost, prava sredstva za borbu s takvim suparnikom. Što se pak tiče dinamizma, Petrosjan svakako zaostaje za Taljem, po briljantnosti premac mu je Keres, a po originalnosti možda Spaski. Ali po tehnici, po znanju, po svim fenomenima na šahovskoj ploči, nitko ga na svijetu ne nadmašuje. S tim svojstvom udario je on na Botvinnika i to u jednom naročito sretnom razdoblju jer je, „zeleni stol“ s jedne strane lišio Botvinnika prava na revanš meč, a s druge je tada smjestio turnir kandidata pod tropsko sunce Curacaoua, što je bio hendikep za Keresove godine i Taljeve bubrege.  U ovom meču Botvinnik je samo prividno manje pokazao nego u dosadašnjim borbama za naslov prvaka svijeta. Petrosjan mu nije dao „Botvinikovati“, tj. podešavati svoju igru s nišanom prema slabostima svojeg suparnika. Petrosjan je ujedno sveo slabosti, koje je njegov suparnik mogao „napipati“ na minimum, igrajući s maksimalnom sigurnošću.. Botvinnik sa svojim skučenim repertoarom i uravnoteženim stilom nije pravi čovjek za takve stvari. |
- 14:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|
Predsjednici FIDE
 ______________________ Predsjednici FIDE 1. Alexander Rueb 1924 - 1949, Nizozemska 2. Folke Rogard 1949 - 1970, Švedska 3. Max Euwe 1970 - 1978, Nizozemska 4. Fridrik Olafsson 1978 - 1982, Island 5. Florencio Campomanes 1982 - 1995, Filipini 6. Kirsan Ilyumzhinov 1995 - , Rusija ______________________ |