Marketing
ZAVRŠNA SVEČANOST
Drugog rujna 1972. godine na Islandu, Robert Fischer je službeno proglašen za novog svjetskog šampiona.
Na završnoj svečanosti u izložbenoj dvorani u Reykjaviku govorili su predsjednik Šahovske federacije Islanda Torarinson i Islandski ministar financija Sigurdson, a zatim je predsjednik FIDE dr Max Euwe proglasio Fischera za novog svjetskog prvaka. On mu je predao zlatnu medalju, diplomu FIDE i stavio mu lovorov vijenac oko vrata. Spaski je dobio srebrenu medalju FIDE.
Pljesak publike upućen obojici sudionika ovog meča nisu prestajali čitavih pola sata. Dr. Euwe je u govoru naglasio da je sada šah jači nego ikada. On je odao priznanje islandskoj Federaciji i glavnom sucu meča Lotharu Schmidu.
Atmosfera na završnoj svečanosti bila je veoma ugodna. Još tijekom večeri, Fischer i Spaski su zajedno analizirali na džepnom šahu poziciju iz prekinute 21. partije i složili se da je to bila izgubljena pozicija za Spaskog, bez obzira na kuvertirani potez. Svi fotoreporteri i snimatelji pohitali su snimiti ove trenutke koji su bili manifestacija prijateljstva i suradnje u duhu gesla FIDE „jedan smo rod“.
OCJENA MEČA
U Šahovskom glasniku, odmah poslije meča koji je uzbudio svijet, dana je ocjena kao i karakteristike za jednog i drugog šahistu. I svijet kojeg nije bila briga za šah odjednom je bio opsjednut mečom. Čak i domaćice su znale sve što se u Reykjaviku događalo.
Analizirajući partije čovjek i nehotice počinje uspoređivati ovaj meč s onim ranije igranim. Istina je da je bilo dosta grješaka, ali u ovakvoj borbi, one nisu mogle biti izbjegnute. Oba takmičara igrala su pod velikim psihičkim pritiskom, oba su se upuštala u oštru borbu i sve grješke više su nego shvatljive. Odigran je niz vrlo zanimljivih partija, dok gotovo da i nema onih koje su završile neborbenim remijem. S obzirom na kvalitetu partija nije to bio meč „stoljeća“, ali je bio jedan od najzanimljivijih mečeva za svjetsko prvenstvo.
Zašto je Spaski izgubio meč nije enigma, ali zašto je izgubio tako uvjerljivo zacijelo treba tražiti odgovor.
Jer, on je uspio zabilježiti samo dvije pobjede i to nakon grubih grješaka suparnika. Neprekidno se javljao osjećaj, naročito u finišu meča, da je on bio nemoćan i da naprosto ne može dobiti partiju. Bilo bi pretjerano tvrditi da je Fischer isključivi uzrok, jer je i on dosta griješio u drugoj polovini meča.
Tvrdi se dalje, da je Fischerovu igru bilo lako pročitati i da je on šahovski „naivan“. Istina je da je Fischerova igra nekako pravocrtna, jasna, usmjerena pravom cilju i to ostavlja utisak kao da ne krije tajnu.
„Na kraju, treba dodati da se Robert Fischer probio do vrha bez doma pionira, bez stalnih učitelja, bez osobite pomoći sa strane, bez sekundanata. Sam je izgradio svoju šahovsku ličnost i sam isključivo svojim sposobnostima, srušio sve barijere i prepreke. I to na tlu zemlje u kojoj šah nije naročito popularan i u klimi koja nije osobito povoljna za šahovskog igrača. Pa ipak, podvig dostojan divljenja“ – zaključuje se u komentaru Šahovskog glasnika.
Boris Spaski ocjenjujući svoju igru i čitav meč izjavio je: „Svojom igrom djelomično sam zadovoljan. Većim djelom nisam. Zašto sam zadovoljan? Zasad mi je to dosta teško reći. A ako uopće trebam govoriti o sebi, mogu reći da sam osjećao , naročito u drugoj polovini borbe, da se mogu boriti za pobjedu. Do 21. partije bio sam uvjeren, da imam realne šanse spasiti meč. Ali stalno sam imao realni osjećaj da mi nedostaju nervi, nedostaje mi snaga i da sam to negdje ranije, veoma nerazumno, potrošio. Eto to je bila moja jedina ideja. Ja sam gotovo sve vrijeme tijekom posljednjih osam osjećao da svog suparnika imam u rukama, ali mi se izmigoljio iz ruku. Jednostavno, držao sam ga u rukama kao veliku ribu.“
O igri Fischera utisci Spaskog su slijedeći: „Fischer je u tehničkom pogledu, naime u tehnici igre, a ne u tehnici ostvarivanja prednosti, izuzetno praktičan, a to je u borbi veoma važna odlika. On ima veoma razvijen prakticizam. Fischer je, uostalom, pragmatičar. Ja nisam primijetio kod njega kreativnost u šahu. I eto, još jednom ponavljam, tehnika igre, praktičnost, pragmatizam, energija i želja za borbom – to se meni kod Fischera veoma dopalo. Ja sam shvatio da je on izvanredan šahist. A imao je, naravno, i veoma ozbiljnih slabosti. Njegova osnovna slabost je u tome što je u šahu čist kao neke dijete. Sada je u tome njegova snaga, ali kasnije mu to može u izvjesnoj mjeri štetiti, naročito u složenoj borbi. Tada će biti potrebno iskazivati druge osobine, veću istančanost, veće iskustvo. Postoji nekoliko šahista koji su iznad njega u razumijevanju igre i shvaćanju pozicije“.
Fischer ocjenjuje svog suparnika iz svog kuta i kaže: „Spaski je igrao veoma dobro u drugoj polovini meča. Osjećao sam da sam stvarno igrao pod ogromnim pritiskom u posljednjim partijama – svima, osim u zadnje dvije-tri. Ali, cijelih 6 ili 7 partija za redom sam bio pod neprekidnim pritiskom. To je bilo strašno…“
Post je objavljen 20.08.2006. u 21:24 sati.