Marketing
ZAŠTO JE FISCHER ABDICIRAO
Aleksandar Aljehin je prvi šahist u povijesti borbe za šahovsku krunu koji je izgubio titulu ne boreći se za nju, izgubivši bitku sa životom izgubio je i titulu šampiona.
Ali prvi koji se dobrovoljno odrekao titule bio je Robert Fischer, šahist za koga se tvrdilo da je fanatično odan šahu, čovjek koji je pojmove života i šaha spojio znakom jednakosti. Dostigavši svoj životni san, nestao je iz šaha ostavljajući milijune svojih odanih poklonika u potajnoj, ali po svemu sudeći beznadnoj nadi, da će se ikada vratiti šahovskoj areni.
Postao je običaj da se za vrijeme održavanja šahovske Olimpijade sastane i kongres FIDE, ta praksa održala se do današnjeg dana ali će u anale svjetske organizacije kongres u Nici 1974. ostati zapisan ne samo po proslavi njene pedesetgodišnjice već kao kongres koji je doveo do raskola organizacije s njenim šampionom.
I prije nego je osvojio titulu prvaka, Fischer je pokrenuo diskusiju da se izmijene uvjeti borbe i sustav za prvenstvo svijeta u šahu. Uspio je da se turnir kandidata zamijeni ciklusom mečeva. Sada je zahtijevao da se promijeni pravilo od dvadeset četiri partije. Ideja koju je zastupao Fischer nije bila nova, on se upravo vraćao na uvjete borbe prvih mečeva. Svijet je s nestrpljenjem i povećanom pažnjom pratio polemike zainteresiranih strana i čekao odluku predstojećeg kongresa.
Zanimljivo je danas kad su nam poznate posljedice tih odluka da se osvrnemo na pismo koje je Fischer objavio u američkoj šahovskoj reviji za mjesec studeni 1974. U njemu, on pojašnjava svoj prijedlog koji za malo nije pocijepao svjetsku organizaciju.
Tajmanov - Evans (u pozadini Che Guevara)
Odgovarajući Larry Evansu šahovskom kolegi i ranijem prijatelju „Bobby“ piše: „Dragi Larry … Šaljem ti ujedno kopiju pravila za mečeve za titulu šampiona svijeta koje je sakupio gospodin Kramer kao i kopiju mog telegrama delegatima FIDE, tebi za informaciju i pouku.
U broju za travanj, na 271. strani, izjavio si da moji prijedlozi nisu fer. Kakva glupost! Kao da ja imam nekakvu veliku prednost zbog te stavke 9:9. Na pitanje izvjesnog Bindera da li su moji prijedlozi FIDE korektni (Fischerov telegram je glasio „Tražim da u meču 1975. godine odluči 10 pobjeda, ne računajući remije, s tim da šampion zadrži naslov pri rezultatu 9:9“).
Odgovorio si: „Ne to nije fer. Ideja da se remiji ne računaju , ima za cilj da se eliminiraju neriješeni mečevi. U povijesti borbe za prvenstvo svijeta je igra do 6 pobjeda bila dosta dobra za Laskera, Capablancu, Aljehina. Zašto nije dobra za Fischera?
U redu Larry, evo mog odgovora. Moj telegram treba pažljivo čitati jer se može steći utisak da pri 9:9 dobivam meč. Ja sam tražio, da kod 9:9 šampion samo zadrži titulu, a to je velika razlika. Da je moj meč sa Spaskim završio 12:12, on bi zadržao titulu, ali ne i dobio meč. Nagrada bi bila podijeljena na dva jednaka dijela, meč proglašen neriješenim i Spaski zadržao titulu. Dakle, tu nema ništa nekorektno.
Ispada da izazivač mora pobijediti sa dva boda razlike ali i šampion također mora pobijediti s najmanje dva boda razlike, jer kad skupi 9 bodova meč nije automatski gotov, mada je time titula sačuvana. Meč se nastavlja, dok on ne dobije desetu partiju izuzimajući mogućnost da izazivač ne izjednači u međuvremenu. To je isto kao i u prvom meču Petrosjan – Spaski, kad je Petrosjan osvojio potrebnih 12 bodova, prije nego su odigrane 24 partije, njegova titula bila je sačuvana, ali je meč nastavljen dok on nije napravio 12,5 bodova i dobio nagradu. A na tvoju tvrdnju, da ideja da se remiji ne računaju, ima za cilj eliminaciju neriješenih mečeva, odgovaram da je i to glupost. Ova ideja se sastoji u tome da se igrači natjeraju krvavo boriti za pobjedu, a gledatelji da znaju zašto su platili ulaznice. I što je najvažnije to je precizan test tko je najbolji igrač na svijetu.
Post je objavljen 23.08.2006. u 15:57 sati.