Pregled posta

PRODAO DUŠU ŠAHOVSKOM MAMONU

Ličnost Davida Bronsteina analizirana je iz svih mogućih kutova. Pa ipak, zanimljivo je viđenje njegovog kolege po tituli Svetozara Gligorića: «Šah nije svuda priznat kao poziv, ali ako ova plemenita igra ima svojih svećenika, onda je Bronstein svećenik šahovskog Mamona. Bronsteinovo prilaženje partijama sliči ulaženju u trans. On dugo vremena ne vuče svoj prvi potez, promatrači su primorani na demonstracijskol ploči dugo gledati početni položaj. Možda partija još nije počela. Mora da ima posebne ljepote u plesu figura koje sebi dočarava pognuta glava ovog mladog čovjeka bez kose. Istina, svoj rekord od 50 minuta gledanja u nepomična dva reda figura u jednoj partiji protiv Boleslavskog više nije ponovio. Ma što želio, njegove su misli stalno prikovane za ploču. Drugi u njegovom položaju, dok gledaju u ploču i fiksiraju figure, misle na sat. Bronstein ne gledajući na sat misli na ploču».

AKTERI O SEBI I MATCHU

Krivulja Bronsteinovih uspona malo je zagonetna. Pojavio se iznenada 1948. na prvom međunarodnom turniru i već u prvom pokušaju stigao ispred Olimpa.



U dramatičnom duelu 1951. godine, takoreći za pedalj mu je izmakla titula svjetskog prvaka. Poslje tog debakla, naime, on se dugo nalazi u vrhu svjetskog šaha, ali na svjetsku šahovsku scenu stupila su nova imena Smyslova, Talja, Petrosjana, Spaskog i Fischera, a nesretni David Bronstein nikada nije zaigrao na reprizi velikog meča za svjetsku titulu, tako da je ostao s ranom u duši da su njegovih «pet minuta» zauvijek prošli. I kad se vraća u prošlost, i kad doživljava to vrijeme i te događaje, sijeta plavi njegovo lice, a tuga boji njegov glas (podsijeća li vas ovo na Carla Schlechtera !).
«Znao sam da moja igra ne leži Mikhailu Botvinniku. Još od ranije pobjedio sam ga na šampionatu SSSR-a. Svjestan sam bio činjenice da su se moje šanse nalazile u središnjici, gdje su do izražaja dolazile taktičke mogućnosti, veoma neprijatne po moga suparnika. On je, jednostavno rečeno, težio jasnim pozicijama kod kojih bi dolazila do izražaja logika. Dobro sam izučio Botvinnikove najjače strane i došao do zaključka da je najbolje igrati «kaotične pozicije», gdje je varljivo ocijeniti tko stoji bolje, a tko lošije, a gdje su obostrane šanse. U stvari, to su one pozicije kod kojih dolazi do punog izražaja intuicija. Druga stvar koju sam imao u vidu je psihološka strana borbe. Znao sam, također, da Botvinnik nastoji «pročitati» svog suparnika i da za svakog ima posebnu taktiku, tj. «recept». I na tom planu, jasno, trudio sam se da ga iznenadim. On je pokazao da je veliki strateg, neprestano manevrirajući i pregrupirajući svoje figure, čekao i neprestano čekao. Razumljivo, mene su nervi izdali i normalno je da sam i grješio. No, sigurno je da se pokazao i kao dobar psiholog, jer nije dozvoljavao da razvijem svoju igru i tu leži uzrok moga poraza».
Po Bronsteinu, Botvinnik se nije borio samo za zvanje, za šampionsku titulu, on je prije svega branio određena načela, neko svoje poimanje šaha, kao jednu školu, onu klasičnu. To mu je uspijevalo skoro deset godina, a onda je na scenu stupio furiozni Talj, koji ga je bez pardona skinuo s trona. Naravno i Petrosjan, koji mu je po stilu više odgovarao, ali ne i po načinu remija.
«On je, istina – ističe Bronstein – mislio da je superioran u manevarskoj borbi, a da sam ja u kombinatornoj, pa je stoga forsirao varijante koje daju jednostavne, ali teške pozicije u kojima se mora mnogo računati, a mogućnosti su male.



Za mene u ovom sudbonosnom meču sve se završilo tako da nije bilo ni pobjednika, ni pobjeđenog. Ali bez obzira na neriješen ishod, ništa nisam izborio i to je bilo ravno tragediji i zato sam bio beskrajno tužan. Paradoksalno je ali istinito, prvak svijeta me nije pobjedio, ali za mene slaba utjeha. Da nesreća bude veća, nisam postao ni eks-šampion kao, recimo, nešto kasnije Talj ili Smyslov. To je titula koju vam nitko više ne može oduzeti. Uz to, bio sam jedan od rijethih šahista na svijetu koji je s Mikhailom Botvinnikom imao pozitivan osobni score.»
Sjećanja naviru, a Bronstein kao da ne stiže iznijeti sve utiske: «Moja velika grješka bila je ta što sam u pripremnom periodu pokušao sebe gledati Botvinnikovim očima. Mislio sam, štoviše, da me on ne smatra za ozbiljnog suparnika, već kao na «lovca u mutnom». Stoga sam podesio svoju taktiku ne na napad. Htio sam ga izbaciti iz stroja, da jednom najzad izađe iz svoje «ježeve ljušture». Tada, u to sam uvjeren, imao sam sigurno i širi repertoar otvaranja. Ukratko, nije me imao čime iznenaditi, a ja sam njega mogao. Na sve ovo me navela jedna moja partija iz Budimpešte, koju je komentirao osobno Botvinnik. Iz njegovog komentara sam vidio da nije shvatio moje ideje, moju koncepciju i moj plan. Uostalom, jedna partija nije samo ono što se za pločom odigra. Postoje bezbrojne mogućnosti i varijante koje treba uočiti. Partija s Keresom koju sam odlično odigrao također je površno komentirao i ja sam na osnovu toga stekao pogrješno mišljenje da Botvinnik ne razumije moj šah».



Post je objavljen 03.07.2006. u 15:49 sati.