PRELIJEP POKLON
Danas sam dobila lijep poklon, knjigu s posvetom koju je napisao pjesnik
gsp. Ante Vulić
"MIRIS ZEMLJE I BARUTA - Suze duše",
a koju sam kompletno izradila i pripremila za tisak.
Hvala autoru, gsp. https://www.facebook.com/antevulic19 na prelijepoj posveti i daru, a knjiga se može kupiti kod autora slanjem poruke u inbox Facebooka
slika: Jadranka Varga
slika: Jadranka Varga
slika: Jadranka Varga
slika: Jadranka Varga
slika: Jadranka Varga
slika: Jadranka Varga
"SUZE DUŠE
Plače moja duša,
suze nevidljive,
utapam se u njima,
a ne natapaju obraze
zalijevaju korijene
crne poezije
prošlosti moje."
"O AUTORU
Ante Vulić rođen 19. listopada 1957. u mjestu Postinje Gornje, Općina Muć. Poštujući tradicionalne hrvatske i katoličke vrijednosti i običaje, obitelj je živjela u skladu s njima i one su postale smjernice za čitav život. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, završio je srednju školu Unutarnjih poslova u Zagrebu 1977.godine. Po ustroju je raspoređen na područje Dubrovnika u Stanicu javne sigurnosti Cavtat.
Završio je Višu upravnu školu uz rad. Čitav radni vijek proveo je u Cavtatu kao voditelj sektora za Konavle i more od poluotoka Oštro /Prevlake/ do otoka Lokruma. Na tom radnom mjestu zatekao ga je Domovinski rat.
Vjenčao se krajem 1978. godine s Katicom, rođenom Basor-Dživić iz konavoskog mjesta Dunave s kojom ima troje djece Mirjanu, Ivanu i Srećka.
Tijekom Domovinskog rata uglavnom je bio na rukovodećim mjestima u svojstvu zapovjednika policijskih snaga u Domovinskom ratu.
Zapovjednikom Granične postaje policije Gruda imenovan je 19. listopada 1992. Zadatak postaje bio je pokrivanje demilitarizirane zone uz granicu s Republikom Crnom Gorom i tzv. Republikom Srpskom i čitavo vrijeme je na ispomoći imao dvije specijalne jedinice policije koje su se mijenjale nakon određenog vremena /granica je za vrijeme Domovinskog rata bila prva crta obrane/.
Početkom 1998. godine išao je u mirovinu u zvanju policijskog savjetnika.
Aktivan je u više braniteljskih udruga. Nositelj je Spomenice Domovinskog rata, Reda hrvatskog trolista, Reda hrvatskog križa i Značke dubrovačkog branitelja 91.
Više puta ranjavan, 50 % invalid Domovinskog rata /HRVI/.
Napisao autobiografsku knjigu „U svitanje pomrčina“, a u slobodno vrijeme piše dječju, ljubavnu i domoljubnu poeziju, sudionik više recitalnih priredbi i večeri: Pod platanom, Zavazda Konavle, Večeri veterana Domovinskog rata i dr.
Nekoliko pjesama mu je uglazbljeno, a jedna od njih je „Kada je trebalo“ u izvedbi policijske klape sv. Mihovil iz Splita.
Koautor je dokumentarnog filma i samonosive izložbe uloga dubrovačke policije u Domovinskom ratu pod naslovom „Bili smo prvi, a ostali zadnji“. Film je objavljivan više puta na lokalnoj dubrovačkoj televiziji, prikazivan na policijskoj akademiji u Zagrebu, u Sisku, Vukovaru, Slavonskom Brodu gdje su postavljane izložbe paralelno uz projekciju filma.
Sudionik više raznih tribina vezanih uz Domovinski rat te kao predavač po osnovnim i srednjim školama u Dubrovačko neretvanskoj županiji.
Učesnik je više televizijskih emisija i dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu."
"ANTE
Hrvatica majka rodila je mene,
još dva brata kao tvrde stijene.
Krstili su mene, Ante ime dali,
po imenu mome svi su mene znali.
Časno ime, dičim se sa njime,
po porijeklu svome, svoje Domovine.
Imao sam srce, gromadu od stine,
imao sam srce što za pravdu gine.
Prenijelo se s oca na sina,
ljubav, vjera, vjernost, Domovina.
Obvezu imam prema svome sinu
da prenesem njemu ljubav i istinu."
"PREDGOVOR
U ona teška vremena pojaviše se i stadoše u obranu najbolji i najhrabriji sinovi Domovine. Većina neiskusni za ono što ih je čekalo, zlatna generacija buntovnika. Sve ih je krasila jedna zajednička osobina, ljubav prema Domovini, prijatelju i svom narodu. U našoj sredini svi su se međusobno poznavali. Mnogi su tražili vezu za ući u policiju u ZNG, jer tamo su bili oni prvi, najhrabriji.
Na južnom bojištu život su izgubila 43 službenika Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske. Diljem Hrvatske poginuo 761 pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova. Više od 3.600 je ranjeno, 27 još uvijek se vode kao nestali.
Ovi prvi dali su žrtvu za Domovinu, a ne za novac, slavu i ordene. Iz dana u dan bez oružja, jedan po jedan napustili su nas najbolji. Kako je vrijeme odmicalo, pristizali su oni koji su znali kalkulirati. Preuzimali su visoke pozicije, za slavu i činove. Zaboravljaju se istinski heroji. Vremenom iste branitelje omalovažavaju, o njima se jedino pričaju hvalospjevi kad treba na izborima odnijeti prevlast. Mnogi su otpisani, otpremljeni u prijevremene mirovine, izolirani od sredina u kojima žive.
U međuvremenu, sve je pokradeno, osjeća se nesigurnost. Gospodarstvo je propalo, a sudstvo neučinkovito. Naši heroji s početka ove priče ponovno su među prvima: ubrzano se rješavaju protiv njih predmeti za ratne zločine, za razna kamatarska dugovanja, za oslobodilački pozdrav. Zabranjuju da ga smiješ izgovoriti u državi za koju si krvario i bio SPREMAN život dati, jer su „ugroženi“ oni protiv kojih smo se borili. Od svega hrvatskog što vole, jedino je KUNA, a sada euri, to im nije smetalo.
Djeca nam napuštaju Domovinu. Nema zaposlenja, osjeća se tjeskoba, razočaranje, tuga. Mnoge tragedije, napuštanje domova, suicidi, ubojstva, razbojstva, iseljavanje, svakodnevica je na vijestima. Pronevjere, krađe i malverzacije su zabavne priče aktualnih političara.
Vlada radi što želi i to nesmetano, nema problema i ne interesira ih ni kome se prodaje niti što se prodaje. Lovi se u mutnom i grabi se što više može. Sada su na redu porezi na nekretnine, a tko pita narod? Koliko je „onih“ iz naroda što je poginulo? „Oni“ su vam dali fotelje, a što se sada radi? Zakoni! Po uputama svjetskih vlastodržaca koji će nas porobiti ili istjerati na ulicu, našoj djeci u najboljem slučaju dopustiti kakav sluganski posao. Ostaje mogućnost da uzmu kartu za Austriju, Irsku, Njemačku, Australiju, što dalje-to bolje, jer znaju da se neće od tamo vratiti.
Ne trebaju im ni naša školovana djeca, inteligencija, doktori i ostalo medicinsko osoblje, magistri, profesori, svi oni koji nešto znaju i mogu, smetaju im.
Kradu nas s osmijehom na licu i desnicom na srcu, dok odjekuje „Lijepa naša“. ili „Lijepa njihova“. Slave s onima koji donose prevlast u Saboru, s njima lome pogaču! Sramotno!
Sjetite se Plitvica, Borova sela, Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Splita, Gospića, Petrinje, Gline, Karlovca, Osijeka, Baranje i ...
Probudi me, probudi se, još nije kasno, neka se čuje naš glas. S dubokom zahvalom za sve poginule, sve ranjene i oboljele stradalnike Domovinskog rata, a posebno za djecu stradale od agresorske ruke, posvećujem ove stihove, riječi iz srca. Ta i ja sam jedan od vas sa prve crte.
Na kraju s porukom obraćam se vama preživjelima: Dosta je bilo! Živite još malo što je preostalo. Dosta je suicida!
Ovaj moj uradak puštam u javnost kao potporu vama i zahvalu našoj braći po oružju koji više nisu među nama i da ih duboko nosimo u srcu i svojim molitvama.
Autor!"
slika: Jadranka Varga i Vlado Škopljanachttps://www.pinterest.com/pin/40884309088195410/
VRLO KOMPLICIRANO
"Ponekad ljudi oko tebe neće razumjeti tvoj put i to je u redu. Ne moraju, nije za njih." - nepoznati autor
Sve što želim napisati, prisutno je u mojim knjigama, u te moje 23 samostalne zbirke i 7 zajedničkih s drugim autorima, sve sam rekla što mi je bilo na duši i sve što mi je na duši, napisala sam u tim knjigama i jako sam sretna zbog toga 
„Dostojevski ima preko 40 knjiga, Krleža u kojega se svi zaklinju ima negdje oko 60 ili 70 knjiga, toliko je imao i Lenjin, Matoš je imao u sabranim djelima negdje oko 25, a što se tiče Ranka Marinkovića, on nije češće pisao valjda, jer nije imao što reći, tako da je ostalo jedno prilično tanko djelo, ali to je slučaj sa mnogim našim uglednicima pa onda kad naiđu na plodnog pisca, onda mu se podsmjehuju i komentiraju malo čudno. Slučaj Balzaca, Ujevića, Prousta, Camusa i mnogih drugih... pa ta su djela jako velika, Tolstoj, na primjer, ima 150 knjiga, jer je imao što reći, Hemingway je imao oko 50, Churchil je isto imao 45, imala je veliki broj i Vesna Parun, Vesna Krmpotić ima preko 100 knjiga, ali se ne može reći da su pisali budalaštine, prema tome ta stvar je okončana.“
.... pisao je –moj prijatelj @Zlatan
... pa da pitam: je l' mi ti (bilo koji/koja TI) plaćaš knjige?
Financiraš li ti izdavanje mojih knjiga kao e-knjige, jer to se plaća onome tko ih stavlja na taj portal?
Hoćeš li mi platiti tisak bilo koje moje knjige?
NEĆEŠ!
E, pa onda mi nemoj ni trkeljati o „izdavanju knjiga koje stoje u vitrinama i za lektire“!
Što je bilo koga briga, ako netko izdaje svoje knjige?
Ako te briga pa ti plati izdavanje moje knjige i onda ćeš imati pravo reći nešto o „knjigama koje stoje u vitrinama i za lektire“.
Jako sam sretna što izdajem knjige, sretna i zadovoljna, a 24. čeka izdavanje u siječnju, dok je 25. zbirka gotova 70%.
Joooj, a zašto ja izdajem knjige?
Pa zato što to volim.
Volim izdati knjigu koju će netko BESPLATNO PROČITATI NA INTERNETU, a ja debelo platiti.
Eto, to je moj fetiš: volim izdavati knjige, a volim i drugima raditi knjige, do sada ih je napravljeno 160.
Divno.
Sretna sam!
slika/video: https://www.kafiyebul.com/category/pitbull/
