Danas mi je stigla tiskana knjiga "TRAG ZAPISAN U VJETRU" koju je napisala moja prijateljica pjesnikinja EMILIJA DEVIĆ, a koju sam pripremila za digitalnu objavu na portalu https://digitalne-knjige.com/ Knjigu je obradio gsp. Nenad Grbac.

ISBN broj: 978-953-354-194-5

https://www.digitalne-knjige.com/devic6.php


RIJEČ AUTORICE

ZAROBLJENA ŠUTNJOM - Emilija Dević

zarobljena šutnjom
u meni riječi ječe
nošene slutnjom

šarene laži dreče
prevrćem boje
slažem palete
to u meni vrišti dijete

umiru oči sanjara
a meni se tako
razara i stvara
toče se pehari duše
na plodna polja želja
a u srcu dašak tuge
za neka buduća veselja
zarobljena šutnjom

na oblake ću bijele leći
nevidljiva oku
u bijele tišine prijeći

"Najveličanstvenija knjiga velikog Učitelja Oshoa koja se do sada pojavila na našem jeziku, prvi put dublje upoznajući širu publiku sa prosvjetijujućim Oshovim učenjem.

Jedna od spiritualnih knjiga poslije kojih nikad više ne ostajete isti!

Knjiga je nastala za 15 svibanjskih jutara u Puni, gradu pored Bombaya u Indiji, gdje se grupa tragatelja za Istinom sa Zapada okupila da bi svom Majstoru postavila seriju pitanja o svom putu do Prosvjetljenja.

Kad su prvi put saznali za postojanje čovjeka, toliko različitog od svega sa čim se u današnjem svijetu susrećemo, nisu, naravno, mogli znati da će ih susret sa njim i njegovim riječima prodrmati iz temelja."
izvor: internet

OVO TI JE DRUGO UPOZORENJE! SPOMENEŠ LI JOŠ JEDNOM BILO ŠTO U VEZI MENE - SVE IDE CRNO NA BIJELO!


Tu blogericu sam srela na ovom portalu mislim početkom 2015., komentirala sam joj neke pjesme, ona meni uzvratila i onda je krenulo naše komentiranje, ali i izmjena e-mailova i počele smo se dopisivati. Dakle, osvojila me odmah: elokventna, jaka žena, svestrano obrazovana, humanog zanimanja, uglavnom, žena ima odraslu djecu etc. etc. etc. nije bitno i nevažno, ali meni važno: pronašle smo se u izmjeni misli, ja sam od nje učila puno toga, ona je meni otvarala svoje srce, pisala mi o svom životu, ja sam njoj pisala o svom životu i otvarala joj svoje srce, uglavnom – da se ne nasmijem: ista priča kao sa onom spodobom – međusobno povjerenje, ispovijedanje itd. itd.

Na ovom portalu je nisu voljeli, jer je imala neke afere sa nekim blogerom, a taj čovjek bio je i na promociji jedne zajedničke zbirke u kojoj sam i ja koautorica, sam se pozvao na našu promociju, jer sam to napisala na blogu, izlazila je sa njim pa ju je on ostavio zbog neke druge blogerice, uglavnom, te obje žene su starije žene i obje su istog humanog zanimanja i sa tom drugom nisam imala nikakav sukob do 2015. kad me jednostavno blokirala na ovom portalu zbog neke spodobe sa kojom je naj naj i tako to ide.
Onda se pojavila ova prva i zamutila vodu svima... meni je ta prva blogerica odgovarala energetski, što na umu-to na jeziku, slična meni i sve sam joj napisala nekim stvarima što se događalo sa tom spodobom par godina prije itd i nakon toga mi je ta blogerica pisala jako ružno protiv te spodobe, ali je kod te spodobe na blogu ispod njenih postova jednostavno „slinila“ na njenu poeziju'', prozu. Meni to nikako nije bilo jasno, ali nisam pitala niti sam ženi mogla zabraniti ili uvjetovati da ne ide tamo. Svatko zna svoje pa neka i ona čini to što misli da čini, ali jednom sam je ipak pitala kako to može, a ona mi je rekla: „vidiš da baba reciklira svoje stare tekstove, kopira, zalijepi na blog i svi plješćemo.“

Ja sam rekla nešto u stilu: „Gle, ja to ne radim: ako nekome ne idem – ne idem nikako“... i ostalo je na tome, ja više nisam ništa govorila, a nije ni ona i tako je to išlo i nitko ništa nije uvjetovao, samo sam to primijetila, jer kako možeš nekome ići pod postove, a ovamo privatno pisati sve ružno o njoj, a javno je hvaliti i sliniti kako je to divno krasno, a meni je prikazivati kao staru olinjalu vješticu?

U te prve 2 godine (do 2017.) više puta sam je pitala da se vidimo, udaljene smo tek par autobusnih stanica, rekla sam da ću ja doći u njeno naselje, ali mi je rekla kao ona se ne sastaje sa blogerima samo tako i da se našla tek sa njih dvoje troje.
Ok, mislim si – to su njena pravila i nisam dalje inzistirala, onda sam još jedno 2 puta pitala, dobila isti odgovor, ali sam na nekim blogovima vidjela njene komentare u stilu: srela se s ovim blogerom pa bila na kavi s ovom blogericom pa si mislim, zašto se ne želi vidjeti sa mnom?????? Nisam dalje inzistirala, dok nije došla ta naša promocija u jesen 2016., pozvala sam je, rekla je da će ići, rekla sam da ću doći po nju, rekla sam da bih voljela da ona čita pjesme jednog mog dragog prijatelja i odmah je pristala s oduševljenjem!

U tom razdoblju su se ona i taj moj prijatelj dopisivali na Fejsu, a što je bilo između njih – ja to ne znam, ali je on odjednom i to naglo sve prekinuo s njom, izbacio je iz popisa frendova i tu je nastao muk s njegove strane. Ona me ispitivala, slala mu zahtjeve za prijateljstvo, on nije prihvaćao i onda mi je jednom napisao na Fejsu: „Molim Vas, recite toj ženi da mi više ne šalje svoje zahtjeve za prijateljstvo, jer to ne želim.“

Ja sam joj to prenijela u mailu i ne sjećam se što je odgovorila i onda je počeo taj njen napad na njega na njegovim postovima – njeni kilometarski komentari, kao neka opsjednutost s njim – to sam ja tako protumačila, jer ako te netko otfikario na Fejsu, a zašto mu se onda namećeš na blogu i provociraš ga?

Nakon naše promocije te jeseni 2016. mi smo se, dakle, i osobno upoznale. Opet smo se čule mobitelom, a što ga može pričati, po pola sata sam ja samo govorila „da da da“, ona je pričala pa mailovi itd. i uvijek mi je nešto rogoborila protiv mog prijatelja, ali ja nisam dala na njega, jer znam koliko je taj čovjek pošten i karakteran! Inače, puno mi je pomogla savjetima u vezi boleština mog supruga, slala sam joj njegove nalaze, ona mi je to protumačila onako ne tako stručno kako piše na internetu, ali jako stručno i točno i tu sam joj neizmjerno zahvalna do groba!

Kad je moj psić Šuška počela pobolijevati i tu mi je pomogla savjetima, a noć prije, nego je Šuška umrla, nazvala sam nju, plakala je sa mnom na mobitel, jer sam morala odlučiti o eutanaziji moje Šuške i već je dogovoreno da veterinar dođe ujutro i to napravi, ja sam plakala na cesti njoj na mobitel, plakala je sa mnom, izašla sam van da to suprug ne sluša, sa njom sam sve to podijelila i na tome joj zahvaljujem do groba!

Ujutro krajem studenog 2015. našli smo Šušku, ispustila je svoju malu dušicu i nije mi ostavila taj teret odluke, da joj moram oduzeti njen mali životić – otišla je tiho i mirnu u snu i veterinar je došao, jer sam zvala da ipak potvrdi kako Šuškice više nema i onda smo taj dan ja i suprug išli zakopati Šuškicu u šumu, poslala sam sliku njenog grobića samo jednoj mojoj dragoj prijateljici i to samo njoj, drugome nisam nikome, samo njoj i tu sam ja jako smršavila. Onda smo bili bez peseka, bili smo kao dvije prazne posude, bilo je užasno, a onda je došla ova moja Mafija i život se ponovo uselio u naše živote - oboje smo navikli na peseka u kući i to je strašno nakon 14 godina ostati bez njega i tu je ova blogerica bila uz mene, hvala joj... i sve je bilo dobro.

Imala sam neko pjesničko predstavljanje mojih pjesama u jednom pjesničkom društvu, ona me predstavljala, predivno je sve pisala o meni, govorila o meni, čitala moje pjesme ... ma, milina! Rastopila sam se od dragosti, jer sam mislila da žena MISLI OZBILJNO TO ŠTO GOVORI!!!!

Taj dan sam je vozila do mjesta gdje me čekao suprug i tu ga je ona upoznala. Dakle, ona je sve znala o mom suprugu: od njegovih bolesti, navika, karaktera, pisala sam joj o njemu i kao frendici, ali najviše kao osobi koja se bavi humanim poslom, jer sam imala NEIZMJERNO POVJERENJE u nju.

Dakle, sjeli smo u auto, vozili smo je do njene zgrade, ona se nije gasila: pričala pričala pričala, suprug se uvukao u sebe i odmah sam znala: nije mu legla. Čim se on uvuče u sebe, spusti glavu i pogledava – znam da ne štima ništa. Kad smo ja i suprug otišli, njegove riječi su bile: „ova žena ti nije iskrena, ona nije dobra osoba“. Ja sam to opet zanemarila kao što sam zanemarila i kad mi je to rekao za onu spodobu od prije par godina i imao je pravo.

Nadalje, opet smo se mi dopisivale, ali sve je to bilo jako rijetko i ne više onako često kao prije!!! Zaustavila je dopisivanje sa mnom – tek tu i tamo nešto kad bi je netko piknuo na blogu, onda se javljala, ali ja nisam navaljivala – pratila sam njen tempo: kad mi se javiš, odgovorit ću ti.

Jedan dan (suprug je radio) zvoni meni mobitel (subota ili nedjelja) zove ona mene i govori: "Joj, sunac, imam veliki problem: tu sam na tvojoj autobusnoj stanici idem prema doma bila sam tu u kafiću u blizu tebe sa jednim prijateljem i tako me stisnulo na wc, do doma ne mogu izdržati, mogu li doći k tebi molim te?" i ja onako zinula kažem " Naravno, dođi", a zna gdje stanujem, jer je par mjeseci prije toga bila tu sa sinom kod dućana, pitala sam je tada zašto nije pozvonila, rekla mi je nešto kao žurili se itd. (pa mogla si pozvoniti i javiti se, znaš da sam u mirovini i da sam stalno doma!), ali eto...

Došla je k meni, odmah otišla na wc, a ja sam se baš spremala pomesti stan i obrisati podove od prašine, izašla je iz wc-a, ispričavala se, ponudila sam je pivom, sjele smo, ostala je oko sat vremena, ispričavala se da kao nije stigla do doma, da je sve to ispalo sad nezgodno, da ima problema sa stolicom itd. Itd., ja kažem „sila je sila nema se tu što reći“, ali mi je sve to bilo nekako sumnjivo, jer od autobusne stanice do kafića gdje je bila s nekim frendom ima 20 metara, a do mene ipak ima malo više, mogla se vratiti i svi bi je prepoznali, ući u wc i napraviti svoje, zar ne? Otišla je doma, a kad sam to suprugu pričala, otvorio oči!!!! i gleda me i kaže: „Ja joj ne vjerujem.“ Ti vrapca, kaj je sad to?

...i prošlo neko vrijeme, prošlo sve, mislim si: pa zar nisi mogla doći možda 10-tak dana kasnije k meni ponovo kao čovjek i ne moraš nositi nikakav poklon, već doći onako i reći: "Evo me, nisam došla na wc, došla sam sada k tebi ovako kao prijateljici, a ne da je ispalo da sam došla k tebi samo na wc i onda više nikada."

I onda meni suprug kaže, kad je moj prijatelj koji ju je odbio na Fejsu rekao da je ona očekivala neke novce od mene za one savjete i tumačenja suprugovih nalaza i došla je vidjeti kakvo je moje materijalno stanje, ima li tu smisla i dalje održavati ovo "prijateljstvo " ili to jednostavno sve prekinuti i kad je vidjela kako mi živimo skromno i zna u kojim sam sve kreditima, napravila je jedno takvo sranje da ni danas ne mogu doći k sebi.

Naime, suprug je bio na operaciji, izvadili su mu jedan bubreg, dobro se oporavljao i ja sam ga slikala u bolnici: slikala sam mu ranu i njega u pidžami u bolnici kako stoji između kreveta gdje je ležao još jedan bolesnik i poslala sam joj mobitelom te 2 slike želeći joj pokazati kako se on lijepo oporavlja, kako rana lijepo zacjeljuje, a ona je dignula takvu paniku i dreku i prozvala me kao da sam joj poslala tešku pornjavu!

A sada o te 2 slike ide dolje niže, jer kad ih je vidjela, ciknu žena i pobježe:

E, došao je dan operacije suprugovog bubrega, suprug je predan u bolnicu i sad vidi mene glupače: kad god sam odlazila iz bolnice, već u liftu u bolnici prva osoba koju sam zvala – bila je ona!!!! Nju sam zvala, a zašto?

Bilo mi je grozno tih 8 dana bez supruga, to mi je bio najgori period u tada tih zadnjih 14 godina, bilo mi je grozno, bila sam sama, u neizvijesnosti što će biti sa njim, on tamo sam, prvi put odvojeni, on teško bolestan, znali smo da je zloćudno i sama ta pomisao, jesmo li došli na vrijeme – ubijala me i užasavala me!!!!

.... i .... nju sam zvala i nekako sam se lakše osjećala, ispričavala sam joj se: „Oprosti što te zovem, ne mogu izdržati, grozno mi je, evo idem iz bolnice, bila sam u posjeti ...“ itd. itd., što je već bilo taj dan i taj razgovor je trajao od bolnice pa Vinogradskom do Ilice (dakle, ni 3 minutice) i onda sam je pozdravila i rekla „puno ti hvala što me slušaš“, ona meni „kao nije to ništa“ i to je bilo – to.
I taj dan 18.2.2018. sam joj poslala te 2 suprugove slike: sliku njegove rane i sliku njega u bolnici u pidžami i kad sam odlazila 18.2.2018. (mislim da je bila nedjelja), nazvala sam je, a Bože mili, kad je ona mene – napala!!!

Isuse, što mi je sve rekla: da što joj šaljem slike mog muža u negližeu, da to nju ne zanima, da ovo da ono, a ja onako jadna i bolna i ranjena od svega toga, jednostavno nisam imala snage slušati to neosjetljivo nehumano neempatično vikanje i popovanje, prekinula sam vezu i zatvorila mobitel. Tad mi je stigla mail, ista poruka paralelno na e-mail i na Fejs, a ta njena bedasta reakcija mi je bila jako čudna, baš ta reakcija na te 2 slike.

Dakle, mene sad zanima, kad se sve ovo pročita – što reći na sve to što se događalo i što se događa još uvijek događa u toj glavi da insinuira non-stop na mene ili mog dragog prijatelja?

Sve sam to pričala svom prijatelju koji ju je odbio na Fejsu, a on je rekao da mu nije jasno zašto je popizdila na te 2 slike pa ipak je ona osoba koja se bavi humanim zanimanjem i koja je prošla predavanje anatomije i onda mi je nakon što ga je onako iznapadala rekao „ona je bolesna osoba, ona nije ni dobra osoba.“ Dakle, moj prijatelj nije ni glup ni blesav i radio je u jednoj ustanovi, a što je ona osporavala i rekla meni da on laže, da nikad nije tamo radio, da je bio pacijent, a on je tamo radio i onda smo na njegov blog morali staviti sve te dokumente da se vidi da čovjek govori istinu!!!!

Od tada na ovom portalu kroz razne komentare provlače se insinuacije na mene, na mog prijatelja, a vidim da se to NASTAVLJA I DANAS!!!!!!

U to vrijeme sam imala probleme sa zubima (radila sam most donje vilice) pa sam išla zubarki da mi liječi tu donju trojku i par puta sam s njom pričala, a da nisam imala donje zube pa sam fuflala u razgovoru i to je spomenula, pisala je „zubata, o zubima“ i to se provlačilo po blogu i to je išlo – kao ja zabila svoje zube u nju! Isuse, ne mogu vjerovati!

Dakle, spremila sam tu e-mail poruku gdje mi piše „suosjećajno“ o te 2 slike koje sam joj poslala, ali ta „suosjećajnost“ je drek na šibici! Tu me napala, kao ja ne znam ništa o njoj i njenom životu i bla bla bla, znala sam sve o njenom životu, jer mi je jednu večer pisala dugačke mailove o svemu, od mladosti, braka, čudnih odnosa itd. da sad ne pišem privatne stvari i ja sam samo ovo odgovorila:

MOJ ODGOVOR:

„Oprosti, ali mislila sam da funkcioniraš drugačije, nego ovako kako funkcioniraš; meni je to normalno - podijeliti sa mojom prijateljicom ovako teške stvari, ne samo zato što si osoba humanog zanimanja, nego i što sam mislila da si mi prijateljica koja može primiti da ti netko s ovoliko povjerenja pošalje sliku iz bolnice najvažnije mi osobe na svijetu.

Nisam ti poslala sliku njegovog pimpeka ni njega u negližeu ni sa sexy partija niti bilo što od navedenog, već sa jako jako puno povjerenja, ali i slobode - poslala sam ti ono što se ne šalje nikome, osim osobi od velikog povjerenja.

Kad god sam izlazila iz bolnice, velika mi je bila utjeha da tebe mogu nazvati i reći par rečenica, jer sam smatrala da me razumiješ, posebno zato, jer si moja prijateljica, ali i osoba humanog zanimanja pa znaš kako se ljudi osjećaju, a odlasci iz bolnice mi najteže padaju.

Sve je ovo još mi posebno teško, jer je sutra 26 godina kako mi je otac umro teškom brzom i nasilnom smrću u požaru i sve se baš događa sada, a i u četvrtak 22.2. je suprugov rođendan pa ne znam hoće li ga provesti u bolnici ili doma, ali to ništa nije važno - nisu važni ni moji osjećaji straha i strepnje, dok čekam nalaz patologa, ništa nije važno - ja sve to podnosim, a i on to podnosi dobro, iako mu je to tek prvi put da je uopće u bolnici i još da je operiran tako teškom operacijom, a nalaz još ne znamo, plus što još ima i tu boleštinu B-KLL i to se sve skupilo i svaka noć mi je besana, ali popijem lexaurin 1,5mg i zaspim, pesek mi je jedina utjeha i - ovi razgovori sa tobom kad izlazim iz bolnice.

Ja se duboko ispričavam što sam poremetila tvoj mir i protokol ponašanja i što sam ti poslala slike mog supruga iz bolnice i što sam nekako u tebi tražila utjehu, jer sam ostala sama, sa njim to ne mogu dijeliti što mogu sa tobom, jer njemu ne mogu ulijevati moj strah i strepnju i brigu i osamljenost i tugu i sve što me snašlo, već sam to jedino podijelila sa tobom, čak ne sa prijateljem i prijateljicom, jer su mi oni jako bliski prijatelji, ali ovim stvarima sam TEBI najviše otvorila srce u ovom mom jako teškom i lošem periodu života - mogu reći, najtežem periodu u zadnjih par godina. Zato se ispričavam što sam sa velikim povjerenjem poletjela u tvoj zagrljaj, a puste riječi koje si mi napisala - molim te, neka ostanu tamo na e-malu i fejsu.

Sve sam razumjela i shvatila i hvala ti što me uspoređuješ s Anaboni i ostalim babama sa bloga: („na žalost, u ovomu si me podsjetila na anaboni i na mnoge slične. ne dozvoli da budeš obična baba“) njene riječi...

To samo dokazuje jedno - nisi me primila u svoje srce kao što sam ja tebe primila, jer da te nisam primila toliko u srce, ma, budi sigurna i vjeruj mi - ne bih ti ni odgovorila na tvoju poruku, a niti bih ti uopće ni pričala što nas je snašlo, možda tek površno, ali nikako ovako duboko i otvoreno krvavo što sam se otvorila i kako sam to ja tebi učinila i ne, nisam teatralna - naprotiv, realno sve gledam na ovo što se dogodilo, a spustila sam slušalicu, jer nisam mogla razgovarati koliko me to pogodilo - popovanje i napadanje što treba što ne treba, šaljem slike muža u negližeu itd. itd.

Ma, toliko neosjetljivo i bešćutno s tvoje strane da me ravno probolo u srce više, nego ne znam što da sam doživjela u zadnje vrijeme _ jer ja sam tebi otvorila srce i dušu i sa velikim povjerenjem sam te pustila u svoj život, onako sve da vidiš - ogoljeno kako je, a nikako uljepšano i frizirano. Imala sam veliku slobodu zvati te, pričati s tobom, poslati sms u 23h po noći - pa frendice smo, zar ne? Pa nismo neke površne osobe kojoj ne smijem poslati sms iza 21h?

Još jednom, ispričavam se na mojoj slobodi zbog kršenja protokola i što sam krivo procijenila dubinu našeg prijateljstva, to mi se dogodilo par puta u životu i eto - učimo se dok smo živi i ne... nema kod mene nikakvog blokiranja ni brisanja ni sa fejsa ni sa bloga ni sa maila ni nikakvih zločestiih radnji prema nikome, a najmanje prema tebi, samo mi je žao što sam te krivo procijenila i što sam ti se otvorila toliko duboko, ali eto - kako sam rekla: sve je to život, ovo su moje životne cipele, ti živiš u drugačijima životnim cipelama, drugačijeg si mentalnog sklopa, emotivnog naboja, empatične otvorenosti ili ne znam - jednostavno si drugačija pa ne shvaćaš ove stvari onako kako je to meni najnormalnije među dobrim prijateljima, ali eto možda se ponekad trebamo staviti u položaj onog drugog i onda je lakše, jer sa svog brda se drugačije vidi krajolik, a sa brda druge osobe - taj krajolik je sasvim drugačiji.

Neću više filozofirati, ali dobro je da je tako ispalo - bar znam sada, da nema ništa dubokog više dalje - ja sam tu i dalje, ona koja jesam .... ti si tu i dalje, ona koja jesi i idemo dalje, hvala Bogu, samo neka je zdravlja.

Budi mi dobro i hvala ti za sve do sada što si učinila za mene, Bog će to nagraditi (iako ne vjeruješ u Njega, ja znam da hoće, jer to je tako u životu) i ne moraš mi odgovarati na ovu poruku - sve sam rekla i nemam što dodati, a i sve smo same rekle.

----------

Onda sam dobila stručno filozofski odgovor na kojeg nemam što reći, napisala sam joj ovo s mobitela:

„Sve je ok, nismo tu sad da se vrijedjamo, ja drugacije dozivljavam prijatelje, ti drugacije, a dobre zelje od Boga ti nisam pozeljela na drugom svijetu, vec na ovom-.
Ne, jer nista nisi razumjela srcem, vec drugacije i sve si pogresno shvatila, ali kako rekoh.... Razlicito gledamo.
Drago mi je da se ovo dogodilo i otvorilo nam oci, bar se sad zna tko je kakav i vise nema nerazumijevanja.
Idemo dalje, zelim ugodnu vecer.“

I sad znam samo jedno: promašila sam osobu u cijelosti, promašila sam sve što sam mislila o njoj, krivo sam gledala, ali sada to više ne činim.

Upozoravam tu osobu da više ne insinuira na ovom portalu NA MENE u nekim svojim trulim komentarima, jer se vidi iz aviona na koga se oni odnose i da ne traži u „novim blogerima“ da sam to ja, jer ja nemam nikakav tajni blog, već se zna koji su moji blogovi i blogovi mojih prijatelja!

Upozoravam tu osobu da ću, pročitam li još jednom taj nekakav komentar koji insinuira na mene, doći i zalijepiti JEDNU ZIDARSKU, da se konačno osvijesti i makne i da se okrene drugim stvarima koje ima u svom nekakvom životu.

Nisam više tako tolerantna ni mekana kakva sam bila:

Ne zajebavaj me, jer ne znaš koga diraš i koga „prozivaš“ insinuirajući na mene javno na ovom portalu, a ZNAM da o meni pišeš u svojim mailovima svima onima koje si grozno ogovarala meni – o njima si pričala gadosti i ono što ni pas sa putrekom ne bi pojel, a sad ulizivanjem istim tim osobama nastojiš dobiti – kaj? Pažnju koju nemaš u svom životu, nešto što ti nedostaje?

Pa, nađi si, ženo, nešto u životu, a druge pusti na miru.

Prošle su lijepe 4 godine otkad sam te izbacila iz svog života i sa svog wc-a pa daj i ti već jednom – odjebi od mene.

Je li jasno?

Ako nije – slijedi nastavak koji ti se nimalo neće dopasti, zato, poslušaj savjet:

ODJEBI OD MENE NI NE RAZMIŠLJAJ O MENI,

NE SPOMINJI ME NI U MISLIMA

NI MENE NI MOJE KNJIGE

NI U INSINUIRAJUĆIM KOMENTARIMA

KOD DRUGIH NA POSTOVIMA!