DRAMA QUEEN ILI ODLASCI
sličica: internet
Interesantno mi je kad vidim kako neki ljudi „odlaze“. Sve je to baš tužno, ali znam: ma, veliki broj njih se vraća, sve je to čista drama-queen, privlačenje pažnje, jer su sa bloga ili nekog drugog portala zauvijek ili na duže vrijeme otišli mnogi ljudi, a ostali smo mi, oni kojima nije stalo do aplauza, broja komentara ili nekih klanova i ostali su neki drugi. Došli su i tzv. „novi“, ali stari sa novim nickovima itd. itd., znači, na svim portalima je većinom uvijek slična priča.
Stvore se klanovi, udruže se samo zbog cilja: napadati pojedinca ili drugi klan, ako taj uopće postoji, ali kad si svoj: nisi slab, znaš tko si, kakav si i ne treba ti neka potvrda izvana, da bi shvatio svoju vrijednost.
Sve su to samo privremeni „dramatični odlasci“ sa blog.hr i dolasci za par dana, mnogi koji su „otišli“, vraćaju se ili sa svojim starim nickovima ili sa novim i brzo su prepoznatljivi po stilu pisanja pa smo onda opet na istom. Onda krenu zazivanja: "daj ne idi, vrati se, piši, volimo te čitati, bit će tužno bez tebe" itd. itd. itd. Sve se „mijenja“, a ništa se promijenilo nije.
Ako nekog "ne voliš", tj. ne voliš nečije pisanje ili ti se osoba ne čini ok za tvoju vibru - pa preskoči takve postove, ne obaziri se na nikoga tko ti nije sukladan. Družiš se s istom vrstom, "isto traži isto" i to je uvijek tako.
Ne može se nikoga tjerati sa bloga niti činiti takve radnje, da bi taj/ta netko obrisao svoj blog i otišao potišten. To mi je malo smiješno, jer ni ja neke osobe ovdje ne volim čitati i samo preskočim sve te postove kao stepenice, a isto tako znam da mene puno ljudi jednostavno ne voli čitati i preskaču me.
I kaj sad? Pa fakat ništa
idemo dalje... svatko nađe nekog svog i čitamo se, pišemo si, dijelimo postove dalje na drugim portalima itd.Najava odlaska nije odlazak: takve stvari se ne najavljuju: ako odlaziš, odlaziš, jer znaš da si u kontaktu sa mnogima na drugim portalima, preko e-maila itd. Sve mi je to kao neka dječja igrica, drama queen, privlačenje pažnje, zazivanje: „joooj, idem, ali mi ne dajte da odem!“ Ma, ako ideš, onda idi, pusti sve, sjedni u bus i pusti da te odveze gdje ti srce želi.
Kad mi se ne dolazi na internet (ne samo na blog, već bilo gdje), nema me... ne da mi se ili preko mobitela pogledam, ali kad mi se ne da – ne da mi se. Ne volim se više uplitati u neke prazne diskusije i gubiti dragocjeno vrijeme na nekakve komentare, prazne diskusije, nekakva dokazivanja, slušati popovanja ili vrijeđanja pa kad te netko izazove, onda i sama uvrijedim i poslije mi je žao. Ako želim komentirati neki post, komentiram post, možda tu i tamo chatam sa nekim, ali mislim da je to sada puno rjeđe, nego prije.
Ja nisam otišla sa bloga, jer mi to ne pada ni na pamet: zbog nikog ne bih obrisala ovo što sam stvarala od 2005., a posebno od 2009. otkad sam počela redovito pisati na blogu.
Blog mi je sastavni dio virtualnog života kao i ostali portali: Facebook, Magicus, Očaravanje. Privatni život je nešto sasvim drugo, podijelim iz privatnog života neke stvari, ali ne želim se više uplitati u diskusije sa nekim osobama koje uopće ne poznam niti znam tko su ni što se događa, jednostavno: preskočim puno toga i idem svojim putem čitajući puno drugih postova koje nekad ni ne komentiram, jer su dobri i ne traže nikakvo komentiranje.
